Tekstovi sa tagom: peter handke

U Švedskoj akademiji desio se golem seksualni skandal. Muž jedne od članica Akademije u te opskurne prostorije podvodio je mlade djevojke obećavajući im književne nastupe, promocije, pa čak i Nobela, zašto ne. Bile su to đavolske seksualne orgije u prostorijama Nobelova komiteta, a kad se skandal otkrio, kraljevska porodica je čupala kose, Nobelova nagrada za književnost nije dodijeljena te 2018. godine i Nobelov komitet naišao ja na osudu cijeloga svijeta. A, onda, neko se sjetio spasonosnog rješenja: Pokriti jedan skandal drugim. Dodijeliti kontroverznom Handkeu Nobelovu nagradu, pa će svijet početi brujati o tome. Jednu moralnu prljavštinu pokriti drugom, još većom. Tako je i bilo

Konačni poraz ta će avangardna poetika doživjeti, kada i njen drugi krak (velika apstrakcija) – kao ludička igra sa znakovima, osipanje slika, ogoljavanje postupka, koncentracija na označitelje - u literarnoj propagandi bude instrumentalizirana u cilju (revizionističkog) poticanja sumnje u sve slike, osjećajući diseminaciju čak u prizorima iz Auschwitza, kao Bardeche, prokazujući montažu slika čak i iz Vase Miskina i Keraterma, kao Toholj ili Handke, kada stvarnost prestaje uopšte da postoji

Sve je Handkeu ovde rajsko, arhajsko, starinsko, čak i vanvremeno, debele rečne ribe su “kao iz bajke”, Srbija je “iskonska zemlja”, čak je i ljubav prema trgovanju “iskonska”, a u pogledu nekog graničara vidi se “neizlečiva, ali i nedostupna tuga” – verovatno za izgubljenim rajem. Nauživa se Handke u rajskoj čistoti mitske Arkadije, među svojim egzotičnim domorocima, ispuni se arhajskim čuvstvima, a potom se vrati u svoju skromnu vilu pokraj Pariza, da se zlopati u toj odvratnoj, otuđenoj zapadnjačkoj civilizaciji koju toliko prezire

Nisam očekivao da Tokarczuk razumije da će, ako pobijedi tip vladara koje “Druga Osoba” cijeni, ljudi poput nje završiti u pritvorima. Previše bi to duboko bilo za osobu uzbuđenu takvom nagradom. Ali jesam očekivao da nešto kaže

Švedska akademija odlučila je nagraditi negatora genocida dodijelivši mu jednu od najprestižnijih književnih nagrada. Time postaje moralni saučesnik osobe protiv koje postoji dovoljno dokaza za pokretanje sudskog postupka u četrnaest zemalja Europske unije uključujući tu i Francusku, a koje negiranje genocida priznaju kao zločin

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju

Handke s neskrivenim prezirom govori o žrtvama, pa kaže: “A te takozvane Majke Srebrenice. Njima ne vjerujem ni riječ, ne vjerujem ni u njihovu tugu”. “One su”, nastavlja, “samo odvratna kopija Majki Buenos Airesa”. Ovaj jezivi prezir prema žrtvama vidljiv je i na još jednom mjestu u intervjuu malo prije izjave o Majkama Srebrenice, kad on šaljivo govori o tome kako možda “muslimanski vojnici i nisu znali šta čine, možda su samo htjeli doma k mami”

Ne bavim se Peterom Handkeom po povratku u BiH, ne znam i što bih: domaćih „handkea“ je napretek, uključivo i takvih koji dovode u pitanje nepobitne činjenice da je u šumama oko Srebrenice bestijalno pobijeno 11. srpnja (i par dana potom) 8.372 ljudi, muškaraca, koji su bili krivi jer su nosili druga imena. Iz pijeteta prema svim žrtvama besmisla u proteklim „jugoslavenskim reatovima“, ali u prvom redu žrtvama Srebrenice, kazat ću otvoreno: gadi mi se sofisticirana relativizacija koje se poduzeo austrijski književnik Peter Handke, a još više svaka relativizacija kod nas, jer je ona i osnova za viktimizaciju i viktimo-transegresiju

Ima nečeg duboko perverznog, nedemokratskog, neljudskog u ideji da talenat sve opravdava, da je darovitom čoveku sve dozvoljeno, da je književno delo genija važnije od života desetina hiljada običnih smrtnika. Kao da umetničko delo dobija status nekog mračnog paganskog božanstva kojem se mogu prinositi ljudske žrtve. Kad se potegnu ovakva pitanja, kad je posredi neki pisac koji se odao obožavanju ubica, odmah se branitelji dosete razdvajanja književnog dela i političkog angažmana

Tražiti pravdu za Handkea sa zahtjevom da se pisac odvoji od djela, promatrati tu figuru sa visine Švedske akademije, znači ponašati se kao da je taj do jučer pomalo razbarušeni, a danas fino počešljani literat, pred očima svjetske javnosti, već sada samo kameni torzo, s amputiranom desnom rukom, postavljen u nekom evropskom muzeju

Handke svoju “poetsku” istinu i privatnu mitologiju ne suprotstavlja samo medijskom predstavljanju, nego i sudski presuđenim činjenicama. Krajnje je, recimo, bizarna njegova bliskost ili prijateljstvo s Novislavom Đajićem, ratnim zločincem, koji je zbog sudjelovanja u “etničkom čišćenju” Foče osuđen u Njemačkoj, a koji će kasnije slavu steći kao harmonikaš u ratnom propagandističkom muzičkom spotu pod naslovom “Karadžiću vodi svoje Srbe”, a koji će kasnije postati poznat kao “Remove Kebab”, koji je zadobio kultni status u bjelačkim terorističkim krugovima koji se zalažu za “čišćenje” Evrope od muslimana. Taj Đajić, kojeg je Handke posjećivao u njemačkom zatvoru, bit će i podloga za lik Waldäufera u Handkeovoj drami “Vožnja čunom”, koji je tu predstavljen kao žrtva povijesne tragedije, okrivljeni bez krivice

Pozivam Handkea da dođe, da se sretnemo. Mi, žene BiH, Dženana Karup Druško, Arijana Saračević Helač, Hasija Borić i hiljade drugih mu poručujemo: Mi se Vaših cokula, kojima ste udarali svoju suprugu u trbuh i glavu, ne bojimo

Neki među evropskim literatorima, rušilački raspoloženi, rat u BiH devedesetih godina iskoristiće kao priliku da izazivaju skandale i sablažnjavaju publiku. Peter Handke, naprimjer, u putopisnoj knjizi Zimsko putovanje u Srbiju iz 1995. napisaće da se taj tobožnji rat, koji su preslikali mediji, odvijao samo u mrežnjači gledatelja, koji su tek žrtve sveopće svjetske zavjere žurnalista na štetu Srba. Eduard Limonov bio je još konkretniji u bombardmanskoj upotrebi riječi, obećavši Srbiji atomsku bombu kad osvoji vlast i postane šef ruske tajne službe

Šta se Handkea, Čomskog i ostale gospode koja pod američkim imperijem nisu izgubila ni dlaku s glave – naprotiv, ostvarili su ugodnu egzistenciju, uzorite karijere, stigle su i najveće nagrade – tiču žrtve srpskoga nacionalizma, ako je taj nacionalizam neprijatelj njihovog neprijatelja? Šta se njih tiču masovne egzekucije, masovna silovanja i kolektivna preseljenja ljudi koji nisu u stanju razumjeti kako su u očima velikana savremene ljevice krivi jer su primali pomoć od zle Amerike?