Tekstovi sa tagom: nasilje

Homofobija u Poljskoj nije ništa novo, pa čak ni pre anti-LGBTIQ kampanje, kako tvrde neki građani, nije bilo lako biti gej u konzervativnom Bjalistoku. Nema gej klubova, friendly kafića, te drugih mesta za okupljanje, a držanje za ruke sa partnerom je, kao uostalom i u Srbiji, nešto što nije moguće ni zamisliti. Život se živi između četiri zida, pod uslovom da su zavese neprozirne i dovoljno teške, pa je sve više onih koji napuštaju zemlju u potrazi za normalnijim i bezbednijim životom

Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni

Ruska aktivistkinja za prava LGBT osoba Elena Grigorjeva nasmrt je izbodena u svom stanu u Sankt Peterburgu, nakon što joj je ime mjesecima bilo na listi za odstrel pod nazivom "Saw" (Pila). Elena Grigorjeva pronađena je mrtva 20. srpnja, četiri dana nakon što je web stranica s listom za odstrel postala nedostupna.

Nasilni sukobi u desetom najvećem gradu u Poljskoj dokazuju širenje anti-LGBT ekstremizma u ovoj zemlji, koji je najvidljiviji putem porasta homofobičnih javnih mišljenja koja su u Poljskoj prisutna sve više u proteklih nekoliko godina.

Napori aktivističkih organizacija nisu beznačajni, ali obično nisu dovoljni, posebno u zemljama u kojima se na ljudska prava i prava manjina još uvek gleda kao na luksuz. Upravo su zbog toga važni pojedinci u čijim su rukama životi onih koji se razlikuju, i čija bi podrška mogla da napravi veliku razliku. Možda ste to baš vi.

Sa dve drugarice sam krenula ka Studentskom centru: grupa mladića nas je pratila, vređajući nas i pljujući na nas, u gomili ljudi. Moja prijateljica se osvrnula i samo im rekla: smirite se duše. Meni je došlo da urlam. Prolaznici su komentarisali na razne načine, uglavnom šta se petljamo sa uvrnutima, treba ih sve poubijati, prljaju našu novu Srbiju. Neki su jednostavno bili uplašeni ili zbunjeni. Ali nikoga nisam čula da kaže: pustite ih, i oni su ljudi kao i mi, imaju osnovna ljudska prava.

Svaka ideologija i svako zakonodavstvo koje prikrivaju zločine na kojima su utemeljeni država-nacija, kultura i civilizacija, i sami su zločinački. Alternativa tome je slaba, no silna u svojoj slabosti – umjetnost koja neće ući u kanone i u škole, umjetnost koja rastemeljuje

Crnogorski pokret traži od državnih organa da prestanu da se ponašaju kao pasivni posmatrač svega što se dešava u Crnoj Gori. Stavom da ne žele nijednim potezom da pogoršaju postojeću političkium situaciju, samo daju dodatni vjetar u rušenju građanskog mira i suživota, dajući prostor onima koji nikada Crnu Goru nijesu doživljavali kao svoju matičnu državu i nezavisan politički subjekt i koji su uvijek radili na njenom rušenju, onemogućavanju da postane dio civilizovanog, zapadnog svijeta

Jasno je da odobravanje, te nezainteresovanost većine, osnažuje nasilnike, a ovakvi napadi su proizvod primitivizma i onoga što homofobično i transfobično društvo voli da naziva „strahom,“ a posledica toga je dodatna izolacija transrodnih* , te svih pripadnika LGBTIQ populacije. Važno je da se o ovim slučajevima govori, kako se ne bi dogodilo da, ponajviše zbog slabog reagovanja vlasti i javnosti, neki od sledećih napada završi fatalno.

Pa kome onda uputiti riječi, misli, društvenu analizu, kritiku, i sve to putem medija? Oprati pod s tom glupom, jadnom, kako reče “kozom”, ili se možda upitati u kojem i kakvom to svijetu živimo, kakve su nam institucije, kakvo nam je licemjerje političara na vlasti (jer biju đuvegije po kućama i kafanama, ali biju i ministri), kakvo nam je obrazovanje, institucionalno i društveno, koje proizvodi ovakvo žensko roblje, i cijeli niz sličnih pitanja. Naš građanin klase optimist pati od neznanja i lijenosti mišljenja, a i lakše je udarit na slabe i demonstrirati svoju nadmoć. No niti se oko toga ne mora truditi, ona je ionako društveno zadata

Homofobne modele ponašanja osnažuje celokupno većinsko društvo, a u rasponu od ignorisanja, pa sve do aktivnog pozivanja na nasilje prema LGBTIQ osobama. Pojedinci koji se iz samo njima poznatih razloga odlučuju na nasilni čin, praktično su od detinjstva oblikovani u tom smeru, te su uglavnom naučeni da sve što je drugačije nije zaista ljudsko, iz čega proizilazi da bilo koji intenzitet nasilja koji se primeni nad drugačijima ne podleže kazni, što osnažuju i zakoni nekih država, pa se u Srbiji, na primer, nasilje nad LGBTIQ osobama ne ubraja u zločine iz mržnje kao što bi trebalo.

Sve što je potrebno za ples jeste prosečno, ili blago natprosečno telo, jer je ples, izgleda, stvoren za one koji nemaju ništa. I dok je talenat dobro oružje i savršena maska, a kontrola pokreta dobar put da se postane simbol za nešto što je veće od nesvečanog postojanja, ples je uglavnom više od načina da se dođe do savršenog ja, jer pripada i svakodnevnim pojavama, pa se u najobičnijim trenucima pojavljuje kao koprena koja pada na nedovoljnu stvarnost.

Pretvorih svoj, tobože, pitomi narod u divlje i agresivno pleme, i naslađivah se njegovim stradanjem, koje mi raširenih ruku ponudiše u znak odanosti mojoj želji da ih porazim njima samim. Namjerniče, pomisliš li da je to, ipak, vrlo teško izvesti – pretvoriti naoko normalnog čovjeka u zvjersko biće – varaš se. S nadraženim osjećanjem pripadnosti kakvoj god zajednici, čuda možeš počiniti

Nacija mi bila krvopija. Život provedoh u nacionalnim borbama. Nikada na sebe ne bacih pogled nezadrta čovjeka. Istjerivanjem maka na konac odlikovala mi se karma. Trijebih nacionalni otpad. U pakao pretvorih svoj dan. Nikada nikoga milo ne pogledah. Sumnjičavost me izjedala, paranoja tresla, otkrivanje neprijatelja nije mi ostavljalo ni časa predaha. Spokoj mi ne bje suđen. Osmjeh, slijeganje ramenima, spontana namjera ne zadobiše svoje mjesto u meni svojstvenim gestama. Tiranija nacionalne strepnje vladala je mojim nervima. U raspravi s tuđinom na krv se pozivah, a sa svojima, na postotke njene čistoće i snažnije nacionalno osjećanje. Tuđina odbih, a svojima se nakopah na kosti

Njegova poruka, pored toga što nasilje izvodi iz anonimnosti, pokazuje da su ljubav i podrška jedini alati za prevazilaženje ovakvih incidenata, te homofobima širom sveta poručuje da ima i onih koji ne razmišljaju kao oni, i da svet nije tako mračno mesto kakvim nasilnici žele da ga učine.