Uspjeh Taylor Swift zaslužuje ozbiljnu analizu, a veliki je dobitak kada se takva analiza suvremenog sadržaja stavi u kontekst s klasičnim i time ukaže da su najpopularniji narativi danas isti ili slični onima koji imaju bezvremensku vrijednost, koji se ponavljaju kroz različite epohe i kulture
Problem, dakle, nije u tome da se napiše roman ili kratka priča, već da se piše ozbiljno bez obzira kako će se knjiga prodavati i da li će dobiti bilo kakvu nagradu
Pisci priča obično se hvale da su pročitali Petrusa Borela. Ali zapravo je vrlo očito da većina pisaca priča pokušava oponašati Petrusa Borela. Velika pogreška: trebali bi oponašati Petrusa Borela u odijevanju! Međutim, stvar je u tome da o Petrusu Borelu zapravo ništa ne znaju! Ni o Gautieru, ni o Nervalu!
Bujajuća industrija književnih savjeta za pero je uhvatila i irskog pisca Columa McCanna. „Pisma mladom piscu“ ukazuju nam, iznova, na granice i ispraznost forme savjeta, ali i na njene mogućnosti u trenucima kada odbacuje puko odrađivanje posla
U tako malo stvari u životu sam čvrsto sigurna. Ponekad, tačnije – vrlo često, sve mi izgleda promjenjivo, prolazno, varljivo i propadljivo. Nestalnost je moje najdominantnije stanje. Ali, sa druge strane, možda ni u šta ne vjerujem toliko silovito i postojano kao što vjerujem u privlačnost, magiju, i iscjeliteljsku moć pisanja. Vjerujem da je pisanje moja najveća blagodat.
U mojim bilješkama na telefonu bilo je more nedovršenih zapisa. Kada sam ih iščitavala, pokušavajući ih sistematski izučiti, shvatila sam da je svaki takav tekst – započet pa napola prekinut – bio pokušaj da pišem o nečemu meni jako bitnom, ali i jako bolnom. Prekinut tekst ostaje zauvijek nedovršen, osuđujući i naredni tekst na istu sudbinu. No, imam osjećaj da je čak i ovakav kontraproduktivan pristup pisanju imao neki efekat. Pokušaj rađa priliku za spoznaju greške, a vremenom stasava u uspjeh. Svaka tehnika, pa tako i tehnika pisanja, zahtijeva vrijeme, strpljenje i vježbu. Pisanje je zanat, ne trik koji ispada iz rukava mađioničaru
Književna Zadruga raspisuje konkurs za prvo, neobjavljeno djelo autora i autorica mlađe generacije sa zajedničkog kulturnog prostora. Konkurs je otvoren od 15. novembra do 31. decembra
Možemo li očekivati da ćemo iz romana napabirčiti informacije onekim mestima i vremenima? Da li neko može biti toliko naivan da misli kako može naučiti bilo šta o prošlosti iz onih punačkih bestselera koji čitalački klubovi stalno love po policama za istorijske romane? Ali šta je sa remek-delima? Možemo li se osloniti na sliku Engleske sa njenim baronima, zemljoposednicima i raznolikim pejzažima na osnovu onoga što je pisala Džejn Ostin, koja je jedino znala kako izgleda soba za posete njenog sveštenika?
Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
I eto mene, kćeri pećara, u pećarskoj kući. Istina, nema mirisa gline od koje se u kalupima prvo formaju , potom suše, pa glaziraju kaljevi, nema ni peći u kojima se ti kaljevi peku, nema ni Deda Mraza, nema ni roditelja…
U mojoj su glavi zaljubljivanje i melankolija neraskidivo povezani. Veselim se oboma. Oboje su znak da nešto ne gubim. Ako nakon intenziteta zaljubljenosti slijedi intenzitet tuge zbog završetka, onda se zapravo ne radi o završetku. Melankolija je produžetak, melankolija je odgađanje praznoga hoda. Pritom ne mislim na zaljubljivanje u osobu – njegova je putanja prekrivudava, preneizvjesna da bi svaki put završilo u melankoliji na isti način ili da bi uopće trebalo završiti. Ovo je tekst o riječima i slikama u koje se zaljubljujemo i, ako ste sazdan⁞e od istih mekih tvari kao ja, koje nas pogađaju (gotovo?) jednako kao izluđujuće stvarni ljudi
Kao autor sve svoje publikacije i prevode pišem u njemačkoj transkripciji. Prestala da sebi prebacujem taj nekoherentni i nelogični način pisanja sopstvenog imena – nema tu logike, ali gdje na svijetu i gdje u životu ima te čuvene logike? Da li je rat logičan? Da li je logično postati izbjeglica? Da li je logično migrirati u drugu zemlju, u drugi jezik? A da li je logično sve to ne uraditi, ne biti izbjeglica, ne naučiti nijedan drugi jezik? Ko to može da zna?
U zajednicama utemeljenim na preziru prema ljudskim bićima nije teško postati strano telo. Ne moraš čak ni da stvoriš sopstveni svet, dovoljno je da malo čačkaš po temeljima zajedničkog sveta, da podsećaš na kosti koje su tamo zakopane, da propovedaš jeretička učenja kako je nebo plavo, trava zelena, a ubistvo zločin – i već si na putu za izolaciju. Pojavni oblici prinudne izolacije kojima vas izlaže državni aparat variraju od zemlje do zemlje.
U najgorem slučaju plivanje protiv struje može vas koštati glave, u najboljem – istanjiće vam živce ili vas zaraziti neizlečivim antropološkim pesimizmom
