Tekstovi sa tagom: poezija

Ivančica Đerić piše o malim i velikim stvarima, o ratu i inatu, o stvarima prostote i momentima odluke, o porodici i propasti, o orgijama i oholosti Istorije. U vremenima kada se i naša stvarnost i naša nedavna prošlost rutinski i kukavički izbegavaju i falsifikuju, preuređuju i brišu spužvama nehata, ovakva poezija, ukorenjena u iskustvu, retka je i neophodna. Jer Ivančica Đerić nije pesnikinja koje se stvarnost ne tiče. Niti je ta stvarnost od nas bilo kad bila udaljena. Čitajte poeziju Ivančice Đerić. Širite dalje

Slaven Kopanja rođen je 1970. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij sociologije i magisterij ljudskih prava i socijalne pravde u Londonu, u koji je došao 1992. godine. Pisanjem se počeo baviti vrlo rano, iz potrebe da svoje misli i osjećaje zabilježi i tako ostavi jedan trajan trag, prvenstveno zbog samoga sebe, ali i svojih prijatelja s kojima je dijelio najbolje, najteže i najinteresantnije godine života u Banja Luci, Podgorici, Gracu, Londonu i Puli

Herbertov moderni, suptilni i veoma intelektualni poetski jezik svedoči ne samo o izvanredno talentovanom pesniku i misliocu, nego, takođe, i o čoveku izvanredne kulture i obrazovanja. Izuzetnog senzibiliteta i nadahnuća, Herbert sjajno u svojoj poeziji spaja vekovna iskustva ljudske istorije i kulture sa svojim vlastitim poimanjem čoveka i sveta svog vremena. Uostalom, o njegovoj poeziji napisane su već čitave biblioteke studija, eseja, kritika i analiza, koje bez rezerve i bez ostatka Herbertovu poeziju uzdižu kao pojam modernog evropskog i svetskog pesništva

Kratka pesma koja je označila novi pravac u ruskoj poeziji. Osam redova osam stihova, koji su izazvali buru i najavu nekog novog početka u ruskoj književnosti. Ovde govorimo o prvim objavljenim stihovima najvećeg pesnika sovjetske epohe, Vladimira Majakovskog. Pesma u originalu naslovljena „Port“ (pristanište ili luka), doduše veoma kratka, imala je presudan značaj kada govorimo o umetničkoj formi ovog stihotvorca i ličnosti Majakovskog uopšte. Pisana je tokom 1912.godine, a objavljena je u futurističkom žurnalu „Sadok sudej 2“ naredne 1913.godine

Kriknula si, kriknula si, i bacila:/ Dve zadnje svoje butine u bitku./ Zatim, tišina. Ti:/ Čija je krasna glava učila istoriju,/ Znaš:/ Samo ono što mine, postaje nemo./ Čak i bitke,/ čak i mirisi vrta narandži u cvatu...

Sinan leži pod imenom Milan/ Neprikosnoveni/ Vlasnici naših tijela/ Nama su i najljući neprijatelji...

Herbertov moderni, suptilni i veoma intelektualni poetski jezik svedoči ne samo o izvanredno talentovanom pesniku i misliocu, nego, takođe, i o čoveku izvanredne kulture i obrazovanja. Izuzetnog senzibiliteta i nadahnuća, Herbert sjajno u svojoj poeziji spaja vekovna iskustva ljudske istorije i kulture sa svojim vlastitim poimanjem čoveka i sveta svog vremena. Uostalom, o njegovoj poeziji napisane su već čitave biblioteke studija, eseja, kritika i analiza, koje bez rezerve i bez ostatka Herbertovu poeziju uzdižu kao pojam modernog evropskog i svetskog pesništva

Nisam hteo išta da naučim, niti za šta da marim, da se ičega prihvatim. Pa ipak pun čežnje jutra da svane za slavu i putovanja, za slavu i putovanja, sa druma za korak jednog deteta, za pokret njegov u hodu, a aeroplani i ptice proleću kroz oblak i cepaju ga ritmom dugih pesama

Živeli smo tobož burno, a ustvari to su bile bure u čaši vode. Donžuanizam je aždaja nezasitlјiva i obmana slična inflaciji u ekonomici — sve se vrednosti otrcavaju i valјaju nizbrdicom, u bankrotstvo. Osmeh koji se pretvara u cerekanje žalosniji je i gori od plača. Srećom nije sve bilo tako strašno i beznadežno u našoj dangubi. Humor je bio naš spas. Ipak smo bili naivni, ipak smo, kroz sva iskušenja i izlišna eksperimeitisanja, zadržali netaknutu u nama jednu duboku veru u sve lјude zajedno i u svakog pojedinačno, sačuvali smo jednu moralnu istinu

„Da nikada više nije odsvirao nijedan ton u životu, četiri albuma koja je snimio sa Velvetima bila bi dovoljna da ga etabliraju kao jednog od najvećih rok tekstopisaca i vizionara. Srećom za njega i za nas, decenijama je stvarao vrednu i nekompromitovanu muziku”, pisao je magazin Rolingston

Ivančica Đerić piše o malim i velikim stvarima, o ratu i inatu, o stvarima prostote i momentima odluke, o porodici i propasti, o orgijama i oholosti Istorije. U vremenima kada se i naša stvarnost i naša nedavna prošlost rutinski i kukavički izbegavaju i falsifikuju, preuređuju i brišu spužvama nehata, ovakva poezija, ukorenjena u iskustvu, retka je i neophodna. Jer Ivančica Đerić nije pesnikinja koje se stvarnost ne tiče. Niti je ta stvarnost od nas bilo kad bila udaljena. Čitajte poeziju Ivančice Đerić. Širite dalje

Od prvoga svog dana ovaj pesnik nije prestajao da svedoči o nemogućem kao jedino mogućem životu. Svakako, to dozivanje nemogućeg jeste nadrealističko osporavanje datog oblika sveta, koje će pamtiti Remboovu misao, kao munju bačenu u susret modernome duhu, a ne samo modernoj poeziji: “Mi živimo u nemogućem svetu”, ali nemogućnost Matićeva ima i jednu drugu osnovu, onu koja je u njegovome pragmatizmu, sa samih početaka njegove duhovne pustolovine (...) Postojim, ali mogao sam i da ne postojim. Nije zato u smrti izvor užasavanja za ovaj duh: već je užas od ove mogućnosti našeg nepostojanja, ono “belo ćutanje dece što se neće nikad roditi”,s a što se produžava kroz nas, ovom svešću o našoj nenužnosti, ovom neubeđenošću u sopstvenu stvarnost, koja čini sumnjivim svaku našu tvrdnju i svaku našu rečenicu (Radomir Konstantinović: Biće i jezik)

Gregory Corso zapravo je aforističan pjesnik, poeta jezgrovitih ideja. Corsova osebujnost, spretnost i razigranost u baratanju bezbrojnim pjesničkim idejama jedinstvena je i može se naslutiti već iz naziva nekih od njegovih najpoznatijih pjesama: ˝Moć˝, ˝Bomba˝, ˝Ženidba˝, ˝Vojska˝, ˝Kosa˝, ˝Policija˝, ˝Smrt˝, ˝Prijatelj˝, itd. Ili, kako je to Allen Ginsberg sjajno pjesnički sažeo: ˝Gregory Corso destilira srž arhetipskih pojmova, reciklira ih i uz obilat humor stvara nove, ispitivačke, prkosne i istodobno jednako vesele i tužne stihove.˝ Poetski filozof i klaun, Corso je nevjerojatnom pronicljivošću miješao mudrost i humor, veselje i smrt, pa je u razgovorima često izjavljivao: ˝Humor me je redovito spašavao od amaterske filozofije.˝ (Vojo Šindolić)

Već od naslova, preko karakterističnih motiva i pjesničkih postupaka koje u njoj nalazimo, zbirka pjesama Danijela Dragojevića "Negdje" sugerira kretanje unutar koordinata koje su ocrtale prethodne autorove knjige. Još jednom, lirski je subjekt promatrač prostora i stvari, a oni i ovaj put povratno skiciraju njegov portret, dramatiziraju stanja u kojima se nalazi. Ali dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka - ono je "negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje"- i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita. Možda je baš to približavanje bitka i gubitka u ovim pjesmama i urodilo novinom. Nemir lirskoga subjekta - zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti - svoj će izraz pronaći u njegovu to mirnijem pogledu, u skladu pjevanja/pripovijedanja, u nadrealističkoj igri, koja strah svojom magijom umiruje. To što se Dragojević baš u “Negdje” - još jasnije - ukazuje kao pjesnik vedrine, svjetla i ravnovjesja bilo bi paradoks, da nas na paradokse već nije naučio

Uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odogovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama (Tonko Maroević)