U svijetu u kojem budućnost nikada nije izgledala neprijateljskije i neizvjesnije lako je upasti u klopku prošlosti, ali valja znati da je i ona samo jedna od verzija života koji je za nekoga bio loš, a za nekoga dobar. Nema sigurnosti u prošlosti, ne možemo joj se vratiti, budućnost možda i ne postoji, ostaje samo danas
Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
Bilo da ste dete, tinejdžer, mlađi ili stariji odrasli, jugonostalgičar ili jugoskeptik, gledajte film "Leto kada sam naučila da letim" makar i kao "Ljeto kada sam naučila letjeti". Ne treba prevod, dovoljna su krila
Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
Nije nas smetalo što su svi igrali petnaestogodišnjake iako su se doimali puno starije, bila je 1960. i Baneta su više privlačile klizaljke kojima je mogao osvajati djevojke (no više je padao na led no što je izvodio piruete), sa zvučnika na klizalištu odjekivala je “Marina” Rocca Granate, a to je bio tek uvod u nevolje sazrijevanja jer ti roditelji nisu mogli kupiti sve što si želio. Na popisu nužnih potreba poslije su došli bicikli, pa prvo odijelo i naposljetku auto. No do toga ćete morati odgledati pet-šest epizoda, na kraju kojih vas obavezno podsjećaju što se važnog dogodilo te godine
Dosada onih subotnjih poslijepodneva s kraja kolovoza nikad se više neće ponoviti. Kad se sati lijeno razvlače i čini se da će dan i život trajati zauvijek, pa sva razdražljiva čekam da se dogodi neko malo uzbuđenje, neki mali, majušni događaj koji će razbuditi i oživjeti dvorište, susjedstvo i ulicu. I u tom čekanju, monotonom i naoko beskrajnom, sve je prošlo, nestajući neprimjetno, kao kad kamion s lubenicama zamakne niz ulicu
Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se
Alan Ford je jedan jedini i neponovljiv, kao i decenija u kojoj je nastao. On ostaje mnogo, mnogo više od običnog stripa za mnoge generacije – jedna vrsta načina razmišljana, humora, dosetki i sasvim neobičnog ludila. Za mnoge od nas inficirane ovim stripom, Alan Ford postaje čitava jedna životna filozofija, pogled na svet i elegantna, ironično-sarkastična oporba u odnosu na svu malograđanštinu sveta i sve rigidne sisteme čiji je jedini cilj da što više zaglupe čoveka, obesmisle mu život i iskoriste ga kao roba i eventualnog glinenog goluba na nekom od "humanih“ ratišta za sopstvene, bolesne ciljeve
Austrijski mišičavko je osamdesetih i devedesetih bio na vrhuncu slave i idol mnogih mladih filmofila. Velikim ekranima danas vladaju neki drugi akcijski junaci, a i Arnie je već sedamdesetogodišnjak (koji se ipak dobro drži za svoje godine). Međutim, ako više nikad i ne snimi neko remek-djelo, ostat će zauvijek upisan velikim slovima u povijesti sedme umjetnosti
Romantična priča između instruktora plesa Johnnyja Castlea i tinejdžerice Frances Housman, koja je s roditeljima došla na praznike u ljetovalište Catskills i danas će me vezati za kauč isto kao i pred više od 30 godina kada sam prvi put pogledala film. Uzdahnut ću i pustiti suzu uvijek na istom mjestu, leptirići će mi zatitrati u trbuhu kao da sam u ulozi Frances Housman (zvane Baby) još i danas
Flash Gordon je toliko konzistentan u svojoj ludosti, prpošnosti, over the top glumačkim izvedbama i (ne)namjernoj duhovitosti, da mu jednostavno treba skinuti kapu
Sve se ređe čuje pucanje balona, ali adolescenti, ipak, razvlače žvaku palcem i kažiprstom, to je, valjda, prirodna taktilna reakcija; poneka teta je koristi ne bi li izgledala svežije, ne bez erotičnosti, takve koja se da porediti sa nezaboravnim “borosanama” (za mlađe: nisu žvake)
