Tekstovi sa tagom: nob

Ustaške vlasti s jednakim su se prezirom odnosile prema Kadir-begu kao i njihovi prethodnici. Njegov vjerski konzervatizam nije im bio mrzak, a njegova smiješna pojava nije im smetala. Kada su tek prispjeli u Zenicu, u svojim pod konac sašivenim uniformama, njemački vojnici i njihovi oficiri s čuđenjem su gledali na Kadir-bega, za kojeg su vjerovali da je jedan „islamische mystik“. U kuću tog poluludog čovjeka tokom cijelog rata nije ušla nijedna njemačka ni ustaška racija; nijedan vojnik nikada nije zaustavio da legitimiše Kadir-bega ni njegovu ženu Ajša-hanumu

Riješen da evanđeoskim blagoslovom pomogne spasenju nepismenog i neukog naroda, don Mirko se u godinama rata samoprijegorno bacio na iskorjenjivanje paganstva i hereze, kako je sam govorio. Godinama su, noću, ustaški bojovnici dovodili nejač i malu djecu u župni dvor gdje ih je don Mirko, ne pitajući nikada ko su ta djeca i zašto njihovi roditelji nisu s njima, pomazivao svetim sakramentima katoličanstva i uz Božiji blagoslov slao u internat u endehazijsku prijestolnicu. Tamo su brigu o siročadi preuzimala njegova subraća dominikanci, učeći ih pokoravati se Božijim i zakonima Nezavisne države Hrvatske

Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio uvjeriti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne

Azra Uzunalić ostat će upamćena kao žena koja je godinama, svake večeri, šetala glavnom zeničkom promenadom vodeći se podruku s njemačkim SS oficirom i kao žena koja je naredila da se ubije njen bivši ljubavnik Danijel Uljarević, a njegova supruga i djeca interniraju u logor u Staroj Gradišci. Nakon Danijelove smrti, ako bi neko u njenom društvu spomenuo njegovo ime, pravila se da riječi govornika ne dopiru do nje, ali bi zato poslije, kada bi ostajala sama sa svojim novim njemačkim ljubavnikom, tog čovjeka biranim riječima prokazivala kao komunistu i partizanskog agenta

Ogromna je bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile puste

Godine 1969. podignut je spomenik arhitekta Zdenka Sile koji se sastoji od 26 stupova od grubo obrađenog kamena vapnenca, koji simboliziraju 26 smrznutih partizana. Zdenko Sila je za izgled spomenika dobio inspiraciju na obližnjim poljanama po kojima je razasuto kamenje koje se izdiže iz travnate površine. Na samoj cesti se nalaze i tri spomen ploče s tekstovima osnovnoškolaca

Službeni glasnik objavio je četvrto izdanje knjige Momčila Đorgovića “Tragedija jednog naroda” sa podnaslovom „Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe“. Na predstavljanju ove knjige u Klubu-knjižari “Glasnik”, Latinka Perović ocenila je da Đorgović srpsko društvo posmatra u kontekstu sve složenijeg sveta: „U knjizi se oseća autorova gorčina i ljutnja što istorijska istina sporo sazreva, što još uvek postoje dve istine, neoromantičarska i ona koja je zasnovana na kritičkom mišljenju“. Sam autor u predgovoru kaže: “Kada sam se opredelio za naslov ‘Tragedija jednog naroda’, imao sam na umu da je tragedija to što ne razumemo prirodu i razloge onoga što nam se događa, otud i podnaslov “Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe”. U knjizi Đorgović analizira memoare i dnevnike državnika i pisaca, ispisujući njihove portrete. O tome je govorio na okruglom stolu organizovanom povodom trećeg izdanja knjige: “Dnevničari i memoaristi koje sam odabrao za ovu knjigu govore nam šta smo mi zapravo, i kada se suočimo sa njihovim pričama mnogo je razumljivije zašto smo ovde gde jesmo. Svako od njih odgovara nam na pitanje iz podnaslova – šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe. Oni su bili svedoci rađanja radikalskog političkog mentaliteta koji će konzervirati Srbiju na stogodišnji period i blokirati njenu modernizaciju”. Iz Đorgovićeve knjige prenosimo tekstove o Marku Nikeziću, Josipu Brozu Titu i Peku Dapčeviću

Razdoblje NOB-a na otoku je Visu, kao i u ostatku Hrvatske, podložno najspektakularnijim falsifikatima. O motivacijama ekstremno desnih i filofašističkih nadripovjesničara ne treba trošiti puno riječi, no ipak je potrebno objasniti u par crta zašto se to događa. Ako ostavimo po strani strukturalnu razinu – falsificiranjem NOB-a se nastoji u društvenoj memoralizaciji diskreditirati sve progresivne tekovine moderniteta, poput besplatnog školstva, zdravstva i radničkih prava te ih prikazati kao nešto loše i, zapravo ideološki održati kapitalistički status quo – i usmjerimo li se više na subjektivitet, možemo primijetiti da je falsificiranje povijesti također izraz intelektualne i sadržajne inferiornosti političkih aktera ili, kolokvijalno rečeno, “kad ne možeš građanima ponuditi suvisao program onda se bavi ustašama i partizanima”

Drug Tito jaše na čelu kolone stazom sve tvrđom, mrzilijom. Strašilo novo sada pred njim stoji i zatvara mu put

Naš narod, našu vojsku, našu borbu, naš nesavladivi duh - Nemac ne poznaje i ne razume. U njegovoj glavi nema uopšte mere za veličinu naših podviga. On ne zna kako da se probije ni u našu dušu, ni u naš uvek pomični raspored. On godinama, neumorno, zadrto, svaki put poslednji put, baca letke kojim poziva partizane da se vrate kući, ako neće da budu konačno, munjevito uništeni. On ih uporno poziva da se vrate na domaće ognjište, koje opisuje kao raj; a ti ljudi su u šume, koje on opisuje kao pakao, otišli dobrovoljno, svojevoljno, svesno — zato baš što nisu više mogli da podnesu pakao domaćeg ognjišta pod fašističkom okupacijom. On uverava partizane da ih politički komesari mitraljezima gone u borbu. Narode kojima je pred očima sve oduzeo, od slobode do hleba, on ubeđuje da im ie doneo blagostanje. Taocima koje vodi na vešanje tumači da ih spasava od boljševičkog terora

Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena

“Tamo, u tadašnjim dramatičnim okolnostima u Francuskoj, postajem komunista, opredeljujem se za akciju u predvečerje Drugog svetskog rata, doživljavajući sve očiglednije nadiranje fašizma kao izazov na koji nema drugog odgovora: moramo se tući. Nema više smisla da piskaram nekakve polurazumljive pesme, moram da se pokrenem”

U posljednjih mjesec dana zaredalo se fašističko divljanje po spomenicima NOB-a koje nas podsjeća na masovno i organizirano brisanje povijesti s početka 90-tih. Nećete o tome čitati niti čuti u režimskim medijima ni "nacionalnoj dalekovidnici". Pa ćemo vas podsjetit na višesturko devastiran spomenik u selu Zrmanja, po tko zna koji put je išaran spomenik Prvom splitskom partizanskom odredu, ukradene biste narodnih heroja i ploče s imenima žrtvava fašizmu u Vodoteću i na institucionalno "skrivanje" spomenika žrtvama fašizma iz centra Josipdola

“Novi život partizanskih pesama” daje jedan temeljit pregled i analizu pitanja promišljanja antifašističkog naslijeđa, s posebnim osvrtom na potencijal horskog udruživanja. Tačnije, promišljanje hora kao simbiozom muzike spojenog tijela, sa mogućnošću prenošenja emancipatorske, političke i antifašističke poruke. Ana Hofman, čini se, uspijeva čitaocu jasno razlučiti koje su to pozitivne strane ovakvog udruživanja, te na izvjestan način ova knjiga poziva na koherentniji i otvoreniji otpor opštoj fašizaciji evropskih, pa tako i postjugoslovenskih društava