Tekstovi sa tagom: odrastanje

Odrastanje generalno, a period adolescencije naročito, samo po sebi je komplikovana i kompleksna stvar, pogotovu zbog nerazumevanja drugih i odraslih za sve ideje koje nam se javljaju dok gradimo sebe kao ličnost, a koje su progresivnije nego što okolina može da razume i prihvati. Ukratko, biti tinejdžer nije nimalo lako. Još teže je ako si drugačije seksualne orijentacije, a živiš u sredini u kojoj će te već u ranom detinjstvu naučiti šta znači biti peder, ali ne i gej.

Nakon što je završio svoju ulogu u popularnoj tinejdžerskoj seriji Élite, te debitirao kao scenarista i režiser svojim kratkim filmom Matar a la madre, glumac Omar Ayuso se dobro promišljenim riječima osvrće na to kako je pridonio fikciji koja je izazvala takve polemike, ali i na to kakav su trag slava i izloženost ostavili na njemu. Najslobodnija Netflixova zvijezda govori iskreno i kritično.

Ukoliko se tokom odrastanja oseća veliki stres zbog drugačijosti, mlado biće često taj deo života provede na autopilotu. Nakon toga se detinjstva seća kroz maglu, a situacija se često nastavlja i kad bivše dete postane odrasla osoba. Od traume do traume, život prolazi bez osećaja kontrole.

Izvinjavam se što sam se rodio, nisam planirao. Desilo se. Bez svoje volje ugledao sam svet. I svet se zgrozio, verujem, ali greška je već bila napravljena i nije se moglo natrag u ništavilo, bar za neko vreme. Odmah sam shvatio da je on, svet, neprijateljski raspoložen prema meni, da moram da mu se umiljavam, da se pravim da mi nije stalo do onoga do čega mi je stalo i da ću tako možda uspeti da dobijem ono što želim. Sve je pitanje vlasništva, razumeo sam. Ja posedujem stomak kao najvažniji deo tela, ali i stomak poseduje mene. Roditelji me potpuno imaju i mogu me u bilo kom trenutuku otuđiti od sebe, života, jer oni su njegov izvor; dakle, oni su svemoćni, besmrtni bogovi i njihovom carstvu neće biti kraja, kao što nema ni početka. Bez njih ja sam krpa. Doduše, i s njima sam krpa ali bar sita, zadovoljna

Oči koje tražiš nekako uvek sretneš na sredini elipse, u mimohodu ih upijaš, pa opet i opet, do osam sati, kada ujednačeno pulsiranje korza polako prestaje, elipsa se sve vise proređuje, a šetači odlaze dogovorenim putevima. U bioskop, u poslastičarnicu, u park, u kafanu, na igranku, a nas četiri, oko pola devet – kući

Mijene tijela s kojima se valja sprijateljiti. Pogrdni nadimci koji vas prate ako ste mršavi, ako ste debeli, ako nosite naočale, ako ste niski, ako ste visoki, ako se zovete ovako ili pak onako. Nasilnici među školskim drugovima. Potraga za samim sobom u kakofoniji zahtjeva okoline. Odrastanje je malokome lako, ali kada kao lezbejka, gej, biseksualna ili transrodna osoba odrastate u maloj sredini umještenoj u općenito homofobno društvo, možete računati na preplavljujuće osjećaje izolacije i usamljenosti s kakvima se ostali tinejdžeri ne moraju nositi. Većina vaše šire porodice živi na samo nekoliko koraka od vaše kuće. Uniformisanost je na cijeni, različitost je kazna, a okvir za život postavlja pitanje: „Šta će svijet reći?“ Nova lica u zabačeni kraj rijetko svraćaju, pa se vazduh ne mijenja. Koncerti, izložbe i kružoci na kojima biste se mogli upoznati sa svjetovima različitim od prevladavajućeg rijetki su. Ili ih uopšte nema. Mreža podrške na koju mogu računati vaši vršnjaci u velikom gradu, pa makar se radilo o istom homofobnom društvu, ne postoji. Sve to proces outovanja sebi i okolini čini još mukotrpnijim. Srećom, postoji internet

I zato skidam kapu i klanjam se do poda svim ženama koje su odgojile muškarce. Ovaj post je njima u čast. I uz to bile i supruge i na kraju ostale zdrave pameti, a nisu se same prijavile u neki sanatorij na oporavak

U razdoblju u kojem se najmlađi igraju i komuniciraju na društvenim mrežama, a dnevnu dozu fizičke aktivnosti nerijetko čine samo pokreti joystickom, vrijedno je osvrnuti se na vrijeme lišeno obilja tehnoloških blagodati i s puno nižom razinom materijalnog bogatstva, ali s klincima koji su gotovo iz ničega gradili vlastiti svijet mašte, kreativnosti i znatiželje. „Djeca su naše najveće blago“ – nije samo otrcani klišej, nego i papagajski citirane riječi sveprisutnog druga Tita ranih pedesetih godina. Zavirimo stoga na tajnu retromapu pronađenu na tavanu i otkrijmo skriveno blago nestalih djetinjstva

Tu će, sred tiranije ljudske bezobzirnosti i bestiđa pred kojima je Bog svojim armijama naredio predaju i povlačenje, živjeti tvoje dijete, misliš. U zemlji u kojoj kradu sve, od vode do izbora. U zemlji u kojoj svako krade od svakoga, u kojoj biti pristojan znači biti jagnje koje krvari. Ovdje se na fino građansko vaspitanje baca hiljade razjapljenih čeljusti. Odgojićeš je onako kako su odgojili tebe: da ovdje bude stranac, bez šanse, čak ni volje, da postane dio čopora. Učićeš je moralu srednje klase, učićeš je vrijednostima prošlog vremena i svijeta koji više ne postoji. Guraće je, gaziti i gristi, zato što ćeš je naučiti da je bolje biti plijen nego zvijer

Jedini jugoslavenski časopis za djevojke, iako na svome vrhuncu, 1974. godine visokotiražan u jugoslavenskim razmjerima, očito nikome nije upadao u oko kao potencijalno važan akter u prostoru borbe za nadzor nad značenjima. Pokrenuo ga je Nenad Brixy, prema naizgled sasvim jednostavnom receptu: ono što prolazi na Zapadu Vjesniku će donijeti profit. Uzor mu je bio istoimeni britanski časopis koji je počeo izlaziti 1967. godine u izdanju International Publishing Corporation. Brixy je za provedbu toga pothvata angažirao mlade Vjesnikove novinarke koje su ubrzo preuzele sav posao uređivanja lista, odustale od zapadnjačkog predloška i, u tri godine, utrostručile njegovu nakladu

Odrastati u jednom ratničkom društvu prožetom tugom koju gaje pobjednici, jer za pobjedu su nužne velike žrtve, nije bio nimalo lak zadatak. Zato sam se okrenuo prirodi. Društvo me nikad nije previše zanimalo. Iako smo u školi imali predmet Poznavanje prirode i društva. Ne sjećam se šta se izučavalo u udžbenicima tog predmeta. Htio sam upoznati prirodu. Ona me stalno zvala k sebi