Tekstovi sa tagom: pisac

Per Lau Jensen (1954) je godinama radio kao preduzimač i posrednik u kupoprodaji nekretnina i jedno vreme je imao snažnu firmu, desetak zaposlenih, tri kuće i dva automobila... Posle ekonomske krize 2008, Per se, iskoristivši svoje iskustvo u prodaji i kupovini kuća za odmor, preselio u Kosta del Sol gde živi s psom u kući s lošim instalacijama, ima jedan auto koji se često kvari, ali Per uživa u sporom mediteranskom ritmu života i bavi se samo pisanjem. Do sada je objavio šest romana

Padanje u ropstvo je uvek posledica ropskog mentaliteta, koji se eufemistički predstavi kao "nesloga", vidljivog i u današnjoj Srbiji. Postustanička (i do dandanašnja) ideja vodilja je, dakle, bila, ne izgraditi modernu državu, ne pokrenuti ekonomiju, nego se osvetiti za Kosovo i restaurirati davno propalo Dušanovo carstvo. Ta se ideja rađa u vreme kad Srbija, koja je i danas razvaljena i siromašna, raspolaže sa oko dva i po miliona stanovnika, nikakvom industrijom i beznačajnim sredstvima. Ali Kosovo i Velika Srbija su prekonoć postali lažna religija, koja - kako kaže Paul Tilih - u početku daje nadahnuće, natprirodnu snagu, sklonost mučeništvu i fanatizam istovetne onima koje daju autentične religije, ali koje, za razliku od autentičnih religija, nužno završavaju u dezintegraciji

Amfilohije je duhovni brat Radovana Karadžića, koji je devedesetih svojim guslanjem, svojim govorima i činjenjem sokolio rušitelje Jugoslavije, agresore na Dubrovnik i ostale jugoslovenske gradove. Danas saveznike za svoj nečasni naum pokušava da pronađe među žrtvama krvoprolića koje je podržavao. Otkako je 1990. na Cetinju ustoličen kao mitropolit, Amfilohijeva zavjetna misao je da ukine Crnu Goru i sve crnogorsko i da je prisajedini Srbiji. Kako bi to sproveo u djelo, Amfilohije se ne libi da se udruži sa „Turcima“, Latinima“ i „Šiptarima“, sa svima koje je kleo i proklinjao, kojima je prijetio i protiv kojih je huškao

Lucić je znao da nas zasmije, da nas od smijeha baci na pod, pišući o stvarima nad kojima obično – šta obično: uvijek – ronimo suze, pišući o stvarima nad kojima će generacije naricati. To je činio ne zato što je zlodjela minimizirao, relativizirao ili negirao, nego zato što je znao da je smijeh najbolje oružje protiv zla

Zupčanici nacija i zupčanici društvenih konstelacija čvrsto zadiru jedni u druge, te im je ritam okretanja međusobno povezan i podređen jedinstvenom kontinuitetu. Razlika nema, a ne može ih ni biti, jer se čitavo čovečanstvo obrće sred vakuuma u krug. S tog kovitlanja krune se opiljci u vidu leševa i fekalija, a iznad lomota ne lebde heruvimi, i harfe ne sviraju nebesku muziku koju su nekada slušali nišči duhom, dok su spaljivali veštice. Danas mase veruju u nacionalizam, fasizam ili komunizam, i život je u svemu sličan među svim rasama na svim kontinentima

Na pomen „konceptualnog strabizma“ upušta se u svaki dalji razgovor. Na temu „angažovana književnost“ gleda kao riba i prijavljuje se na rezidencije. Upisuje se u sve škole koje mu ne nameću. Zna se da je to uvijek nešto oko psihonalize i seksa

Krajem devedesetih godina prošlog veka Goran Stefanovski se preselio u Englesku, gde je predavao dramaturgiju na univerzitetu u Kenterberiju. Njegovi tekstovi su izvođeni širom sveta, prevedeni i objavljeni na 17 jezika. Osnovao je Odsek dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Skoplju

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni

To što je Novak Simić isključen iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti samo nanosi štetu literaturi ovih naroda. Simićeva djela doživjela su udarac pakosnih i zlobnih ministarstava kulture i prosvjete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali će pripovijetke, romani i pjesme ovog pisca to preživjeti i jednom opet biti sastavni dio i školske lektire i ljubitelja lijepe književne riječi

Mislili smo da o Matiji Bećkoviću znamo sve: da je Srbin, da je veliki Srbin, da nije Crnogorac, da je napisao knjige čiji broj je nemoguće utvrditi, da je opevao sve teme i dileme vaskolikog srpstva, da je vernik, da je isposnik, da je svetosavac, da je pravoslavac do poslednjeg mirotočivog stiha, da je nacionalni bard koji prema celom neprijateljskom svetu drži gard, da voli Rusiju, da mrzi Zapad, da je ekspert za procenu cene pojedinih reči među kojima se posebnom vrednošću na berzi izdvaja Kosovo, da piše portrete u stihu za “Večernje novosti”, da nema tog fašiste koji mu se nije divio, da najviše voli da ćera kera…

Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali

Početkom jula 1969. godine profesor jednog američkog univerziteta poslao je Gombroviču pismo s nizom pitanja koja su se uglavnom odnosila na njegovo pozorište, s namerom da intervju objavi u u jednom teatrološkom časopisu. U to vreme Gombrovič je bio teško bolestan i odgovore je diktirao svojoj ženi, Riti Gombrovič. Kako je Gombrovič umro 24. jula 1969. intervju je ostao neobjavljen u Americi. Objavljen je tek u knjizi: Kazimierz Głaz, “Gombrovicz w Vence, i inne wspomnienia”, Kraków, 1989. godine

Pisac, naravno, kao plemenski autoritarac ne zna da je patrijarhalni sistem društva u kojem, evo, još vek vekujemo, sam po sebi antipacifistički, da nas mora držati u stalnoj ratnoj spremi i činiti sve protivu pacifiziranja duševnog raspoloženja, pa nam tako pisac ne govori ništa novo, već samo ponavlja zlu poruku iz mračnog jezgra okoštalog patrijarhalizma imanentnog satrapizmu. Patrijarhalizam je epoha svetske duše, herojsko doba koje je istorijski okončano, herojska dela su počinjena, nacionalna memorija to ne zaboravlja, ali u ime nacionalne sadašnjosti, vitalnosti samog organizma i njegovog budućeg razvoja - patrijarhalizam kao pogled na svet treba hitno napustiti. To hitno trebalo je biti znatno ranije, ali naša "nekašnjenja" imaju odliku znatnih kašnjenja, mada se Ćosić hvališe rečima istoričara Milorada Ekmečića da "Srbi nigde i nikada nisu zakasnili". Jer, kada odbacuje pacifizam, Ćosić obnavlja patrijarhalni ritual, ne uspevajući više da nas ubedi u svoju realnost ratne opasnosti, jer mi taj ritual pratimo evo 45 godina tzv. mira. Od kad pamtim sebe, ratna opasnost nije prestala i pacifizam nije prestao biti sumnjiv i "društveno štetan"

Zuko je bio kritičar, pisac scenarija, karikaturist, mudrac, filozof i vizionar. Duša mu je bilo putovati - vozom, brodom, kocijom, lađom, avionom, na leđima kamile, konja ili na magarcu. Želio je svojim ‘bangavim’ stopama kročiti svugdje po bijelom svijetu. Nikad pak ne hitati, a ni po koju cijenu ne trčati1; izvještavati, raportirati o svemu i svačemu, a najviše o ljepoti, mudrosti, skladu, talentu, umjetnosti, filozofiji, arhitekturi. S vremena na vrijeme gunđati, kritizirati malograđane, ‘tvrdosere’, ‘mekosere’… Mjeriti koracima veličinu trgova, šepuriti se perivojima, zavirivati u bašče, šetati se kroz vrtove, nabrajati do iznemoglosti, upoređivati, seiriti, pjevati, teferičiti

Literatura jeste izraz savjesti i odgovornosti. No, to njeno svojstvo, uvijek je pod sumnjom. U dušicama onih koji vole umjetnost nju ponajviše, ponajčešće, porađaju pisci, čija je taština, ne kaže se zaludu, božanska. Njome zarobljeni književnici olako skrenu sa skliske staze odgovornosti za ono što kažu, za ono što napišu. Te se ne dešava rijetko da, namamljeni počastima mirisavim kao tamjan, olako izgovore velike riječi o malim događajima i ličnostima, a kad ispadnu smiješni ili djetinjasti, to im se i isplati