Tekstovi sa tagom: poezija

Hvala ti, hvala ti./ Na morskim algama. Na svemu./ Među tvojim nogama čitam/ i shvatam da si ti, koja si u svoja/ usta sav svet uzela/meni pokazala brodove u boci

Stihovi Marine Cvetajeve nisu bili poželjni u Sovjetskom Savezu (pored ostalog, smatralo se da se previše bavila temama ženske seksualnosti i emocija), sve do šezdesetih godina prošlog veka. A od tada su više puta izdavana njena izabrana dela (Marina se bavila i pisanjem proze). Smatra se da istraživači moderne ruske književnosti još nisu rekli pravu reč o njenoj poeziji (mada joj se ne osporava poetska genijalnost)

zato smo njegove najsjanije krhotinice/ ostavili u pijesku, na početku pjesme./ uvijek ih nađu neka djeca – trguju njima,/ bace ih u more, viču da su dragulji

Nikada samlji nego krajem jula/ kad sve je, misliš, na dohvatu čula/ oštra ko nož još topao od točka...

Ono što je Brecht sa sobom donio iz emigracije bila je imunost na «inozemstvo»; niti mu je imponiralo to što drugi ljudi imaju druge običaje, niti se zbog toga morao potvrđivati kao Nijemac. Njegov gnjev odnosio se prije svega na jedan društveni sustav, a poštovanje je gajio za drugi sustav. Njegovo ponašanje građanina svijeta, čime se uvijek kompenziraju nacionalne predrasude, suvišno je. Čovjek iz Augsburga, s radnim mjestom u Berlinu, vezan jezikom, koji svoje podrijetlo ne nosi kao neki grb nego kao nezamjenjivu uvjetovanost: samorazumljivo priznavanje te uvjetovanosti; umišljenost kao i mržnja prema sebi, nacionalno-kolektivna, tada postaju tek relikti nevrijedni spomena (Maks Friš )

Vrijeme mjesto načini/ odlasku i povratku kući/ u njegovoj materici/ sve završava se i sve začinje

Više moje glave ni ploče ni poprsja, / Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba / Ne treba časti skitaču / Koji je celim životom žudeo samo čašicu ljubavi i koru hleba

Theodore Dreiser je rekao da je Sandburg “imao sposobnost precizno odabrati riječ i staviti je na pravo mjesto, iako se riječ može činiti vulgarnom u očima tradicionalista.” Vrijeme je pokazalo da je Dreiser bio u pravu. Pulitzerova nagrada za poeziju sustigla ga je 1951 godine izlaskom Sabranih pjesama ukojima je sakupljeno pet njegovih zbirki, i okrunila pola stoljeća njegove pjesničke prisutnosti. Sandburgove su pjesme bistrih trenutaka zaustavljenih u vremenu, žetvenih polja, prostranstva pod nebom, pare i željeznih konstrukcija novodošle industrije, lica zaustavljenih u prolazu gradskih gužvi, gladi i borbe protiv gladi, snage kroz ljubav i plemenitost, oživjelih povijesnih slika, presjecanja i preskakanja, oceana kojim su došli u novu zemlju, izlaza i zalaza sunca srednjeg zapada, pšenice i mora

Glasovi su tupi i silno i prazno zvone, bijeda je naša jasnija i veća kad nema sedmerostruke laži boja, i sve je samo ledeno i sivo

Od prvoga svog dana ovaj pesnik nije prestajao da svedoči o nemogućem kao jedino mogućem životu. Svakako, to dozivanje nemogućeg jeste nadrealističko osporavanje datog oblika sveta, koje će pamtiti Remboovu misao, kao munju bačenu u susret modernome duhu, a ne samo modernoj poeziji: “Mi živimo u nemogućem svetu”, ali nemogućnost Matićeva ima i jednu drugu osnovu, onu koja je u njegovome pragmatizmu, sa samih početaka njegove duhovne pustolovine (...) Postojim, ali mogao sam i da ne postojim. Nije zato u smrti izvor užasavanja za ovaj duh: već je užas od ove mogućnosti našeg nepostojanja, ono “belo ćutanje dece što se neće nikad roditi”,s a što se produžava kroz nas, ovom svešću o našoj nenužnosti, ovom neubeđenošću u sopstvenu stvarnost, koja čini sumnjivim svaku našu tvrdnju i svaku našu rečenicu (Radomir Konstantinović: Biće i jezik)

Tepisi i glomazne prašnjave stvari/ napustili su kuću/ noseći u sebi život, zagušljiv i dug,/ i ljubav,/ zagušljiva i duga...

Donosimo objedinjenu (queer) poeziju, (svježe i mlade) glasove bosanskohercegovačkih autora i autorica. Neki od stihova su nastali u okviru radionice Spoken poetry, a sve pjesme u ovom ciklusu su javno pročitane na festivalu Kvirhana

A kada se ukrcaju u čamce, i zvuk motora nestane za njima,/ nastavljam da čitam Homera i slušam vetar što će se začas

siv ispucali zid svakih osam sati na prazan stomak/ prestaću da/ pišem zaboraviću na sve/ posebno na ludilo prestaću s naoružavanjem/ neće biti preloma revolucija iz tehničkih razloga

Krikni moje ime. Majstor si ti vriska i ruganja./ Krikni moje ime. Lako je uplašiti mališana./ Krikni moje ime. Nisam to ja što će sad vrisnuti:/ Ej, mališa! --- i u taj čas prostranstvom poleteti