Tekstovi sa tagom: nasilje

Napori aktivističkih organizacija nisu beznačajni, ali obično nisu dovoljni, posebno u zemljama u kojima se na ljudska prava i prava manjina još uvek gleda kao na luksuz. Upravo su zbog toga važni pojedinci u čijim su rukama životi onih koji se razlikuju, i čija bi podrška mogla da napravi veliku razliku. Možda ste to baš vi.

Sa dve drugarice sam krenula ka Studentskom centru: grupa mladića nas je pratila, vređajući nas i pljujući na nas, u gomili ljudi. Moja prijateljica se osvrnula i samo im rekla: smirite se duše. Meni je došlo da urlam. Prolaznici su komentarisali na razne načine, uglavnom šta se petljamo sa uvrnutima, treba ih sve poubijati, prljaju našu novu Srbiju. Neki su jednostavno bili uplašeni ili zbunjeni. Ali nikoga nisam čula da kaže: pustite ih, i oni su ljudi kao i mi, imaju osnovna ljudska prava.

Svaka ideologija i svako zakonodavstvo koje prikrivaju zločine na kojima su utemeljeni država-nacija, kultura i civilizacija, i sami su zločinački. Alternativa tome je slaba, no silna u svojoj slabosti – umjetnost koja neće ući u kanone i u škole, umjetnost koja rastemeljuje

Crnogorski pokret traži od državnih organa da prestanu da se ponašaju kao pasivni posmatrač svega što se dešava u Crnoj Gori. Stavom da ne žele nijednim potezom da pogoršaju postojeću političkium situaciju, samo daju dodatni vjetar u rušenju građanskog mira i suživota, dajući prostor onima koji nikada Crnu Goru nijesu doživljavali kao svoju matičnu državu i nezavisan politički subjekt i koji su uvijek radili na njenom rušenju, onemogućavanju da postane dio civilizovanog, zapadnog svijeta

Jasno je da odobravanje, te nezainteresovanost većine, osnažuje nasilnike, a ovakvi napadi su proizvod primitivizma i onoga što homofobično i transfobično društvo voli da naziva „strahom,“ a posledica toga je dodatna izolacija transrodnih* , te svih pripadnika LGBTIQ populacije. Važno je da se o ovim slučajevima govori, kako se ne bi dogodilo da, ponajviše zbog slabog reagovanja vlasti i javnosti, neki od sledećih napada završi fatalno.

Pa kome onda uputiti riječi, misli, društvenu analizu, kritiku, i sve to putem medija? Oprati pod s tom glupom, jadnom, kako reče “kozom”, ili se možda upitati u kojem i kakvom to svijetu živimo, kakve su nam institucije, kakvo nam je licemjerje političara na vlasti (jer biju đuvegije po kućama i kafanama, ali biju i ministri), kakvo nam je obrazovanje, institucionalno i društveno, koje proizvodi ovakvo žensko roblje, i cijeli niz sličnih pitanja. Naš građanin klase optimist pati od neznanja i lijenosti mišljenja, a i lakše je udarit na slabe i demonstrirati svoju nadmoć. No niti se oko toga ne mora truditi, ona je ionako društveno zadata

Homofobne modele ponašanja osnažuje celokupno većinsko društvo, a u rasponu od ignorisanja, pa sve do aktivnog pozivanja na nasilje prema LGBTIQ osobama. Pojedinci koji se iz samo njima poznatih razloga odlučuju na nasilni čin, praktično su od detinjstva oblikovani u tom smeru, te su uglavnom naučeni da sve što je drugačije nije zaista ljudsko, iz čega proizilazi da bilo koji intenzitet nasilja koji se primeni nad drugačijima ne podleže kazni, što osnažuju i zakoni nekih država, pa se u Srbiji, na primer, nasilje nad LGBTIQ osobama ne ubraja u zločine iz mržnje kao što bi trebalo.

Sve što je potrebno za ples jeste prosečno, ili blago natprosečno telo, jer je ples, izgleda, stvoren za one koji nemaju ništa. I dok je talenat dobro oružje i savršena maska, a kontrola pokreta dobar put da se postane simbol za nešto što je veće od nesvečanog postojanja, ples je uglavnom više od načina da se dođe do savršenog ja, jer pripada i svakodnevnim pojavama, pa se u najobičnijim trenucima pojavljuje kao koprena koja pada na nedovoljnu stvarnost.

Pretvorih svoj, tobože, pitomi narod u divlje i agresivno pleme, i naslađivah se njegovim stradanjem, koje mi raširenih ruku ponudiše u znak odanosti mojoj želji da ih porazim njima samim. Namjerniče, pomisliš li da je to, ipak, vrlo teško izvesti – pretvoriti naoko normalnog čovjeka u zvjersko biće – varaš se. S nadraženim osjećanjem pripadnosti kakvoj god zajednici, čuda možeš počiniti

Nacija mi bila krvopija. Život provedoh u nacionalnim borbama. Nikada na sebe ne bacih pogled nezadrta čovjeka. Istjerivanjem maka na konac odlikovala mi se karma. Trijebih nacionalni otpad. U pakao pretvorih svoj dan. Nikada nikoga milo ne pogledah. Sumnjičavost me izjedala, paranoja tresla, otkrivanje neprijatelja nije mi ostavljalo ni časa predaha. Spokoj mi ne bje suđen. Osmjeh, slijeganje ramenima, spontana namjera ne zadobiše svoje mjesto u meni svojstvenim gestama. Tiranija nacionalne strepnje vladala je mojim nervima. U raspravi s tuđinom na krv se pozivah, a sa svojima, na postotke njene čistoće i snažnije nacionalno osjećanje. Tuđina odbih, a svojima se nakopah na kosti

Njegova poruka, pored toga što nasilje izvodi iz anonimnosti, pokazuje da su ljubav i podrška jedini alati za prevazilaženje ovakvih incidenata, te homofobima širom sveta poručuje da ima i onih koji ne razmišljaju kao oni, i da svet nije tako mračno mesto kakvim nasilnici žele da ga učine.

Nasilje se tijekom dugih razdoblja povijesti smanjuje, a danas vjerojatno živimo u najmirnijem trenutku u povijesti! U desetljeću Darfura i Iraka, malo nakon stoljeća Staljina, Hitlera i Maoa, tvrdnja da je nasilja sve manje može se činiti kao nešto između halucinacije i nepristojnosti. A ipak novije studije koje nastoje izmjeriti povijesnu plimu i oseku nasilja ukazuju upravo na takav zaključak

Uspela je, dakle, operacija poboljšanja saradnje onih koji, po opisu posla, treba da sarađuju, veći je broj prijava protiv nasilnika, kao i broj ubijenih žena. Policija je izrekla 13.808 mera protiv nasilnika, a jedan policajac kažnjen je otkazom zbog pogrešne procene rizika po osobu ugroženu porodičnim nasiljem. Prošlo je nešto manje od godinu dana primene Zakona o sprečavanju nasilja u porodici, dovoljno za procenu da li je on savršen kakvim je predstavljen još u radnoj verziji, ili se zbog nerada, nemara, nedovoljne osposobljenosti, ne primenjuje kako se očekivalo

Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se oseća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzovati moći nad drugima, transformisanjem gusenice kakvom se oseća, u boga.

Prvi hrvatski gej YouTuber Renato Samardžić za Crol.hr piše o novom načinu targetiranja LGBT osoba na YouTubeu kojim se brutalna homofobija podmeće pod "zabavu" te kako je i sam postao metom takvih "zabavljača".