Tekstovi sa tagom: pesnik

Pjesnik je svako ko estetski živi. Šta znači ,,estetski živjeti”? Svaki estetski životni stav u osnovi je svojoj očajanje: svako ko estetski živi očajan je, pa bilo da to zna ili ne; a takve prirode posjeduju strašan dar da same sebe zavaravaju

Da, da, proljeća su minirana evo već pune tri decenije i munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne, nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Ipak, u vrtlogu zlog i opasnog vremena u kome se nalazimo i ljudi sa kojima živimo priče i stihovi Pavla Stanišića ponekad prosjaje tračkom nade da na ovoj planeti žive i dobri ljudi

Prohujale su bezmalo tri i po decenije od nastanka pjesme ''Probudi se…'', protekla je decenija i po od smrti Duška Trifunovića, možda najplodnijeg pjesnika u Jugoslaviji, a omladina novih državica na Balkanu nije se mogla ''probuditi''. Nacionalisti, vlastodršci i religijske vođe učinili su sve što su mogli da mržnjom zatruju mlade ljude i ugrade bolnu ravnodušnost i letargiju u njihove duše. Ali, Duško Trifunović i njegove pjesme i dalje žive u narodu

Ozbiljno verujem da je đavo (šejtan) vodio rat na prostoru bivše Jugoslavije. Drukčije se to ne može protumačiti. Mnogi su mislili da je to pozorišna šala. Lakmus za patriotizam. Sećam se rečenice vojnika Bosanca (znam da je bio Bosanac po akcentu), sa terena u Sloveniji, na samom početku rata. Dok čuči u nekakvom žbunu kaže: Sve je to igra, oni nas kao napuštaju, a mi im kao ne damo, a iza njega gore kamioni, jauču ljudi. I moja dva vrlo pribrana prijatelja, zapravo prijatelj i prijateljica, na moj iskazani strah onim što se događa i u šta se to može pretvoriti, glasio je: „Hajde bogati, šta si se uplašio (pretvoriše me u kukavicu), ništa se neće dogoditi“. Ja se i dalje družim sa te dve osobe i ne smem da im ponovim njihovu rečenicu jer bi se naljutili na mene, kazali bi da oni to nisu nikada izgovorili. I njih je đavo bio ošamutio, smradom ratnim uspavao. Kasnije su njih dvoje bili sjajni borci protiv Miloševićevog režima. Eto, to je đavolja rabota. To samo đavoli mogu tako nešto da učine magličastim, bezosećajnim, nešto što je zbilja ili još jače sâm život, a da se to dok se događa ne da na pravi način sagledati. U pesmi „Nepomenik“ ja kažem da za Boga imaju 3-4 imena a za đavola i preko 50

U svojoj najzrelijoj dobi, 2007. godine kada sandinisti ponovo osvajaju vlast u Nikaragvi, Ernesto Cardenal dolazi u sukob sa sandinističkim vodstvom, a prije svega s Danielom Ortegom i njegovom suprugom Rosariom Murillo (koji de facto međusobno dijele vlast). Zbog toga na suptilan način postaje predmetom njihovog političkog progona. Unatoč tome ni u jednom trenutku ne odustaje od svog revolucionarnog opredjeljenja. Za BBC 2007. godine na pitanje o odnosu svećeničkog položaja i nasilja odgovara kako je protiv Somozine diktature “jedni mogući put bila oružana borba”. U tom istom intervjuu kaže: “Takvo kršćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatikanu nije bilo ono kršćanstvo koje je Krist htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Krista, a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista!” a 2012.godine, kada prima nagradu Premio Iberoamericano de Poesia Reina Sofia izjavljuje: “Moja je poezija socijalno i politički opredjeljenja ili, bolje rečeno, revolucionarna”

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''

Lucić je našao zakopano blago tamo gde ga niko ne bi tražio: u drvenom političkom jeziku, u glupavim izjavama političara, u militantnom nacionalističkom govoru, u fantazmagorijama ideološkog bunila, u andramoljama frazetina i opštih mesta, u tricama i kučinama svakodnevne medijske produkcije. U onome što je Marko Ristić zvao trenje trunja. Čitave tone duhovnog i duševnog smeća Lucić je prerađivao u svojoj alhemijskoj pesničkoj manufakturi, pretvarajući ih u čisto zlato poezije. Ali, zadatak velikog pesnika i jeste da otkriva zone stvarnosti u koje književna noga još nije kročila, da ih osvaja i uključuje u pesničku republiku

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”

Prvi put sreo sam Izeta Sarajlića na književnoj večeri u Visokom krajem pedesetih godina 20. vijeka. Bio sam drugi razred gimnazije; to je bio moj prvi susret sa živim pjesnicima. Tada su svoje stihove čitali Izet Sarajlić, Mak Dizdar i Vladimir Čerkez. Pobjegao sam sa posljednjeg časa i sa velikim uzbuđenjem slušao poete iz Sarajeva. Zatražio sam i autogram od Sarajlića koji mi se potpisao u svesku za srpskohrvatski jezik i zatim blagim riječima naredio: ''Pokaži pjesme''

Pesma "Čovek koji nije postojao" kojom je Matija Bećković zamahnuo na Crnu Goru povodom 13. jula, misleći da u ruci drži batinu, nekim čudom se savila, preobrazila u bumerang i mlatnula pesnika po glavi. Pokušavajući da napiše nešto zlobno na račun Crne Gore, Matija je nehotice napravio autoportret. I to iznenađujuće precizan. Idemo kroz Bećkovićevu pesmu stih po stih, da vidimo kako pesnik vidi samog sebe