Tekstovi sa tagom: pisanje

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

I eto mene, kćeri pećara, u pećarskoj kući. Istina, nema mirisa gline od koje se u kalupima prvo formaju , potom suše, pa glaziraju kaljevi, nema ni peći u kojima se ti kaljevi peku, nema ni Deda Mraza, nema ni roditelja…

U mojoj su glavi zaljubljivanje i melankolija neraskidivo povezani. Veselim se oboma. Oboje su znak da nešto ne gubim. Ako nakon intenziteta zaljubljenosti slijedi intenzitet tuge zbog završetka, onda se zapravo ne radi o završetku. Melankolija je produžetak, melankolija je odgađanje praznoga hoda. Pritom ne mislim na zaljubljivanje u osobu – njegova je putanja prekrivudava, preneizvjesna da bi svaki put završilo u melankoliji na isti način ili da bi uopće trebalo završiti. Ovo je tekst o riječima i slikama u koje se zaljubljujemo i, ako ste sazdan⁞e od istih mekih tvari kao ja, koje nas pogađaju (gotovo?) jednako kao izluđujuće stvarni ljudi

Kao autor sve svoje publikacije i prevode pišem u njemačkoj transkripciji. Prestala da sebi prebacujem taj nekoherentni i nelogični način pisanja sopstvenog imena – nema tu logike, ali gdje na svijetu i gdje u životu ima te čuvene logike? Da li je rat logičan? Da li je logično postati izbjeglica? Da li je logično migrirati u drugu zemlju, u drugi jezik? A da li je logično sve to ne uraditi, ne biti izbjeglica, ne naučiti nijedan drugi jezik? Ko to može da zna?

U zajednicama utemeljenim na preziru prema ljudskim bićima nije teško postati strano telo. Ne moraš čak ni da stvoriš sopstveni svet, dovoljno je da malo čačkaš po temeljima zajedničkog sveta, da podsećaš na kosti koje su tamo zakopane, da propovedaš jeretička učenja kako je nebo plavo, trava zelena, a ubistvo zločin – i već si na putu za izolaciju. Pojavni oblici prinudne izolacije kojima vas izlaže državni aparat variraju od zemlje do zemlje. U najgorem slučaju plivanje protiv struje može vas koštati glave, u najboljem – istanjiće vam živce ili vas zaraziti neizlečivim antropološkim pesimizmom

Građanski rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči i od onda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu poput ovog našeg misliti da se možemo kloniti pisanja o tim problemima. Svatko o njima piše pod ovom ili onom izlikom. Razlika je samo u tom uz čiju stranu pristajemo i koji pristup prihvaćamo. I što smo više svjesni svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja prilika da djelujemo politički, a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni integritet

Još do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća, u centru Splita, u Domaldovoj ulici, a to je prva ulica na dnu Pjace s desne strane, nalazila se radiona za punjenje penkala i kemijskih olovaka! Da, i kemijske olovke su se punile! Radionu je držao otac moje prijateljice, danas poznate slikarice Ence Kovačević. Njen otac se zvao Lucijan. Bio je ritual doći kod njega. Napuniti tintom penkalu i nije bilo neko čudo, ali napuniti uložak za kemijsku, za to je trebalo imati mali stroj, izbaciti posebnom iglom kuglicu koja se vrtila dok se pisalo

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići

Mislili smo da o Matiji Bećkoviću znamo sve: da je Srbin, da je veliki Srbin, da nije Crnogorac, da je napisao knjige čiji broj je nemoguće utvrditi, da je opevao sve teme i dileme vaskolikog srpstva, da je vernik, da je isposnik, da je svetosavac, da je pravoslavac do poslednjeg mirotočivog stiha, da je nacionalni bard koji prema celom neprijateljskom svetu drži gard, da voli Rusiju, da mrzi Zapad, da je ekspert za procenu cene pojedinih reči među kojima se posebnom vrednošću na berzi izdvaja Kosovo, da piše portrete u stihu za “Večernje novosti”, da nema tog fašiste koji mu se nije divio, da najviše voli da ćera kera…

Uroš Timić je bibliotekar i pisac koga obožavateljke zovu Mister pisac. Iako ima samo dvadeset šest godina, već je objavio dva romana: “Osmi život” (kojim je pobedio na konkursu Literarni onlajn inkubator) i “Četrdeset dana”. Uroševi trileri graniče se s hororom te mnogi izbegavaju da ih čitaju kad padne mrak. Međutim, nose pozitivnu poruku, što je neobična mešavina