Tekstovi sa tagom: poezija

Kupi joj mehaničku lutku/ Kad se navije/ Hoda trepće korača/ Maše rukicama

Nož je hladan./ Ruke su suve./ Jako mi prija slano jelo./ Koljem isključivo vilicama/ Najradije oznojana tela

Sanjamo, zastave, stihove, vatromet zvjezdanih lukova, sanjamo vjetrove noćne i divlju pjesmu vukova. Zastave, stihovi, pjesme, odjek drvenih riječi kroz dim kavane kao u grobu ječi

Umjetnost nije prazna ako pokazuje vlastitu ispraznost/ Poezija nam u nasljeđe ostavlja vlastiti kostur/ kao i Buda, Shakespeare i Rimbaud

Žuti rep, k`o požar, u sneg je upao,/ k`o kuvana mrkva usna je otekla.../ Širio se inja i sačme dah zao,/ a krv, vrh čeljusti, curila je, tekla.

Bolni, zgrčeni i hladni, ja i osam dosada/ I tri vođe revolucije, igramo se, kartamo./ A na kartama da su slike ljubovca naših, o jada;/ I naših očeva i prijatelja

Ja sam otišao poluslomljen,/ Ja sam vam toliko toga pričao da vas skoro vidim oko sebe./ Drske male životinje, bestidne, bez odjeće!

Pivo je petnaestoprocentni rastvor./ Dok pank širi anarhiju,/ smaram se do WC-a/ na psihotelesnu terapiju./ Ne vidim ždrala u ogledalu života

Cvetajeva (Марина Ивановна Цветаева), ruska, prekasno otkrivena, boginja, bila je, kažu, nepodobna za vođenje domaćinstva i porodični život, jer je sebično sebe i poeziju stavljala na prvo mesto, verujući da je kompromis rezervisan samo za slabe i za one koji nisu umetnici

Henrih Sapgir (1928-1999), pesnik, prevodilac, scenarista, pisac za decu. Objavio je zbirke pesama Dobar dan! (1965), Crvena lopta (1970), Četiri koverta (1976), Soneti na košuljama (1989)

Nakon smrti, mit o Silviji Plat zasenio je njen talenat. Priča o stradanju i depresivnoj ženi nikako nije dovoljna da iskaže njen genij, izvanredni smisao za humor, njenu snagu i herojsku borbu protiv mračnih demona bolesti. Postala je i jedna od ikona feminizma: žrtva nevernog muža i surovog patrijarhalnog društva

Zabranjuje fotografiranje, odbija intervjue i pojavljivanje u javnosti, u svojim zbirkama nema ni predgovore i pogovore, nije član nijednog društva ili organizacije, ne pojavljuje se na društvenim događanjima, nitko ne zna njegova politička uvjerenja, a malo tko i ljudske navike (Damir Petranović o Danijelu Dragojeviću)

“Najznačajnija žena pesnik u posleratnoj poljskoj poeziji. Piše zadivljujuće malo. A ipak u tom pisanju postoji neverovatno bogatstvo, čak rasipništvo, jer u klici pojedinih pesama (kako piše kritičar Ježi Kvjatkovski) — ima materijala dovoljno za čitavu pesničku zbirku” (Petar Vujičić, Savremena poljska poezija)

čuju se samo mjehovi cvrčaka i ja/ koji s prozora urlam volim ćufte, kako suludo volim ćufte,/ i zatim je netko, možda i pripit, prošao, pitao: a kakve to ćufte voliš?,/ i ja sam rekao u sosu, u paradajz sosu, u onoj trorogoj konzervi

videćeš, odgovara,/ svaka se uda za neprijatelja./ na tako znalačku primedbu/ imam želju da se probudim./ u ovom životu nema uspravljanja...