Tekstovi sa tagom: nob

Na ovogodišnjem, 18. izdanju Beogradske internacionalne nedelje arhitekture – BINA 2023, koje se održava od 11. maja do 17. juna u organizaciji Društva arhitekata Beograda i Kulturnog centra Beograda, biće organizovane brojne šetnje i izleti na atraktivnim arhitektonskim, spomeničkim i urbanim lokacijama

Milunka Savić svakako zaslužuju sve počasti, posmrtnu slavu i pomenutu reklamu, to nije sporno, ali je problem što niko ne spominje 100.000 Milunki Savić iz Narodnooslobodilačke borbe. U redu je Milunka, ispisali ste o njoj stotine stranica, shvatili smo. Nego, gde su Đuka Dinić, Neda Božinović, Srbijanka i Jovanka Bukumirović, Vera Blagojević, Vera Miščević, Rada Miljković, Darinka Radović, Olga Alkalaj, Bosa Cvetić, Cana Babović, Vera Jocić, Milica Pavlović Dara, Jovanka Radivojević, Fani Politeo-Vučković, Olga Vučković, Jelica Jerković, Zora Selaković, Dora Frajdenfeld, Olga Detela, Mileva Starčević, Branislava, Nada i Živana Ilić, Nadežda Simović, Stanislava Terzić Cala, Dragana Todorović, Ružica Mahić, Krinka Tomanić, Ina Kušić, Mira Simić, Leposava Prokić, Milica Milojković, Radmila i Smilja Janjić, Živadinka Divac, Nada Naumović i desetine hiljada drugih borkinja za slobodu?

Vukicu su uhapsili 14. aprila u tri sata ujutro i sproveli je u zloglasni zatvor Glavnjača kod još zloglasnijeg policijskog agenta Svetozara Vujkovića. Vujković je odmah počeo da je tuče i suočio je sa gomilom ilegalnog materijala, ali Vukica je uporno tvrdila da nikad to nije videla i da ništa ne zna. Vujkoviću se pridružio još jedan agent, Đorđe Kosmajac, pa su zajedno započeli torturu nad Vukicom koja je trajala 14 dana i 14 noći. Šamarali su je, tukli goveđom žilom po tabanima, vezivali je lancima, čupali joj kosu, jedan agent bi joj seo na leđa a drugi bi joj zapušio usta prljavom krpom. Suočavali su je sa uhapšenim mladićima s kojima je radila, ali ona je neprekidno tvrdila da ih ne poznaje

Prva reportaža iz partizanskog života (Matej Bor je u decembru 1941. posetio Grosupeljsku četu, kojom je rukovodio njegov prijatelj Dolf Jakel) ukazuje na posebnu ulogu koju je umetnost imala u formiranju nove revolucionarne subjektivnosti, još u početnom periodu partizanstva. Susret koji Bor opisuje u reportaži, ostavio je duboki trag i u njegovoj tadašnjoj poeziji. Reportaža je po prvi put objavljena, bez potpisa, kao zaključni tekst, u ciklostiranom Slovenačkom zborniku 1942. godine

U zaleđu Vodica turisti mogu razgledavati mnoštvo uništenih anitfašističkih spomenika urešenih fašističkim grafitima

Reklamni slogani za časopise Ženski svijet (1939. – 1941.) i Жена данас / Žena danas (1936. – 1940.) neposredno nas uvode u povijesni kontekst u kojem su između dva svjetska rata objavljivani listovi namijenjeni ženama i uređivani od žena. Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena „ženama iz svih društvenih slojeva“. Izložba u zagrebačkoj HDD galeriji “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.” autorice Barbare Blasin bavi se grafičkim oblikovanjem tih časopisa, te zagovaračkom dimenzijom njihove likovne opreme

Skoro neprekidne dvadesetodnevne borbe, marševi i redovno gladovanje, a naročito do krajnjih granica iscrpljujući marš od prošle noći, snažno su se odražavali na borcima, koji bi svaki i najmanji zastoj iskoristili da legnu i zaspu. Tako su na maloj udaljenosti od neprijatelja – i pored toga što u se nalazili formalno u kotlu iz koga se nije moglo nikuda izaći – ljudi spavali tako čvrstim snom da se dobijao utisak da je tu iscrpljenu masu nemoguće pokrenuti. U takvoj situaciji postavljalo se pitanje: šta dalje da se radi? Ostati u takvom položaju u toku dana bilo bi isto što i samoubistvo, a s druge strane, izgledi na uspjeh protiv mnogobrojnijeg, odmornog, sitog i utvrđenog neprijatelja praktično nisu postojali

Razuman čovjek preispituje svoje postupke, zreli narodi pomno preispituju svoju prošlost. Pri tome su simplifikacije vrlo nepoželjne, jer mogu dovesti do neslućenog zla. Jasenovac i Bleiburg nisu bili isto, pa je stoga neodrživo poistovjećivati komunizam s fašizmom, staljinizmom i totalitarizmom. Komunizam je slojevit pojam, a naš domaći komunizam posebno je bio raznolik u svojim oblicima i fazama. Nakon petogodišnjeg staljinističkog totalitarizma završio je s originalnom domaćom varijantom ublaženog komunizma koju u svijetu obično nazivaju titoizmom. Izborom tekstova u ovoj knjizi i ovim predgovorom nastojali smo dati naš doprinos razlučivanju i preciznijem definiranju tih pojmova

Koča je proboj video kao odsudni trenutak. Neuspeh nije dolazio u obzir, jer bi neuspeh bio kraj svega. Zato je naredio krajnje mere: rasformirao je sve pomoćne i tehničke jedinice, i naredio da svi, uključujući i oficire, moraju krenuti na juriš zajedno. Deveti jun na Sutjesci bio je najteži dan. A onda je svanuo deseti

Sutjeska je bila veliko iskustvo. Suočavanje sa granicama čoveka i života. Na Sutjesci je borac-proleter postao pravi Marksov proleter, koji je izgubio sve što se može izgubiti, suočen sa uništenjem svega što je bio, sa granicama svega starog, i sa potrebom da se stvori sasvim novi život, i sasvim novi svet, sa sasvim novom dušom. Socijalistička Jugoslavija izgrađena je pomoću tog iskustva. Oni koji su, igrom slučaja, preživeli, postali su nosioci njenog stvaranja. Oni tu više nisu bili oni sami, nisu predstavljali sebe, nego su predstavljali svoje mrtve drugove i njihovu potrebu za životom, i to ne "običnim" životom, nego onim ispunjenim smislom, stvaralaštvom, mirom i radošću

Nije ni primijetila da je nedaleko od njih stajao čovjek u elegantnom sivom odijelu. Tek kada mu je Joža dao znak rukom, bilo joj je jasno da je došlo vrijeme rastanka. Još jednom ga zagrli čvrsto se privijajući uz njegove grudi, suze joj pokvasiše lice, a tihi plač nadjača sve zvukove željezničkog kolodvora. Joža je nježno milovao njenu kosu i mokrim joj je usnama ljubio čelo. Stajali bi tu na kolodvoru zagrljeni satima da nepoznati čovjek u sivom odijelu ne dobaci Joži kako je vrijeme. Nakon njegovog poziva Joža se pozdravi posljednji put, tog poslijepodneva, s Hertom i za tili čas nestade u kolodvorskoj gužvi

Svaki put kada bi ohrabreni njegovim bodrenjem nastavljali taj besmisleni put Stanko je osjećao stid što je svojim drugovima govorio nešto u šta ni sam nije vjerovao. Kakva vojska, pitao se očajan u sebi. Partizanska vojska je uništena, hiljade boraca je poginulo, a neprijateljske snage vjerovatno iz dana u dan postaju sve brojnije. I ko zna šta ih čeka na dogovorenom mjestu – možda samo krvava čistina natrpana leševima pobijenih drugova?

Hazemino drugo ime moglo bi biti tuga, jer od trojice sinova koje je rodila danas više nema niti jednoga. Samo ponekad, dok u predvečerje toplih ljetnih dana na ivici avlije sjedi za drvenim stolićem srčući polagano kahvu, Hazema počne nekako bolno uzdisati nastojeći uz otpuhe osloboditi se tuge koja joj neprekidno pritišće srce. Tada joj na um padnu lica sinova što su živote dala za Narodnooslobodilačku borbu

Tokom napornih dnevnih marševa nije govorio mnogo. Naređenja je izdavao odrješitim komandama, ne dozvoljavajući da iko dovede u pitanje valjanost njegovih prosudbi. To nikome nije padalo na pamet jer je bio najstariji vojnik u svojoj četi i jedini čovjek koji je imao vojnog iskustva. Zbog svoje burne prošlosti je i bio imenovan komandantom toj grupi partizana sačinjenoj isključivo od golobradih mladića, koji su jedne novembarske noći, u najvećoj tajnosti, pobjegli iz Zenice zaputivši se prema planini Zvijezdi sa željom da se priključe Narodnooslobodilačkoj borbi

Ova bolnica napravljena od ničega, ovi ljudi toliko ovisni o njegovom znanju, ova jednostavnost življenja i umiranja ispunjavali su njegovo već pomalo ostarjelo srce srećom i zadovoljstvom koje nikada ranije nije upoznao. U toj skrivenoj ratnoj bolnici, uz ranjene drugove, zaboravio je i profesionalno poniženje koje je kao najbolji student medicine doživio dolaskom u Zenicu i raskinute zaruke i djevojku zbog čije se nevjere dugo dvoumio da prekrati sebi životne muke