Tekstovi sa tagom: opatija

Kosićima smo se na neki način odužili jer su indirektno dobili cijeli kvart ponad cimitera, ali možda je moguće i kakvo radikalnije rješenje. Na grbu Grada Opatije iznad kule na sredini kruništa stoji srebrnkasto-bijeli orao koji svojom glavom gleda ulijevo, raskriljenih je i poluuzdignutih krila, s crvenim kljunom i kandžama. Ponekad se pitam smijemo li zaboraviti na heraldička pravila pa iz grba ukloniti orla kojeg nitko u gradu nije vidio posljednjih stotinu godina. A da na njegovo mjesto stavimo mićega kosića, našega susedića

Kupiti šparoge, jasna stvar, pomalo je sramotno, a tumačenja ima raznih. Primjerice, meni je otac objasnio da su šparoge na merkatu sumnjive jer su možda ubrane uz cestu pa imaju u sebi tragove plinova iz auspuha. Bilo kako bilo, vitalni Opatijci ne kupuju šparoge već navlače čizme, izvlače stare hlače i još stariju maju pa kreću u šumu, zavlače se u graju

Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča

Pravo je čudo kako me ta spravica osvojila na prepad. Prije toga sam bio zadrti filmofil, išao u kino bar nekoliko puta tjedno, znao sam tko su Alfred Hitchcock, John Ford, Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, pa i Ingmar Bergman, iako sam tek ušao u petnaestu, međutim, u šest sam palio televizor i buljio u ekran sve dok program nije završio. U kino sam gotovo potpuno prestao ići i obnovio tu naviku tek 1967. i 1968., kada sam se donekle pribrao od televizijske groznice

Kako su izgledale zagrebačke scene šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih govore vam u nekoliko nastavaka  fit-gospođa Viktorija Riđički, otrov za tinejdžerke Jurica Pađen, kičma Vesele televizije  Zoran Pezo i organizator prvog zagrebačkog mega-partija  Dražen Grubišić.  Vremeplov upaljen. Vežite se, polijećemo!

Kad se seti zlatnih dana jugoslovenske zabavne muzike, Krsta Petrović nije tužan. Ostalo mu je sve što je imao: glas, stas i odnos prema poslu. Predratni voždovački đak, sitni švercer uglja i cigareta u okupiranom Beogradu, poratni član „Krsmanca" i kasnije pevač od ugleda - kao da je bio predodređen da peva najnepevljive pesme, da ih peva dobro i nikad ne bude NAJpopularniji. Osim toga, Krsta Petrović je ekskluzivni svedok istorije naše estrade čije je učesnike dobro poznavao. Mnoge je dočekao i mnoge ispratio. Od faze Net King Kola, preko „Tbilisi, Gruzija maja...", do starogradske pesme proteklo je mnogo vremena. Sasvim dovoljno da se ružne stvari zaborave. Tih godina smo svi mi pevali, ali su malo pevali nas (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Krsti Petroviću. Intervju sa Petrovićem za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je 1987. godine. Krsta Petrović umro je u Beogradu, 21. jula 2001.)

Unatoč izrazitoj aktualnoj važnosti i podrazumijevajućoj funkciji u životu suvremenog čovjeka, ljetovanje, godišnji odmor, ljetni hedonizam, pa čak 'obično' kupanje i sunčanje na plaži kulturno su konstruiran fenomen relativno novijeg datuma formiranja

Nije još ljeto, ali kao da jeste; naš dragi Željko Stojanović Žika iz svog bogatog photo-opusa izvukao je prekrasnu Crikvenicu na svjetlo dana. Svega tridesetak kilometara od Rijeke, ovaj gradić fascinira svojim detaljima, o čemu svedoče izuzetne Stojanovićeve fotografije. Svojevremeno je baš o ovim Žikinim radovima pisala Nataša Šegota Lah koja je uočila da Stojanović „kao svaki iznimno dobar reporter pohranjuje našu kolektivnu memoriju“ i da su njegove slike „poziv gledatelju da vidi mali svijet detalja kroz prizmu profesionalnog fotografa“. Ne želeći da propustimo nijedan od tih dragocenih detalja, objavljujemo i drugi dio fotogalerije iz Crikvenice. Uživanja nikad dosta!

Nije još ljeto, ali kao da jeste; naš dragi Željko Stojanović Žika iz svog bogatog photo-opusa izvukao je prekrasnu Crikvenicu na svjetlo dana. Svega tridesetak kilometara od Rijeke, ovaj gradić fascinira svojim detaljima, o čemu svedoče izuzetne Stojanovićeve fotografije. Svojevremeno je baš o ovim Žikinim radovima pisala Nataša Šegota Lah koja je uočila da Stojanović „kao svaki iznimno dobar reporter pohranjuje našu kolektivnu memoriju“ i da su njegove slike „poziv gledatelju da vidi mali svijet detalja kroz prizmu profesionalnog fotografa“. Ne želeći da propustimo nijedan od tih dragocenih detalja, uskoro objavljujemo drugi dio fotogalerije iz Crikvenice. Uživanja nikad dosta!

Nakon što nam je fotograf Željko Stojanović predstavio crno-bijelu Opatiju iz 1980, bio je red da ovo omiljeno ljetovalište i odmorište vidimo u novom ruhu, s kolornim snimcima iz nešto bliže 2008. godine. U prilici smo tako da poredimo staro i novo, da vidimo što se u Opatiji promenilo tokom te tri decenije. Ono što je identično jeste osjećaj – da je Opatija još uvijek prelijepa, izazovna i uzbudljiva. I da onaj ko nije bio u Opatiji – ne zna što je propustio!

Neki je oduševljeni Englez, boraveći krajem XIX stoleća u Opatiji, navodno uzvikivao više puta na dan: „Abbazia for ever!“ (Opatija za uvijek!), ne bi li tako svakome rekao da je Opatija (koja se u vrijeme Austrugarske zvala – Abbazia) ljepša od svih tad razvikanih ljetovališta. U Opatiju su dolazili A.P. Čehov, ali i A.G. Matoš, Isadora Duncan i Ivan Cankar, Sigmund Freud i Vladimir Nazor. U socijalističkoj Jugoslaviji, Opatija je ostala turistički dragulj: slavu su joj dodatno doneli Festival zabavna muzike, te koncerti u hotelu Kvarner. Na isteku zime 1980. godine, Opatiju je posetio naš dragi Željko Stojanović, tad mladi foto-umjetnik. Ono što vidite u ovoj fotogaleriji su dokumenti jednog prohujalog vremena u kojem je sve bilo drugačije; živjelo se mirnije, stabilnije, sve je izgledalo lakše i dostižnije. Biti u Opatiji značilo je ostvariti jednu od životnih želja. Pored mora, uz šum talasa i lagani jazz sa hotelskih terasa. Neprocenjivo!

Opatijski je festival osnovan 1958., gotovo čitavo desetljeće nakon što su laki i zabavni kulturni žanrovi otvoreno društveno i ideološki prihvaćeni. Analiza kulturno-teorijskih postavki i preokupacija te odnosa prema službenoj kulturnoj politici ključna je za razumijevanje popularnosti zabavne glazbe u jugoslavenskom socijalističkom društvu. Počevši od redovitoga emitiranja na radijskim stanicama, osnivanjem mnogobrojnih festivala zabavne glazbe, žanr doživljava svoj vrhunac. Pritom Opatijski festival funkcionira kao svejugoslavenski i nadnacionalni, pa samim time i dobiva najviše pozornosti, pogotovo jer s vremenom zabavna glazba dobiva i na međunarodnom značenju, barem kao prikladni predstavnik jugoslavenskoga društva u inozemstvu

Opatijski je festival osnovan 1958., gotovo čitavo desetljeće nakon što su laki i zabavni kulturni žanrovi otvoreno društveno i ideološki prihvaćeni. Analiza kulturno-teorijskih postavki i preokupacija te odnosa prema službenoj kulturnoj politici ključna je za razumijevanje popularnosti zabavne glazbe u jugoslavenskom socijalističkom društvu. Počevši od redovitoga emitiranja na radijskim stanicama, osnivanjem mnogobrojnih festivala zabavne glazbe, žanr doživljava svoj vrhunac. Pritom Opatijski festival funkcionira kao svejugoslavenski i nadnacionalni, pa samim time i dobiva najviše pozornosti, pogotovo jer s vremenom zabavna glazba dobiva i na međunarodnom značenju, barem kao prikladni predstavnik jugoslavenskoga društva u inozemstvu

Opatijski je festival osnovan 1958., gotovo čitavo desetljeće nakon što su laki i zabavni kulturni žanrovi otvoreno društveno i ideološki prihvaćeni. Analiza kulturno-teorijskih postavki i preokupacija te odnosa prema službenoj kulturnoj politici ključna je za razumijevanje popularnosti zabavne glazbe u jugoslavenskom socijalističkom društvu. Počevši od redovitoga emitiranja na radijskim stanicama, osnivanjem mnogobrojnih festivala zabavne glazbe, žanr doživljava svoj vrhunac. Pritom Opatijski festival funkcionira kao svejugoslavenski i nadnacionalni, pa samim time i dobiva najviše pozornosti, pogotovo jer s vremenom zabavna glazba dobiva i na međunarodnom značenju, barem kao prikladni predstavnik jugoslavenskoga društva u inozemstvu. Mini jubilej, tj. obilježavanje pete obljetnice festivala 1962., služio je zbog toga i za analizu onoga što se na zabavno-glazbenom planu uspjelo ostvariti, ali se naziru i problemi koji se ostavljaju u naslijeđe festivalima koji slijede (1)

Kad se pre osam meseci XXZ magazin pojavio, objavili smo fotogaleriju sa Opatijskog festivala iz 1965. godine pod naslovom „Dani kad su drugovi bili gospoda”. Budući da je feljton “Bolja prošlost” o muzičkoj prošlosti nekadašnje Jugoslavije u punom jeku, trenutak je da se opet podsetimo Opatije, ovog puta iz 1962. kad su tamo nastupali Tereza Kesovija, Lola Novaković, Miki Jevremenović, Ivo Robić, Dušan Jakšić, Đorđe Marjanović… Otkrijte sami velike zvezde koje nisu ostale zaboravljene!