Tekstovi sa tagom: pisma

I koje to reči govore sebi kad im usne s naporom pokušavaju da se pokrenu? Artikulišu li one istinske reči? Da li su to još rečenice koje izgovaraju ili iz njih izlazi nešto zbrda-zdola, kao što iz zapaljenog pozorišta izlaze svi oni koji su u njemu bili gledaoci i glumci,slušaoci i junaci?

Na kraju još nešto: danas ne kotiraš visoko kod najvećeg dela zagrebačkih artista i artistoida. Ja sam odavno na nuli „popularnosti“ i „ugleda“ u beogradskoj litčaršiji, koju, nema iluzija, čine najvećim delom kominformovci i građanski nacionalisti. Meni nikad nije bilo stalo do ugleda i popularnosti. Ne zato što sam skroman nego zato što nisam tašt

Osećam da ne smem da tiho dozvolim da ostane zabeleženo kako je Virdžinija Vulf izvršila samoubistvo zato što nije mogla da se suoči sa užasnim vremenima kroz koje svi prolazimo. Jer to nije istina… Osim toga, novine su joj pripisuju reči poput: “Osećam da ne mogu da nastavim u ovim strašnim vremenima.” To nije ono što je napisala: reči koje je ona pisala glase: “Osećam da ću opet da poludim. Osećam da ne možemo da još jednom proživimo ona strašna vremena.”

Tri godine i četiri mjeseca provela je Rosa Luxemburg, za vijeme prvoga svjetskog rata, u zatvoru. Godinu dana, od veljače 1915. do veljače 1916., ležala je u ženskom zatvoru u Berlinu, a poslije toga dve godine i četiri mjeseca, sve do 10. studenog 1918., u kaznionici u Berlinu, Wronkeu i Breslauu. Zatvorski režim bio je usmjeren na to, da opasnu zatvorenicu potpuno odsiječe od vanjskog svijeta. Jedan put mjesečno bilo joj je dopušteno da primi posjet, ali pod strogim nadzorom. Pisma, što ih je mogla legalno slati i primati, bila su podvrgnuta temeljitoj cenzuri. Ovdje objavljena pisma bila su upućena mladoj ženi Karla Liebknechta, suborca i prijatelja Rose Luxemburg, koji je bio 1916. osuđeni na dvije godine robije, zbog „veleizdaje“

Deset Rilkeovih pisama jesu u poetski oblik zaodevena velika lekcija o životu čovečjem, o unutrašnjoj samostalnosti čoveka. Čovek može i mora biti utruđen i bolan od života i sveta, ali mora biti nezavisan od toga. Svaki čovek treba, a tvorac mora biti svet za sebe, nezavisan od svega spoljašnjeg, dobrog i zlog. Kroz svoj rast i razviće mora se čovek proneti samostalan i sam. Niko nikom ne može savetovati ni pomoći u najvažnijim stvarima. Među uslovima za unutrašnju samostalnost, od nekoliko poznatih Rilkeovih ideala i energija: samoća, siromaštvo, čistoća, strpljenje — samoća je u ovim tekstovima dobila najviše mesta i najsnažniji izraz

Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano/ mi nije -. Ja stvarno ne mislim da vas dobro/ znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato,/ da pljunem u pravcu onog grada gde ste me/ ostavili da vas čekam

Tri godine i četiri mjeseca provela je Rosa Luxemburg, za vijeme prvoga svjetskog rata, u zatvoru. Godinu dana, od veljaĉe 1915. do veljaĉe 1916., ležala je u ženskom zatvoru u Berlinu, a poslije toga dve godine i četiri mjeseca, sve do 10. studenog 1918., u kaznionici u Berlinu, Wronkeu i Breslauu. Zatvorski režim bio je usmjeren na to, da opasnu zatvorenicu potpuno odsiječe od vanjskog svijeta. Jedan put mjesečno bilo joj je dopušteno da primi posjet, ali pod strogim nadzorom. Pisma, što ih je mogla legalno slati i primati, bila su podvrgnuta temeljitoj cenzuri. Ovdje objavljena pisma bila su upućena mladoj ženi Karla Liebknechta, suborca i prijatelja Rose Luxemburg, koji je bio 1916. osuđeni na dvije godine robije, zbog „veleizdaje“

Pitanje "Što je ljubav?" već tisućljećima zaokuplja našu kolektivnu imaginaciju, a ništa ju ne definira toliko izražajno kao ljubavno pismo. Najbolja od njih, osobno čine sveopćim, te iznova osobnim, omogućujući nam cjelovitije poimanje ljubavi

Danas bi me bilo stid ukoliko bih pustio da se veruje da jedan francuski pisac može biti neprijatelj neke određene nacije. Moj prezir je upućen samo krvnicima. Svaki čitalac koji bude Pisma nemačkom prijatelju čitao kao svedočanstvo o borbi protiv nasilja, složiće se da mogu nakon ovoga reći da ne odstupam ni od jedne reči u njima

A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči

Jedan od rođaka velikog umetnika, koji je ostao poznat jednostavno kao Michelangelo, objavio je 1623. godine zbirku pisama u kojima je muški rod onih sa kojima se umetnik dopisivao promenjen u ženski, kako bi se sakrila homoseksualna priroda vajara, te je tako ostalo u narednih 200 godina. Na ovu nepravdu je pažnju obratio John Addington Symonds, koji se bavio istorijom porodice Buonarroti, pa je 1892. već ukazao na taj problem. Ipak, o homoseksualnom identitetu umetnika je slobodnije počelo da se raspravlja tek poslednjih godina

Budući da nije jasno da li se Whitman identifikovao kao gej ili biseksualni muškarac, a najverovatnije zbog toga što se i nije identifikovao jer u to vreme takve etikete nisu postojale, danas se o njemu najčešće govori kao o „kvir“ pojedincu, a zbog toga što moderno vreme ne može bez obeležja. Iz Stokerovih pisama može da se pročita da je Whitmana smatrao idolom, te je mesecima pre nego što će objaviti svoju prvu kratku priču, a 25 godina pre velikog Drakule, poslao pismo koje je privuklo Whitmanovu pažnju.

Kolekcija od deset pisama koje su svojevremeno razmenjivali slikar Lucian Freud i pesnik Stephen Spender govori o tajnoj ljubavnoj vezi dvojice umetnika, koja je od javnosti skrivana duže od 70 godina.

Sva društva u svetu, i istočna i zapadna, imaju svoje disidente. Opet je isti problem: kakvi su ti naši disidenti? Ne, mi nemamo tip pravog disidenta u kulturi; naši disidenti u kulturi su akulturni. A disidentstvo je pre svega kulturna kategorija pa tek onda politička. Jednom prilikom ću ovu tezu, možda, i podrobnije pokušati da razradim. Neka ostane za sada samo nabačena. Ne, mi nemamo ni Česlava Miloša, ni Gombroviča. Taj Gombrovič čak i kad kritikuje nas marksiste (a i ne kritikuje nas baš uvek, ne nas, nego poljske marksiste, a i ne kritikuje uvek bez razloga), on svojim kritikama često pridodaje i magistralno porazne analize stupidnog antikomunizma i poljske nacionalne mitomanije. Takvih disidenata mi nemamo. To je na našoj geografskoj (čitaj – i kulturnoj) širini nešto sasvim, sasvim nepoznato. Ali, za uzvrat, naši disidenti pošto nisu u stanju da zadru u kulturološku kritiku situacije, trenutka, stanja, stanja duha, stanja nacije, po pravilu, još uvek prave ekskuršluse u velika svetsko-istorijska pitanja.

Ljubavna pisma jednog britanskog vojnika iz Drugog svetskog rata su do javnosti stigla tek 2017. godine, devet godina nakon njegove smrti.