Budući da još koračam tlom ove planete na rubu katastrofe, mogu reći da se odlično sjećam mnogih obećanja evropskih i drugih zapadnih političara, o boljoj budućnosti. (Što me i sada sjeti one retorike iz Bivše, koja je bila mozgohvat i posljednjem predsjedniku mjesne zajednice). Da, sjećam se obećanja, ali Bolju nismo vidjeli a onu Goru? Ne znam, nerado ikog prepadam
Svetlana Aleksijevič kaže da piše o ljudima koji još uvijek koračaju po svježim tragovima događaja od kojeg još nije prošlo dovoljno vremena da bi spadao u povijest, no izgubila se i budućnost ili barem predodžba o njoj jer više nije lako vjerovati da će svijet biti prekrasan kako su to vjerovali, primjerice, Čehovljevi junaci
Prošlo je preko 32 godine od nuklearne katastrofe u Černobilu, a fotografkinja Olga Dovgopol imala je pet godina kada je sa porodicom napustila rodni Pripijat. U čast izgubljenom detinjstvu započela je projekat „Dolls“ u okviru kojeg je fotografisala lutke koje su ostale u predškolskoj ustanovi koju je pohađala sa bratom pre nego što je zauvek napustila rodni grad.
Nakon nesreće često je sanjala Pripijat, pa je planirala da se jednom tamo i vrati, te je to prvi put učinila 2015. godine, da bi nakon toga još 12 puta posetila rodni grad. Tokom tih putovanja napravila je više od dve hiljade fotografija, od kojih su nastala tri odvojena projekta, a najdraži joj je „Childhood Left Behind“, budući da je ličan i vrlo emotivan dok govori o deci koja su za sobom ostavljala lutke koje su za njih bile više od igračaka.
