Tekstovi sa tagom: pariz

Nedostaju nam putovanja, pa maštamo o onima koja su se već dogodila. Prisećamo se nekih iskustava, omiljenih i manje omiljenih gradova, osećaja i lekcija koje su nam pružili...

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Poezija, naime lirika, ostala je za mene jedini moguć lјudski čin koji individualnog čoveka može da poveže sa istorijom svemira, da mu nešto došapne od smisla i besmisla njegove neminovno tragične sudbine kojoj nema logične utehe. Lirika, poetsko reagovanje na radost i bol, na uživanje ili na gorčinu telesnih i duševnih patnji nije ni uteha ni objašnjenje. Lirski čin vodi u neizmernost koja je izvan i iznad svega toga. Pošavši od nadrealističkog otkrovenja u svojoj ranoj mladosti, nikad nisam prestao da verujem u moć reči. Ta je moć magijska, kao što je rekao Pol Valeri (Paul Valéry) „između zvuka i smisla“. Još uvek verujem da je za pesnika od presudne važnosti da iz plitkog, puzavog, praktičnog, racionalnog upotreblјavanja prenese reč u čistotu prostora, „između zvuka i smisla“

Peti broj „La Révolution surréaliste" iziđe iz štampe sa mojim prilozima. Bio sam opijen, ponosit i tvrdoglavo rešen da se što pre presadim u Pariz. U istom broju izašla je mojim posredovanjem i jedna pesma Marka Ristića. Antikonvencionalan, antiracionalan, antimilitaristički, antipatriotski, antireligiozan, uvek pripravan da skandalizuje buržoaski mentalitet i da se protivi građanskom poretku, nadrealizam je za mene bio najzamašniji ideal poetske i lјudske slobode

U ediciji Nostra vita Službenog glasnika objavljen je “Dnevnik: 1953-1969” velikog poljskog pisca Vitolda Gombroviča. U odnosu na izdanje beogradske Prosvete iz 1985. u tri dela, Glasnikovo u jednom tomu preuzima prevod i predgovor Petra Vujičića, ali sadrži i nove beleške od sredine 1967. do 1969. godine koje je, uz pogovor Vojćeha Karpinjskog, prevela Biserka Rajčić. Kao što piše prevodilac ovog dela Petar Vujičić, “svoj Dnevnik (1953–1969) Gombrovič je u celini objavio na poljskom jeziku, u poljskom emigrantskom izdavačkom preduzeću u Parizu. Na druge jezike, Dnevnik su tek bili počeli da prevode, dok je u autorovoj zemlji, u Poljskoj, Dnevnik bio zabranjen”. U pogovoru ovog izdanja Vojćeh Karpinjski piše da je Gombrovičev “Dnevnik” najvažnije delo poljske proze u celoj njenoj istoriji. Iz ovog kapitalnog dela poljske i svetske proze prenosimo nekoliko odabranih delova

Ne dešava se često da pomahnitala Hrvatica postane sex-ikona svakog srpskog desničara, četnika-koljača ili hard-core nacionalnog idiota; ali, u slučaju Vedrane Rudan, blogerke i samozvane književnice, sve je moguće. Ta masa od tzv. ženskog roda podržava svaki teroristički napad; Mumbai, New York, Paris – svejedno; dragi su joj Šumnjaci, posebice Ratko Mladić, a Rašo Karadžić još draži; mrzi Jevreje, voli ISIS, Al Kaidu, sve što nosi bombu, naročito atomsku. Trenutno, pijana od sreće, proslavlja stotinak mrtvih u Parizu. I proklinje dan kad su se rodili Obama, Merkelova, Hollande – jer je ona chic, ne voli ni Hrvatsku, samo joj ljubav teče ka Olji Bećković i Oljinom tati, krv se metkom prepoznaje

Istina, Vedrana Rudan nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji

Onog jutra na krovu katedrale Decaillot i Baumgartner su glavu apostola Andreja zamotali u onaj najlon sa vazdušnim mehurićima, te je učvrstili narandžastom trakom. Potom su je spakovali u drveni sanduk gde su njegova braća, zajedno sa drugim sitnijim skulpturama, već čekala.

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi sedamdesepetogodišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.

Zvali su ga YU Pierre Cardin, poredili ga sa Iv Saint Laurentom, odbio je da radi za Diora, ali svi ti komplimenti, ma koliko veliki bili, treba da ostanu u izložbenoj vitrini svetske mode. On je ipak Aleksandar Joksimović. Ima 85 godina, smeje se kao dečak i retko kad govori za javnost - ja sam vam jemac. Prošlo je skoro godinu dana dok smo se dogovorili da se nađemo u njegovom stanu teget zidova, i da aminuje ovaj „izlazak među ljude“

Nakon tatine smrti, našla sam i nekoliko pisama Ive Andrića. Stavila sam ih na tako sigurno mjesto da ih ovih dana, kad sam imala namjeru da pišem ovaj tekst, uopšte više nisam bila u stanju da nađem. A ne tako davno, kad smo pravili u Muzeju književnosti u Sarajevu, izložbu posvećenu mom ocu, izložili smo bili i ta Andrićeva pisma, upućena mom ocu. U prvom pismu koje je stiglo na našu sarajevsku adresu, dok je moj otac još spremao svoj francuski doktorat i skupljao materijal za njega – to je bilo očito po sadržaju Andrićevog pisma - Ivo Andrić se obraća mom ocu (ili mojoj majci?, kao tatinoj „sekretarici“, koja mu je i pisala u tatino ime, pa je njoj i odgovarao?) u ženskom rodu. Andrićevo pismo počinjalo od prilike ovim riječima: „Poštovana drugarice”!

Foto-beleška iz Pariza, koju je sa nama podelio nemački fotograf Skander Khlif, kao savremeni doživljaj običnog života traži paralele kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti , te smo se setili onoga što je Tin Ujević o ovom gradu pisao još početkom XX veka: "Kada sam se u jesen 1913. obreo u Parizu, iznenadila me je najviše vreva svijeta po ulicama i bulevarima. Kada bi pao mrak, uzduž avenija na svakoj klupi sjedila bi barem po dva ljubavna para, s prednje i sa stražnje strane. Svakoga samca to je moglo da zagolica. Ali prvi koji su me susreli pitali su me: - Kako vam se vikne? - Ništa nova. Meni je kao da sam se ovdje rodio. Naročito ovu Našu Gospu, mostove, kejeve, sve to odavna ponesoh u duhu, kao da sam ovdje odrastao. ... Ali prvi restoran u koji smo svratili u Parizu bio je restoran De Balkans, na jednoj strmini brda Svete Zenevjeve, odmah do Pantheona, biblioteke i crkve. Publika je bila od Bugara, Jermena, Srbijanaca i malo prečana. Slučajno, ako je u taj jeftini lokal zabasao i koji ruski Jevrejin, pa čak i Francuz. Gazda sam (mršav, suh Užičanin koji je odavno napustio zemlju, možda još živ, a njegov je brat naglom smrću preminuo 1914, malo pred rat) dobro se sjećao Gustla Matoša i njegova brata Leona. Uopće, tih godina u Parizu uspomena na A. G. Matoša je bila dosta svježa: neki stariji studenti, neka lica koja su stalno živjela na strani, pričala su razne anegdote o njemu, tako da se onda još i bez prepiske i bez njegovih feljtona moglo lako utvrditi u kojem je hotelu stanovao, koje je lokale posjećivao, a tako i lična poznanstva i veze. Tu sam čuo da je Matoš napisao neko članke u Oevreu Gustavea Teryja, žučnoga i prevrtljivoga pamfletarca; tvrdilo se da je učestvovao u redigovanju jednoga Tempsova članka, a njegova suradnja u Revue bleu bila je zabilježena u Vijencu (1902)."

U Šibeniku pronađena razglednica koju je Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao Milostislavu Bartulici u Čile. Zagonetno je kako je razglednica poslana iz Francuske u Čile završila u Šibeniku i ostala skrivena gotovo cijelo stoljeće

Nicolas Portnoi, fotograf i muzičar, koji fotografiše i muzicira u Parizu, najpre se bavi dokumentarnom fotografijom, te najčešće beleži život koji se odvija u slepim ulicama, te slivnicima dalekog grada svetlosti. Njegove fotografije pozivaju, te funkcionišu poput nečega interaktivnog, jer je posmatrač skoro siguran da čuje: „Kaži da li je to za tebe predaleko. Mogla si trčati odmah iznad malog talasa Baltičkog mora I iza polja Danske, iza bukove šume, Skrenuti ka okeanu, a tamo je već ubrzo Labrador, beo u ovo doba godine. A ako tebe, što si sanjala o ostrvu samoće, Plaše gradovi i treperenje svetlašaca na drumovima, Imala si put kroz samu sredinu šumske zabiti, Nad plavilom odmrznutih voda, po tragu irvasa i karibua, Sve do Sijere, napuštenih rudnika zlata. Odvela bi te reka Sakramento Među brežuljke obrasle bodljikavim hrastikom. Još šuma eukaliptusa i stigla bi do mene.“ (Elegija za N. N., Česlav Miloš) Portnoi je pristao da deo svojih fotografija podeli sa čitaocima XXZ magazina, a oni koji budu želeli da saznaju više o njegovom radu, mogu to da učine na njegovom web-sajtu.