Tekstovi sa tagom: nenad polimac

Čak i mlađe generacije obožavaju Reedov klasik, pa nije slučajno što je američki roker Jack White nazvao svoju diskografsku kuću Third Man Records. U anketi koju je 1999. organizirao British Film Institute “Treći čovjek” je završio na prvome mjestu, u jednoj drugoj anketi desetak godina kasnije bio je odličan drugi, a nema straha da će ikad ispasti s top tena. Naposljetku, zašto se film zove “Treći čovjek”? Dobrim poznavateljima tog klasika možda je to jasno, ima dosta naznaka zašto je tako, no kad ga pogledate još jednom i pokušate iz te vizure objasniti baš sve događaje u filmu, vidjet ćete da to baš nije jednostavno. Pogledajte ga ponovno, ali pazite da vas filmske čarolije ne ometu u tom zadatku.

Mini-seriju za Netflix o jednom latino i četvero afroameričkih tinejdžera koji su nepravedno osuđeni na zatvor zbog silovanja investicijske bankarice snimila je Ava DuVernay, autorica hvaljenog filma “Selma”

U četvrtoj epizodi mini serije “Černobil” mladi Pavel (Barry Keoghan iz “Ubojstva svetog jelena” i “Dunkirka”) unovačen je navrat-nanos i poslan u raščišćavanje zone dekontaminacije oko mjesta gdje je nedavno eksplodirala nuklearna elektrana

Box-set „The Beatles“ bio je najbolji dokaz kako smo se strelovito približili Zapadu. Kad državno poduzeće kao što je Jugoton objavi takvu dragocjenost samo mjesec dana nakon Velike Britanije, bilo je to nešto nezamislivo za standarde Istočne Europe

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Pjevao je dobro, ali nije impresionirao glasovnim mogućnostima. Vice Vukov je, na primjer, imao puno veći glasovni doseg, katkad bi se iznimno potrudio i oko glumačke interpretacije, no Arsen je naprosto vjerovao u ono što je pjevao, poput njegovih kolega u Italiji ili Francuskoj. Drugo, Arsen je imao u što vjerovati jer su mu tekstovi bili sjajni. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu tako nešto niste mogli čuti baš svaki dan

Josie Rourke vrlo je dobro režirala film, kao iskusna kazalištarka spretna je u scenama u kojima se dočaravaju - vrlo sirovi - dvorski rituali (ipak je to poprilično zaostala Škotska), plesovi su samo među muškarcima, a žene su tu da metu podove i posluže hranu. Najveći oslonac imala je u dvije izvrsne glavne glumice, sa svojom neobičnom frizurom Saoirse Ronan napravila je sjajan glumački posao (preferiram ga onome u “Brooklynu” i “Lady Bird”), ali ju je donekle zasjenila kolegica Margot Robbie

Tezom da seksualno oslobađanje ne treba izvršiti samo u vlastitom krevetu nego i ideološki, na razini države u kojoj živiš, Makavejev je izazvao oduševljenje na Zapadu, ali i nelagodu na Istoku, pogotovo u Sovjetskom Savezu i bivšoj Jugoslaviji. Makavejev je do samog kraja ostao prisutan na svjetskoj filmskoj sceni, kao jedan od najvažnijih redatelja poniklih iz Istočne Europe

Što se može zaključiti o sezoni kada je od filmova na domaćem kinorepertoaru, prema sudu kritičara Jutarnjeg lista, najbolji posljednji nastavak “Nemoguće misije”? Ove godine slaganje liste najboljih filmova nije bio nimalo jednostavan posao

Film “Koja je ovo država” započinje noćnim morama jednog generala (Nikša Butijer), nastavlja se službenim posjetom ministra unutarnjih poslova (Krešimir Mikić) Lepoglavi, gdje polaže kamen temeljac za novo krilo zatvora, i kulminira scenom u kojoj točno na Novu godinu četvorica tipova u zrelim godinama (Lazar Ristovski, Zdenko Jelčić, Mate Gulin i Slobodan Milovanović), preodjeveni u dresove naših nogometnih zvijezda, upadaju na Mirogoj i pljačkaju grobnicu prvog predsjednika RH Franje Tuđmana

Pravo je čudo kako me ta spravica osvojila na prepad. Prije toga sam bio zadrti filmofil, išao u kino bar nekoliko puta tjedno, znao sam tko su Alfred Hitchcock, John Ford, Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, pa i Ingmar Bergman, iako sam tek ušao u petnaestu, međutim, u šest sam palio televizor i buljio u ekran sve dok program nije završio. U kino sam gotovo potpuno prestao ići i obnovio tu naviku tek 1967. i 1968., kada sam se donekle pribrao od televizijske groznice

Godine koja je za nama filmski se svijet neće sjećati s naročitim entuzijazmom. Što se Hollywooda tiče, 2017. je bila godina sušne ljetne sezone i niza skupih “flopova”. Što se europskog filma tiče, obilježio ju je relativno mršavi Cannes, te niz podbačaja inače uvaženih režisera. Što se pak Hrvatske tiče, 2017. će ostati upamćena kao godina kad je konačno dovršen politički udar na HAVC, udar koji je utjecao na količinu i kvalitetu filmova puno brže nego što je to itko predviđao

Nema dvojbe, “Sluškinjina priča” je metafora za suvremeni fašizam, izložena tako pedantno i intrigantno, da se doima krajnje uvjerljivo, puno uvjerljivije od inače zanimljivih serija kao što je “Čovjek u visokom dvorcu”, koje pribjegavaju političkoj fikciji, dok je ovo neka vrsta ulomka moguće stvarnost. Potonja nas možda očekuje, sa ili bez Trumpa u predsjedničkoj fotelji