Tekstovi sa tagom: parada ponosa

Povodom #TransAwarenessWeek-a razgovarali smo sa Nikolom Ilićem, koordinatorom omladinskog programa Spektre iz Podgorice. U aktivizam je ušao 2017. godine. Bavi se programima koji su okrenuti ka mladim trans ljudima iz zajednice i pruža vršnjačku podršku, sa željom da osnaži trans osobe kroz razmjenu iskustava, međusobnu podršku, građenje samopouzdanja. Takođe je okrenut medijskoj vidljivosti trans osoba i zalaže se za što veći doprinos trans osoba u društvu, usmjeren je ka iskorjenjivanju diskriminacije trans osoba u obrazovnom sistemu, ali i uopšte. Nikola je posvećen podizanju svijesti o trans osobama i sprovođenju edukativnih aktivnosti, te samim tim širi mrežu savezništva.

Gotovo čijeli mjesec, glavna vijest bio je Europride u Beogradu: – Šetamo!/ – Zabranili su nam, ali mi ipak šetamo! Na kraju, prošetalo se po nametnom kompromisu u kojem niko nije bio u potpunosti zadovoljan. Postavlja se pitanje: da li je Srbija položila ili pala ispit demokratije i poštivanje ljudskih prava? U ovom tekstu ćemo saznati mišljenja aktivista_kinja iz Bosne i Hercegovine: Dine, Ene, Milane i Ensara koji su prisustvovali beogradskom Europride-u.

Kako svaka akcija ima reakciju, kao što je gej prajd reakcija na društvenu nepravdu i sustavno maltretiranje LGBT+ osoba kroz dugu povijest, tako smo došli do akcijsko-reakcijskog vrhunca ljudske gluposti kad se na gej prajd reagira - strejt prajdom!

Unatoč zabrani, u subotu je održana beogradska Povorka ponosa u sklopu Europridea. Nasilja je bilo, no policija je uspjela spriječiti veće incidente pa je Povorka ipak sretno stigla do krajnjeg odredišta.

Zamislite da uđete u prostoriju u kojoj su mahom ljudi koje poznajete – roditelji, rođaci, komšije, poznanici, tetke, strine i ostali. Zamislite još da vas niko od njih ne vidi. Ako vas neko i primeti, izgovara rečenice poput „meni je to bolesno“. Sad zamislite da živite u toj sobi.

U vreme dok Srbijom vlada bezumlje u obliku porodičnih šetnji i religijskih rituala koji ne služe ničemu osim da dalje raspiruju mržnju i jačaju predrasude, korisno je da se podsetimo da su gej ljudi ljudi kao i svi drugi. To znači da im pripadaju jednaka prava. Zašto Prajd? Zato.

Odrastanje u strejt svetu znači da nas heteroseksualci uče šta da mislimo o gej ljudima, čak i onda kada smo sami gej. Uskladištio sam u sebe svaku uvredu, svaku ružnu stvar koju sam čuo o gej osobama, iako sam se pretvarao da se mene to ne tiče i da mi ne smeta. Ignorisao sam užasne stvari, nasilne stvari poput onih koje je Džejk govorio. Istina, ja sam gej, ali nisam od onih gejeva koje ljudi mrze, od onih koji privlače pažnju.

Dugo najavljivani EuroPride u Beogradu, ujedno i prvi koji bi se trebao održati u Jugoistočnoj Europi, nailazi na niz problema i prepreka. Posljednja u nizu jest najava Aleksandra Vučića da će ga otkazati, što je izazvalo lavinu kritika, ali i privuklo pozornost Europske Unije koja bi mogla zatražiti objašnjenje.

Nadamo se da ste dobro, i da se danas ne razlikujete od drugih. Nama (LGBTIQ+ građanima ove zemlje) je lako – odavno smo izgradili odbrambene sisteme i naučili da nasilnike prepoznamo pre nego što nam se previše približe. Počnite da učite na vreme.

"Ali na cijelom svijetu, na butum dunjaluku, ne postoji nijedna, ali baš nijedna zemlja u kojoj se diskriminira i progoni homoseksualce, a da etničke, vjerske i društvene manjine žive u ravnopravnosti i rahatluku" (Miljenko Jergović)

Ako jedno misleće biće, moj učenik, napiše na Fejsbuku da hoće sedam hiljada policajaca na Kosovu, a ne na Paradi, i skupi dvesta lajkova u minutu, šta da očekujemo od nemislećih? Pitam se šta ja u školi uopšte radim. Osećam se poraženim!

Ako bi se dogodilo da se Boško Obradović ukaže svakome ko stane ispred ogledala i tri puta izgovori sintagmu „pravi Srbin“, to bi već imalo mnogo više smisla od svega što je zaštitno lice porodičnih šetnji do sada uradilo za voljenu zemlju.

Naravno da će se svaka grupacija boriti za prava svojih članova, nije realno očekivati nešto drugo. Država ima limitirane resurse te je uvijek pitanje kako će se oni rasporediti.

Nedavno sam, prikovana za televizijski ekran, gledala dokumentarac o skrivenom, alternativnom teatru u Bjelorusiji. Repertoar tog teatra ne podudara se sa tamošnjim političkim režimima, stoga i publika rizikuje samim dolaskom na predstavu. Jedan od preduvjeta da bi se došlo na predstavu, uopšte, jeste to da se nosi pasoš sa sobom. U slučaju da budu razotkriveni, da mogu odmah pobjeći iz zemlje. Uprkos svemu tome, jedna od osnivačica i djelatnica teatra napominje kako publiku uglavnom čine – mladi ljudi.

Naša jedina morska povorka ponosa, ona u Splitu, ove se godine održava u jeku turističke sezone – 16. srpnja. Queer Splićani i Splićanke te svi zainteresirani iz regije koračat će po jedanaesti put kako bi pokazali da se više ne skrivaju i nemaju što kriti.