Tekstovi sa tagom: nobelova nagrada

Tokarčuk Handke

Moć lošeg ukusa

Olga Tokarczuk i „Druga Osoba“

Nisam očekivao da Tokarczuk razumije da će, ako pobijedi tip vladara koje “Druga Osoba” cijeni, ljudi poput nje završiti u pritvorima. Previše bi to duboko bilo za osobu uzbuđenu takvom nagradom. Ali jesam očekivao da nešto kaže
Peter Handke

Pismo švedskom kralju

Švedska akademija je moralni saučesnik negatora genocida

Švedska akademija odlučila je nagraditi negatora genocida dodijelivši mu jednu od najprestižnijih književnih nagrada. Time postaje moralni saučesnik osobe protiv koje postoji dovoljno dokaza za pokretanje sudskog postupka u četrnaest zemalja Europske unije uključujući tu i Francusku, a koje negiranje genocida priznaju kao zločin
Peter Handke

Kad živite pokraj koncentracionog logora, a pišete o tricama

Slučaj dosljedne apologije zla

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju
Peter Handke

Nezgodna pitanja Švedskoj akademiji

Još jednom o slučaju Handke

Handke s neskrivenim prezirom govori o žrtvama, pa kaže: “A te takozvane Majke Srebrenice. Njima ne vjerujem ni riječ, ne vjerujem ni u njihovu tugu”. “One su”, nastavlja, “samo odvratna kopija Majki Buenos Airesa”. Ovaj jezivi prezir prema žrtvama vidljiv je i na još jednom mjestu u intervjuu malo prije izjave o Majkama Srebrenice, kad on šaljivo govori o tome kako možda “muslimanski vojnici i nisu znali šta čine, možda su samo htjeli doma k mami”
Srebrenica

Sofisticirana relativizacija zločina

Slučaj Handke

Ne bavim se Peterom Handkeom po povratku u BiH, ne znam i što bih: domaćih „handkea“ je napretek, uključivo i takvih koji dovode u pitanje nepobitne činjenice da je u šumama oko Srebrenice bestijalno pobijeno 11. srpnja (i par dana potom) 8.372 ljudi, muškaraca, koji su bili krivi jer su nosili druga imena. Iz pijeteta prema svim žrtvama besmisla u proteklim „jugoslavenskim reatovima“, ali u prvom redu žrtvama Srebrenice, kazat ću otvoreno: gadi mi se sofisticirana relativizacija koje se poduzeo austrijski književnik Peter Handke, a još više svaka relativizacija kod nas, jer je ona i osnova za viktimizaciju i viktimo-transegresiju
Pisanje

Buket tokijskih ruža

Nobelova nagrada za književnost i relativizaciju zločina

Ima nečeg duboko perverznog, nedemokratskog, neljudskog u ideji da talenat sve opravdava, da je darovitom čoveku sve dozvoljeno, da je književno delo genija važnije od života desetina hiljada običnih smrtnika. Kao da umetničko delo dobija status nekog mračnog paganskog božanstva kojem se mogu prinositi ljudske žrtve. Kad se potegnu ovakva pitanja, kad je posredi neki pisac koji se odao obožavanju ubica, odmah se branitelji dosete razdvajanja književnog dela i političkog angažmana
Peter Handke

Handke i angažman

Kameni torzo s amputiranom desnom rukom

Tražiti pravdu za Handkea sa zahtjevom da se pisac odvoji od djela, promatrati tu figuru sa visine Švedske akademije, znači ponašati se kao da je taj do jučer pomalo razbarušeni, a danas fino počešljani literat, pred očima svjetske javnosti, već sada samo kameni torzo, s amputiranom desnom rukom, postavljen u nekom evropskom muzeju
Peter Handke

Peter Handke i stvarnost satkana od laži

Šta književnost smije?

Handke svoju “poetsku” istinu i privatnu mitologiju ne suprotstavlja samo medijskom predstavljanju, nego i sudski presuđenim činjenicama. Krajnje je, recimo, bizarna njegova bliskost ili prijateljstvo s Novislavom Đajićem, ratnim zločincem, koji je zbog sudjelovanja u “etničkom čišćenju” Foče osuđen u Njemačkoj, a koji će kasnije slavu steći kao harmonikaš u ratnom propagandističkom muzičkom spotu pod naslovom “Karadžiću vodi svoje Srbe”, a koji će kasnije postati poznat kao “Remove Kebab”, koji je zadobio kultni status u bjelačkim terorističkim krugovima koji se zalažu za “čišćenje” Evrope od muslimana. Taj Đajić, kojeg je Handke posjećivao u njemačkom zatvoru, bit će i podloga za lik Waldäufera u Handkeovoj drami “Vožnja čunom”, koji je tu predstavljen kao žrtva povijesne tragedije, okrivljeni bez krivice
Abrenn 01 S

Poruka Handkeu

Mi se Vaših cokula ne bojimo

Pozivam Handkea da dođe, da se sretnemo. Mi, žene BiH, Dženana Karup Druško, Arijana Saračević Helač, Hasija Borić i hiljade drugih mu poručujemo: Mi se Vaših cokula, kojima ste udarali svoju suprugu u trbuh i glavu, ne bojimo
Peter Handke

Peter Handke & Eduard Limonov

Literate prevrtači nad masovnim grobnicama

Neki među evropskim literatorima, rušilački raspoloženi, rat u BiH devedesetih godina iskoristiće kao priliku da izazivaju skandale i sablažnjavaju publiku. Peter Handke, naprimjer, u putopisnoj knjizi Zimsko putovanje u Srbiju iz 1995. napisaće da se taj tobožnji rat, koji su preslikali mediji, odvijao samo u mrežnjači gledatelja, koji su tek žrtve sveopće svjetske zavjere žurnalista na štetu Srba. Eduard Limonov bio je još konkretniji u bombardmanskoj upotrebi riječi, obećavši Srbiji atomsku bombu kad osvoji vlast i postane šef ruske tajne službe
Peter Handke

Handke i Nobel: Ima li mišljenje veze sa pisanjem?

Klasici književnosti & moralni idioti

Šta se Handkea, Čomskog i ostale gospode koja pod američkim imperijem nisu izgubila ni dlaku s glave – naprotiv, ostvarili su ugodnu egzistenciju, uzorite karijere, stigle su i najveće nagrade – tiču žrtve srpskoga nacionalizma, ako je taj nacionalizam neprijatelj njihovog neprijatelja? Šta se njih tiču masovne egzekucije, masovna silovanja i kolektivna preseljenja ljudi koji nisu u stanju razumjeti kako su u očima velikana savremene ljevice krivi jer su primali pomoć od zle Amerike?
Andrr 02 S

O priči i pričanju: Beseda Ive Andrića povodom dodele Nobelove nagrade

Pripovedač priča kao dete koje peva u mraku

Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe?
Aakri 21 S

Govor prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 1982.

Pred ugnjetavanjem i pljačkom, naš odgovor je život

Usuđujem se misliti da je ova izvanredna stvarnost, a ne samo njezin književni izraz, ove godine zaslužila pažnju Švedske akademije za književnost. To nije papirnata stvarnost, već stvarnost koja živi s nama i u svakom času određuje neizbrojivu cifru naših svakidašnjih pogibija te upravo ona održava živim nepresušan izvor naše kreativnosti, pune nesreće i ljepote, zbog kojeg jedan lutajući Kolumbijac, obuzet nostalgijom, samo jedan između tolikih drugih, ima sreću da ga opaze i razlikuju između tolikih, čija je sudbina sasvim ista.
Naučna fantastika

Oduvijek sam želio pisati sranja, samo malo bolja

Ne pitaj me zašto volim naučnu fantastiku

Sve što sam oduvijek želio pisati bila su sranja, samo malo bolja. Pod sranjima podrazumijevam, dakako, šund-literaturu, žanrovsku, štivo s kioska, ali može i u tvrdim koricama, ako je serijsko. Nobelova nagrada za literaturu dojmila me se (iako ne više nego bilo koja druga; u životu mi se nije dogodilo da sam čuo za nagradu za koju ne bih istog trenutka držao kako je trebam dobiti), no manje od činjenice da je Agatha Christie napisala osamdeset romana. Nobelovu nagradu, uostalom, daju ti više od jednom samo ako se nasmrt ozračiš, dok je osamdeset romana ipak osamdeset romana. Možda nije svaki od njih "Na Drini ćuprija", ali ih barem ima dovoljno za omanju ćupriju
Dgra 01 S

Ni med cvetjem ni pravice

Veliki umjetnici, a mali ljudi

Pojedinci mogu istovremeno biti veliki umjetnici i mali ljudi. Ali takva podjela u društvu ne bi trebala postojati: unatoč pročitanim knjigama, finim manirama i društvenom statusu, pripadnici visoke kulture nisu sami po sebi ništa viši ni niži od ostatka populacije. Ne trebamo ih stoga tako ni tretirati