Tekstovi sa tagom: poezija

Kovin

Tamo gde prestaje očaj, a narastaju samoća i tišina

Dugo putovanje u pustinju

Postajem sve prisniji sa miševima koji na šapicama od velveta plešu po hladnoj terasi noći, u potrazi za širinom, baš kao i ljudi koji godinama tonu u bratski krčag plemena
Cossmo 04 S

Krije se kao da je nekog opljačkala

Ima jedna zvezda

Nabavili najskuplje instrumente/ konsultuju proroke jurodive na smrt osuđene/ zmijama se pod jezike zavlače/ evo već hiljadama godina pa ništa
Dagg 02 S

Slobodan Tišma & Horkestar

Viljuška puna ljubavi

Hor i orkestar poznat kao Horkestar peva pesmu novosadskog pesnika i muzičara Slobodana Tišme. Autor muzike je Luka Stanisavljević.
Ljubov1

Dve pesme

Bura je prozore raskrila

Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina/ je lijepa./ Tiha je poput onog prozirnog ozračja ispred/ muzeja.
Bba3

Giljotina je umetničko delo

Glava

Skulptura Arhipenka prvo je jaje jajasto / Održavano u ravnoteži žestokoj/ Kao neka čigra nepokretna/ Na svome vrhu oživljenom
Jugoslavija

Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost

Jugoslavija

Srce njenih gradova je belo sunce svih ljudi, ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu koji venčava Šumadiju i Zagorje, međusobno i sa budućnošću
Aapo 25 S

Puštam da život kroz mene protiče

Više volim ruže od otadžbine

Skeptičan a sujeveran, monarhista sa anarhoidnim idejama, hrišćanin i gnostik sklon okultizmu i mistici, ironični sanjar, sentimentalni cinik koji je na samrti tražio da mu se dodaju naočari, kao da se svakim svojim postupkom i stavom rugao „nezajažljivoj banalnosti“ života. Smatrajući književnost najprijatnijim načinom da se ignoriše stvarnost, Pesoa, iako ubeđen u proročku i mesijansku ulogu pesnika, sa gorkom ohološću poriče mogućnost svoje ovozemaljske slave. „Samo osrednji genije postiže slavu; veliki genije ostaje nepoznat, još veći genije osuđen je na beznađe, a Bog biva razapet“. I upravo zbog ove svesti o vlastitoj veličini, pesnik se, posle nekoliko godina aktivnog učešća u književnom životu svoje zemlje, koje će mu obezbediti mesto korifeja portugalskog modernizma, povlači u samoću (Jasmina Nešković)
Miodrag Stanisavljević

Strepeć od teatralnog pada

Opsenarov put

Naravno, sudbina takvih pesnika, kao što su Milan Milišić i Miša Stanisavljević, nikad neće previše zanimati našu kulturnu javnost niti naše takozvane književne poslenike, jer nije sudbina poezije da svako njom ispira usta, već da postoji negde uprkos svim drangulijama tekućeg života, pa i književnog, jer ona mora biti uvek otkriće, uvek nova i uvek joj se moramo vraćati kao spasenju za naše tako uspavane duše (Predrag Čudić)
Aasara 01 S

Sjećanje na Rosemary Menzies

Biti čovjek u nečovječno vrijeme

Rosemary Menzies, novozelandska pjesnikinja koja je iza sebe ostavila nekoliko poetskih knjiga koje dokumentuju godine stradanja Bosne i njenih ljudi, preminula je 28. januara 2014. Pred vama je nekoliko pesma pjesnikinje koja je pisala “srcem Bosne”, kako je u jednom članku o Rosemary napisao knjževni kritičar Jack Leigh.
Munnas 06 S

Odlomak iz poeme Nemenikuće

Svake se noći grozno svale na moje grudi piskavi seksovi zore

To su glatke uzane desni i vesla u petrolskoj vodi/ To su crni paradni konji dužinom vatraljskih ruda/ To su laktovi i kolena pitka sredinom raščešljanog smeha/ To su tek zgnječeni snovi i providni leševi pčela
isus Hrist

U kasne sate

Gdje bih vodio Isusa

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada koja liči na stari, nasukani brod. Gdje braća za stolom od silnog jada bacaju čaše i šešire na pod
Branko Ćopić

Dok mrski fašist zemlju steže u smrtni zagrljaj

Slom kraljevske vojske

U ropskom gvožđu procvili zemlja, u tamu klonu dan. Prepušten sebi ostade narod, prevaren i prodan
Ainst3

Poceo sam da suskam

Zec sa govornom manom

Za mene kao zeca / To je velika nesreca / Jer svi drugi zeci / Pravilno izgovaraju reci
Asimb1

Bomba će eksplodirati u kafani u trinaest i dvadeset

Terorista, on gleda

Najznačajnija žena pesnik u posleratnoj poljskoj poeziji. Šimborska se ne plaši fabule, priče, opisa, obraćanja prošlosti. Ona vidi čoveka kao nastavak bioloških vrsta, i u njenom razumevanju sveta ovaj tobožnji "kralj života" nema baš mnogo prednosti nad svojom životinjskom sabraćom ili nad varvarskim precima koji su oholo nosili alku u nosu. Poezija Šimborske nije laka i raspevana. Pored majstorstva kojim je pisana, oseća se da je ta mudra i ljudska lirika duboko doživljena. (Petar Vujičić)
Aabra 07 S

Odlomak iz poeme Nemenikuće

Varoš kao svako đubre, prokleto mesto rođenja

"Poema Nemenikuće je davljenje Vuča u živom glibu amorfnosti: sve otiče zaboravom, koji je zaborav »arhitekture«, zaborav sveobjedinjavajućih principa oblika, putem iščezavanja svega »u mekinji smolaste mase«. Ako ima dozivanja, to je samo zato da bi se otkrivalo. Neprestano, kako je odazivanje nemogućno, onako kako je nemogućno uobličavanje ove amorfnosti, kako je nemogućan trijumf ljubavi nad ovim naturalističkim materijalizmom sveta Nemenikuće, kako na tome đubrištu nema i ne može biti ljubavi onako kako nema i ne može biti metafore, i kako tu, u nezadrživome bujanju, u tom basnoslovno-užasnom bogatstvu ovog đubrišta ne može biti nikakvog kretanja..." (Radomir Konstantinović)