Semezdin Mehmedinović: “Ovo vrijeme sada” (Fraktura/Buybook, 2020)
Da li je sećanje moćnije od vremena?
Šta je istina: da će sve jednom nestati i biti zaboravljeno, da će sve otići u nigdinu, ili da ne može biti da je voljeni prijatelj nigde? Može li se prihvatiti mogućnost da su obe tvrdnje istinite, iako protivureče jedna drugoj? Prva istina je prinudna, ona koju ne možemo osporiti i koju niko razuman neće dovesti u pitanje. Druga se javlja samo u retkim trenucima, kad čovek smogne snage da se oslobodi nametljivih očiglednosti. Možda naša nagonska potreba da se odupremo zaboravu i vremenu koji gutaju sve, otelovljena u književnosti i pisanju, nije sasvim uzaludna?