Tekstovi sa tagom: pariz

Atak 02 S

Tekst iz e-novina o Vedrani Rudan povodom terirističkog napada u Parizu 2015.

Vedranina osveta: Rafal za rafal, smrt za smrt

Ne dešava se često da pomahnitala Hrvatica postane sex-ikona svakog srpskog desničara, četnika-koljača ili hard-core nacionalnog idiota; ali, u slučaju Vedrane Rudan, blogerke i samozvane književnice, sve je moguće. Ta masa od tzv. ženskog roda podržava svaki teroristički napad; Mumbai, New York, Paris – svejedno; dragi su joj Šumnjaci, posebice Ratko Mladić, a Rašo Karadžić još draži; mrzi Jevreje, voli ISIS, Al Kaidu, sve što nosi bombu, naročito atomsku. Trenutno, pijana od sreće, proslavlja stotinak mrtvih u Parizu. I proklinje dan kad su se rodili Obama, Merkelova, Hollande – jer je ona chic, ne voli ni Hrvatsku, samo joj ljubav teče ka Olji Bećković i Oljinom tati, krv se metkom prepoznaje
Atak 01 S

Slučaj Notre-Dame: Divljaštvo turbo-folk vjernika i turbo-folk nevjernika

Vedrana Rudan, prostakuša zaljubljena u mržnju

Istina, Vedrana Rudan nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji
Notrr 01 S

Pre požara

Notre-Dame: Na krovu katedrale

Onog jutra na krovu katedrale Decaillot i Baumgartner su glavu apostola Andreja zamotali u onaj najlon sa vazdušnim mehurićima, te je učvrstili narandžastom trakom. Potom su je spakovali u drveni sanduk gde su njegova braća, zajedno sa drugim sitnijim skulpturama, već čekala.
Jimmor 01 S

Pariško groblje Pere Lachaise, metropola mrtvih duša

U potrazi za grobom Jima Morrisona

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi sedamdesepetogodišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob
Ajff 02 S

Razna lica jednog grada

Tin Ujević u Parizu

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.
Aleksandar Joksimović

Dosije: Priča o najistaknutijem modnom dizajneru SFRJ (2)

Aleksandar Joksimović: Vulgarno je biti u trendu

Zvali su ga YU Pierre Cardin, poredili ga sa Iv Saint Laurentom, odbio je da radi za Diora, ali svi ti komplimenti, ma koliko veliki bili, treba da ostanu u izložbenoj vitrini svetske mode. On je ipak Aleksandar Joksimović. Ima 85 godina, smeje se kao dečak i retko kad govori za javnost - ja sam vam jemac. Prošlo je skoro godinu dana dok smo se dogovorili da se nađemo u njegovom stanu teget zidova, i da aminuje ovaj „izlazak među ljude“
Aan 01 S

Sjećanje: Ivo Andrić u Parizu

Mršti li se ovaj gospodin na cijeli svijet?

Nakon tatine smrti, našla sam i nekoliko pisama Ive Andrića. Stavila sam ih na tako sigurno mjesto da ih ovih dana, kad sam imala namjeru da pišem ovaj tekst, uopšte više nisam bila u stanju da nađem. A ne tako davno, kad smo pravili u Muzeju književnosti u Sarajevu, izložbu posvećenu mom ocu, izložili smo bili i ta Andrićeva pisma, upućena mom ocu. U prvom pismu koje je stiglo na našu sarajevsku adresu, dok je moj otac još spremao svoj francuski doktorat i skupljao materijal za njega – to je bilo očito po sadržaju Andrićevog pisma - Ivo Andrić se obraća mom ocu (ili mojoj majci?, kao tatinoj „sekretarici“, koja mu je i pisala u tatino ime, pa je njoj i odgovarao?) u ženskom rodu. Andrićevo pismo počinjalo od prilike ovim riječima: „Poštovana drugarice”!
Parii 01 S

Dan u Parizu: Jedan izgubljeni randevu

Je t'aime, al' ne umem da iskažem

Foto-beleška iz Pariza, koju je sa nama podelio nemački fotograf Skander Khlif, kao savremeni doživljaj običnog života traži paralele kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti , te smo se setili onoga što je Tin Ujević o ovom gradu pisao još početkom XX veka: "Kada sam se u jesen 1913. obreo u Parizu, iznenadila me je najviše vreva svijeta po ulicama i bulevarima. Kada bi pao mrak, uzduž avenija na svakoj klupi sjedila bi barem po dva ljubavna para, s prednje i sa stražnje strane. Svakoga samca to je moglo da zagolica. Ali prvi koji su me susreli pitali su me: - Kako vam se vikne? - Ništa nova. Meni je kao da sam se ovdje rodio. Naročito ovu Našu Gospu, mostove, kejeve, sve to odavna ponesoh u duhu, kao da sam ovdje odrastao. ... Ali prvi restoran u koji smo svratili u Parizu bio je restoran De Balkans, na jednoj strmini brda Svete Zenevjeve, odmah do Pantheona, biblioteke i crkve. Publika je bila od Bugara, Jermena, Srbijanaca i malo prečana. Slučajno, ako je u taj jeftini lokal zabasao i koji ruski Jevrejin, pa čak i Francuz. Gazda sam (mršav, suh Užičanin koji je odavno napustio zemlju, možda još živ, a njegov je brat naglom smrću preminuo 1914, malo pred rat) dobro se sjećao Gustla Matoša i njegova brata Leona. Uopće, tih godina u Parizu uspomena na A. G. Matoša je bila dosta svježa: neki stariji studenti, neka lica koja su stalno živjela na strani, pričala su razne anegdote o njemu, tako da se onda još i bez prepiske i bez njegovih feljtona moglo lako utvrditi u kojem je hotelu stanovao, koje je lokale posjećivao, a tako i lična poznanstva i veze. Tu sam čuo da je Matoš napisao neko članke u Oevreu Gustavea Teryja, žučnoga i prevrtljivoga pamfletarca; tvrdilo se da je učestvovao u redigovanju jednoga Tempsova članka, a njegova suradnja u Revue bleu bila je zabilježena u Vijencu (1902)."
Tin Ujević

U Šibeniku pronađena razglednica Tina Ujevića iz 1917. godine

Dugo putovanje iz Pariza u Čile

U Šibeniku pronađena razglednica koju je Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao Milostislavu Bartulici u Čile. Zagonetno je kako je razglednica poslana iz Francuske u Čile završila u Šibeniku i ostala skrivena gotovo cijelo stoljeće
Gogo 01 S

Nicolas Portnoi: I nikom nije lepše nego nama

Leteći cirkus koji ne leti

Nicolas Portnoi, fotograf i muzičar, koji fotografiše i muzicira u Parizu, najpre se bavi dokumentarnom fotografijom, te najčešće beleži život koji se odvija u slepim ulicama, te slivnicima dalekog grada svetlosti. Njegove fotografije pozivaju, te funkcionišu poput nečega interaktivnog, jer je posmatrač skoro siguran da čuje: „Kaži da li je to za tebe predaleko. Mogla si trčati odmah iznad malog talasa Baltičkog mora I iza polja Danske, iza bukove šume, Skrenuti ka okeanu, a tamo je već ubrzo Labrador, beo u ovo doba godine. A ako tebe, što si sanjala o ostrvu samoće, Plaše gradovi i treperenje svetlašaca na drumovima, Imala si put kroz samu sredinu šumske zabiti, Nad plavilom odmrznutih voda, po tragu irvasa i karibua, Sve do Sijere, napuštenih rudnika zlata. Odvela bi te reka Sakramento Među brežuljke obrasle bodljikavim hrastikom. Još šuma eukaliptusa i stigla bi do mene.“ (Elegija za N. N., Česlav Miloš) Portnoi je pristao da deo svojih fotografija podeli sa čitaocima XXZ magazina, a oni koji budu želeli da saznaju više o njegovom radu, mogu to da učine na njegovom web-sajtu.
Aarundek 01 S

Pariski interview: Darko Rundek za „Vreme zabave“, decembra 1994.

Bolero u tajnom gradu

Ove sam 1994. godine tri puta u Parizu video Darka Rundeka; dva puta smo se dogovorali za intervju, jednom ga umalo nismo uradili (falio nam je kasetofon), par puta smo bazgali po lokalima i sedeli po ćumezima oko Gare de Lyon; slučajnost je htela da budemo u istoj ulici Rue de Charenton, koju ću uvek pamtiti po pijaci i onim blesavim i bizarnim malim radnjama oko kojih su nakićeni bistroi i ostali mamci za potencijalne alkoholičare. Ovog puta, novembra 1994, imao sam – konačno – pravi povod da sretnem Darka Rundeka; u Srbiji su se pojavila dva kompakt-diska na kojima je celokupno stvaralaštvo grupe Haustor. Izvesni Šumi, diler ovog piratskog materijala, poslao mi je pismo i diskove za Rundeka. Ukratko, savršen scenario za lice s naše naslovne strane.