Tekstovi sa tagom: nacionalizam

Ono što se nameće kao iznimno značajan prilog u procesu sagledavanja stanja stvari u ovdašnjim jezičkim prilikama, kako onih koje opisuje sam Bugarski, tako i onih koji su prenesena izlaganja drugih participanata u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, jeste svakako obilje ponekad tragikomičnih, a ponekad posve bizarnih primjera nastojanja nacionalističkih lingvista, i njihovih političkih nalogodavaca, da jezik etniziraju i što djelotvornije vežu uz naciju

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Da bi izjava bila upućena mojim sunarodnicima u BiH, Srbima u BiH, bila bi jednostavna: Braćo Srbi, birajte drugoga vođu i tražite nove učitelje, tražite nekoga ko će vas učiti da živite u miru i skladu sa ljudima i sa vremenom u kojem živite. Ratosiljajte se tih histerika i ludaka koji su nas doveli dovde i, sva je prilika, ako ih ne zaustavimo da će nas dovesti do samog dna

Za Titovu vladavinu pesnik kaže: "Megalomanija, ideološka narkoza i ludilo". A mi, bez pesničkih ovlašćenja, očima istorijskih ljudi, gledamo šta se oko nas zbiva i posve nepesnički vidimo da megalomanije, ideološke narkoze i ludila ima ne za jednog, već za šest Tita i hiljade akademskih i neakademskih besednika, "vidilaca", proroka i tumača naših narodnosnih sudbina. Ne nosi li jedna skorašnja knjiga naslov Ovako govori Matija? Also sprach Zarathustra. Tako je govorio drug Tito, šta li?

Nije bilo pitanje političkog stava, još manje ideološkog, u vezi sa katastrofom koju smo doživljavali u Sarajevu i sa Sarajevom, nego je bilo pitanje totalne ljudskosti – ljudskost je bila u prvom redu u pitanju. I ako je tako, onda nisi morao da imaš misao i stav, morao si očajavati nad onim što se dešavalo u Sarajevu. E, sad, je li očajavanje program? Nije! Je li očajavanje ljudskost? Jeste! U tom trenutku, za mene, ono je bilo kriterijum, kriterijum ljudskosti

Pisac, naravno, kao plemenski autoritarac ne zna da je patrijarhalni sistem društva u kojem, evo, još vek vekujemo, sam po sebi antipacifistički, da nas mora držati u stalnoj ratnoj spremi i činiti sve protivu pacifiziranja duševnog raspoloženja, pa nam tako pisac ne govori ništa novo, već samo ponavlja zlu poruku iz mračnog jezgra okoštalog patrijarhalizma imanentnog satrapizmu. Patrijarhalizam je epoha svetske duše, herojsko doba koje je istorijski okončano, herojska dela su počinjena, nacionalna memorija to ne zaboravlja, ali u ime nacionalne sadašnjosti, vitalnosti samog organizma i njegovog budućeg razvoja - patrijarhalizam kao pogled na svet treba hitno napustiti. To hitno trebalo je biti znatno ranije, ali naša "nekašnjenja" imaju odliku znatnih kašnjenja, mada se Ćosić hvališe rečima istoričara Milorada Ekmečića da "Srbi nigde i nikada nisu zakasnili". Jer, kada odbacuje pacifizam, Ćosić obnavlja patrijarhalni ritual, ne uspevajući više da nas ubedi u svoju realnost ratne opasnosti, jer mi taj ritual pratimo evo 45 godina tzv. mira. Od kad pamtim sebe, ratna opasnost nije prestala i pacifizam nije prestao biti sumnjiv i "društveno štetan"

Kad je došao Josip Broz, Srbi su se zaljubili u njega i pevali mu "ljubičice bela". Kada je on otišao, oni su pustili brade. Stanje u Srbiji je tragično. A najveća tragedija je u mozgovima ljudi. Bojim se da je srpska tragedija dugo pripremana, mnogo pre komunističkog perioda. Ona vuče svoje korene iz polovine devetnaestog veka, od Ilije Garašanina i njegovog "Načertanija". Jako je kriva naša inteligencija ili bolje rečeno poluinteligencija. Samo pogledajte drastični primer - Srpsku akademiju nauka i umjetnosti. Oni su sebe potpuno isključili i nema Akademije u svetu koja s njima komunicira

Neki zli jezici kažu da je sve okrenuto naglavačke i da nema više poezije u Srba, ali to je zbog toga što se ona pruža podzemnim hodnicima polusvesti, buja i grana se, van civilizacije i regiona, a nikada je nije bilo više, svako ko zna slova piše, svuda radionice, festivali, slemeri i slameri, vite jele i hrastovi brzo gore i govore, na sceni koje nema, nego samu sebe sanja, sporost se više ne toleriše, vorholovske petominutne zvezde osvetljavaju sumrak bioskopa Rex! Bebe pišu sonete, nastupa svetski, mesečni, nedeljni i dnevni dan poezije koju će svi pisati! Ostvarilo se proročanstvo divnog Junačka, najvećeg narodnog pesnika

U trenutku smrti 1980, Tito je na Zapadu bio priznat, čak slavljen kao državnik koji se usprotivio moći sovjetske imperije. No, samo malobrojni su bili svesni druge Titove zasluge - ujedinjenja Jugoslavije posle građanskog rata i krvoprolića 1941-45. godine

Raspojasano pojmovlje, stigmatizirana i sušičava metaforika, ideologizirana sfera logotetstva... to je "forma" našeg javnog mnijenja, nametnuta i uvijek nametana političkom silom autoritarnih smjena mračne patrijarhalne pozicije i "opozicije". U toj formi odvijao se jedan diskurs koji nam je "izrodio" ("iskukoljio", rekli bi oni) neviđen broj tzv. književnika, mislilaca, istoričara, koji ne bi mogli opstati ni u jednom civilizovanom društvu etičke, profesionalne, estetičke kompetencije. U društvu bez stila i ukusa, međutim, mogućno je da pukovnici i majori "filozofiraju", to jest komanduju filozofijom, da generali povjesničare, to jest manevriraju poviješću, a nekvalifikovana agrarna radna snaga književnikuje, to jest "obrađuje" književnost, uzorava književnu "ledinu"

Crna Gora je svoju odanost Srbiji u istoriji skupo plaćala: učestvovala je u istorijskim zbivanjima na čiji tok nije mogla da utiče, ali je snosila negativne konsekvence. Iz tog podređenog položaja Crna Gora se, ne bez rizika, izvukla tokom poslednje dve decenije

I Rusija i Srbija, tj. režimi u Kremlju i Beogradu, idu ka tome da odnose dveju zemalja u savremenosti svedu na rang iz 1838. godine. Ideal (pro)ruske gubernije – poluzavisna balkanska državica koja se u svemu drži uz skute velikog ruskog brata. Da nije tako, neko bi se u Srbiji dosetio da je ove godine i sedamdeseta godišnjica jednog mnogo važnijeg događaja koji se, takođe, tiče odnosa Beograda i Moskve. Godišnjica Rezolucije Informbiroa i raskola Jugoslavije i Staljina, retka je godina u našoj prošlosti koja je imala planetarni i svetskoistorijski značaj

Današnja međusobna klanja Srba i Hrvata samo potvrđuju da ovdje istorijskog života nema, niti ga je ikada u pravom smislu bilo - bilo je istorijskih fragmenata u vječnom biološkom ciklusu života kao vegetiranja. Ne bi li, onda, bilo tačnije rodoljublje zasnovano samo na odbrani krvnih prava, a ne na odbrani civilizacijske institucije demokratije i individualne slobode, nazvati "zločinačko rodoljublje"? Ako ga se nije civiliziralo, ako mu se nije utuvilo u glavu da se mora boriti za više vrijednosti svoga postojanja, onda ono u neizdiferenciranom svom biološkom prebivanju, kao homogena nemisleća masa, mora diferenciju potražiti u nečem "bližem", priručnijem, fizikalnijem. Narod koji cijeni tek biološku vrijednost svog života, bez identifikacije s višim, transcendentnim vrijednostima svoga duha, ne može a da povremeno nešto ne prikolje, e da bi utvrdio pred sobom biološki smisao življenja, krvnu očiglednost

Ne možete se pozivati na Boga ugašene savjesti. Sve religije osuđuju zlo ili teološki kazano grijeh. U Katoličkoj crkvi postoji i sakrament ispovijedi koji se sastoji od toga da se priznaju vlastiti grijesi, da se kaje za njih, da se učini zadovoljština ondje gdje je to moguće, da se izvrši pokora i obeća da se više neće ponavljati ti grijesi. Čini se, bar prema javnim reakcijama mnogih praktičnih katolika, da oni sakrament ispovijedi ne doživljavaju ozbiljno i da je taj sakrament postao jedna vrsta „rituala“ kako bi se olakšala savjest i kako bi se dalje rasterećeno bez ikakve promjene nastavilo živjeti. Ako kršćani vjeruju da se preko svećenika ispovijedaju Bogu, onda se poricanjem svoje mržnje, zločina i grijeha želi prevariti i Boga

Svakom se individualnom neposrednom suočenju sa svijetom, ideološki, društveno, politički, nameće samo jedna afekcija - afekcija negativne istorijske činjenice, koja izaziva, bolje reći, obnavlja u duši zlopamtilačku energiju, nepomično osjećanje nanesene uvrede, sve resurse mržnje. Svako ko se usudi da iz takvog duševnog stanja izađe nacionalni je izdajnik, jer je individualnim razvitkom negirao tu (pervertiranu) nacionalnu jednodušnost. Politička posljedica ovakvog držanja duše "na okupu" je fundamentalni pogled na svijet, patrijarhalno stanje društva i čvrsta ruka vlasti, jedan neumoljivi autoritarizam