Tekstovi sa tagom: nenad polimac

Olivia se za ulogu borila kao lavica, bila je pod ugovorom s Warner Brosom, a “Zameo ih vjetar” producirao je David O. Selznick s konkurentskim MGM-om, Jack Warner nije htio ni čuti da je posudi na određeno vrijeme, pa je glumica salijetala njegovu suprugu, sve dok ovaj nije popustio. Zašto joj je Melanie bila tako važna? Zato što je u pitanju bio vrlo pozitivan i poticajan lik (na samrti prepušta svoga muža suparnici), kakvih baš nije bilo puno u holivudskim filmovima. Poslije je znala igrati negativke, ali tek da pokaže da je i to u stanju, no Melanie je bila i ostala njezina najdraža uloga

Dokumentarna serija “Jeffrey Epstein: Prljavo bogat” (Jeffrey Epstein: Filthy Rich) u četiri jednosatna nastavka, koju odnedavno možete pogledati na Netflixu, objašnjava tko je bio naslovni protagonist. Zapravo, nitko i ništa, ali vrhunski opsjenar. Niti je maturirao, niti diplomirao, a ipak je predavao u srednjoj školi na Manhattanu, gdje je upoznao bogate roditelje nekih svojih učenika

Klaun je česti lik na filmu i u kazalištu, pa tko zna što je zapravo potaklo Stephena Kinga na njegov roman “Ono”, no zbilja je čudno da su i “Čovjek koji se smije” i “Smij se, klaune, smij” nastali iste godine, na izmaku razdoblja nijemog filma. Pritom je Lon Chaney sam preferirao horore, u “Fantomu opere” iz 1925. napravio si je takvu masku, da se lecnete kad ga prvi put ugledate

Iako bi se scenariju u posljednjoj trećini štošta moglo prigovoriti, film je u cjelini izvrstan, ponajviše zahvaljujući Whannellovoj režiji. Njegov uzor je nesumnjivo Alfred Hitchcock, ne odigrava se “Nevidljvi čovjek” bez razloga u San Franciscu kao i “Vrtoglavica”, a izvrsna glazba Benjamina Wallfischa u nekoliko navrata izravno asocira na slične uratke Bernarda Herrmanna. Ovo je dosad najugodnije ovogodišnje iznenađenje, a vidjet ćemo hoće li ga neki drugi film moći nadmašiti, makar u žanru horora

Volio je pisati knjige za djecu, a specijalnost su mu bili politički komentari u Guardianu i Observeru. Na meti su mu bili Tony Blair i njegovi američki saveznici poput Georgea W. Busha i Donalda Rumsfelda: kad ih je skupio u knjizi “Rat protiv rata protiv terora”, dospio je na top-listu bestselera. Palin je zasigurno bio u pravu kad ga je nazvao renesansnom ličnošću, no jedini je problem što je Jones o toj renesansi mislio puno gore od većine povjesničara

Pogledao sam šest epizoda druge sezone, koje je HBO osigurao na screenerima, i moj je sud da nimalo ne zaostaje za prvom, štoviše, u nekim dramskim aspektima čak je i bolja, pa i podjednako provokativna. Gledanost će joj - jamčim - biti dobra, no kako će sve završiti, hoće li se Pio XIII. probuditi iz kome i oduzeti papsku stolicu Ivanu Pavlu III., to zbilja ne mogu prognozirati

Neke scene koje smo vidjeli u filmu - na primjer smrt Gotovinine majke - zbilja su slabo režirane, kao i štošta drugo. Prizor s oblakom koji simbolizira majku glavnog junaka mogao bi ući u posprdnu pučku predaju, jer se pojavljuje i kad treba i kad ne treba, a tri riječi koje se najčešće spominju su “Bog”, “vjera” i “guzica”. Trebalo bi napraviti psihogram scenarista i redatelja i ustanoviti zašto je to tako

Impresivan prilog “ozbiljnom” dijelu svoje karijere dala je ovog petka kada je na Netflixu počelo prikazivanje filma “Bračna priča”, jednog od najbolje ocijenjenih holivudskih ostvarenja ove jeseni, koje vrlo ozbiljno kotira kao jedan od favorita za Oscara: ironično je da je streaming gigant čiji šefovi već nekoliko godina maštaju o glavnom Oscaru (najbliže su mu bili lani s filmom Alfonsa Cuaróna “Roma”, koji je dobio čak tri pozlaćena kipića, ali za najbolji strani film, režiju i kameru), sada aspiriraju na najviše priznanje čak s dva filma: skupim “Ircem” Martina Scorsesea (175 milijuna dolara) i puno skromnije napravljenom “Bračnom pričom” (18 milijuna)

Renée Zellweger pristupila je svom angažmanu s istom neustrašivošću s kojom je igrala punačku junakinju “Dnevnika Bridget Jones”, unatoč tome što nije imala ničeg zajedničkog s londonskim podnebljem, pa ukoliko je tamo uspjela očarati gledatelje, to će joj uspjeti i ovdje - osim ukoliko nisu dobri poznavatelji lika i djela Judy Garland

Čak i mlađe generacije obožavaju Reedov klasik, pa nije slučajno što je američki roker Jack White nazvao svoju diskografsku kuću Third Man Records. U anketi koju je 1999. organizirao British Film Institute “Treći čovjek” je završio na prvome mjestu, u jednoj drugoj anketi desetak godina kasnije bio je odličan drugi, a nema straha da će ikad ispasti s top tena. Naposljetku, zašto se film zove “Treći čovjek”? Dobrim poznavateljima tog klasika možda je to jasno, ima dosta naznaka zašto je tako, no kad ga pogledate još jednom i pokušate iz te vizure objasniti baš sve događaje u filmu, vidjet ćete da to baš nije jednostavno. Pogledajte ga ponovno, ali pazite da vas filmske čarolije ne ometu u tom zadatku.

Mini-seriju za Netflix o jednom latino i četvero afroameričkih tinejdžera koji su nepravedno osuđeni na zatvor zbog silovanja investicijske bankarice snimila je Ava DuVernay, autorica hvaljenog filma “Selma”

U četvrtoj epizodi mini serije “Černobil” mladi Pavel (Barry Keoghan iz “Ubojstva svetog jelena” i “Dunkirka”) unovačen je navrat-nanos i poslan u raščišćavanje zone dekontaminacije oko mjesta gdje je nedavno eksplodirala nuklearna elektrana

Box-set „The Beatles“ bio je najbolji dokaz kako smo se strelovito približili Zapadu. Kad državno poduzeće kao što je Jugoton objavi takvu dragocjenost samo mjesec dana nakon Velike Britanije, bilo je to nešto nezamislivo za standarde Istočne Europe

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Pjevao je dobro, ali nije impresionirao glasovnim mogućnostima. Vice Vukov je, na primjer, imao puno veći glasovni doseg, katkad bi se iznimno potrudio i oko glumačke interpretacije, no Arsen je naprosto vjerovao u ono što je pjevao, poput njegovih kolega u Italiji ili Francuskoj. Drugo, Arsen je imao u što vjerovati jer su mu tekstovi bili sjajni. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu tako nešto niste mogli čuti baš svaki dan

Josie Rourke vrlo je dobro režirala film, kao iskusna kazalištarka spretna je u scenama u kojima se dočaravaju - vrlo sirovi - dvorski rituali (ipak je to poprilično zaostala Škotska), plesovi su samo među muškarcima, a žene su tu da metu podove i posluže hranu. Najveći oslonac imala je u dvije izvrsne glavne glumice, sa svojom neobičnom frizurom Saoirse Ronan napravila je sjajan glumački posao (preferiram ga onome u “Brooklynu” i “Lady Bird”), ali ju je donekle zasjenila kolegica Margot Robbie