Tekstovi sa tagom: poezija

U razgranatoj porodici Pesoinih velikih i malih heteronima, Alberto Kaeiro zauzima najistaknutije mesto budući da je Pesoa pesme potpisane ovim imenom smatrao najoriginalnijim i najvrednijim što je ikad napisao, a za ostale heteronime, naročito za Kamposa i Reisa, Kaeiro je bio nedostižni uzor i Učitelj prema kome su se obojica odnosila s podjednakom ljubavlju, divljenjem i poštovanjem kakve su Platon i Ksenofont iskazivali prema Sokratu ili jevanđelisti prema Hristu (Jasmina Nešković)

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,/ u čudu zastali, gosti učeni iz svijeta,/ došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i/ mudri, gospodčići nagli ljubavi spore,/ a govora književnog sasvim

Hoću da pođem bledom/ mrtvacu u rovu,/ i da se veseo vratim;/ da jednim pogledom/ sve vidike obuhvatim

Kako jedan talentovan, mlad i obrazovan čovek reaguje na svet koji mu je rođenjem nametnut i u kome mu se dešava građanski rat, raspad zemlje za koju je učio da je najbolja moguća, tranzicija koja još više umrtvljuje ono malo oštrine i privlačnosti ideala koje je on mogao imati, odbolovavši sve zapadnoevropske sisteme mišljenja i razumevanja sveta, kakav, dakle, može biti jedan autentičan i beskompromisan pogled na sve ono što nam se dešavalo i što će nas još dugo držati u šaci kao pione nečije tuđe igre, taj sveobuhvatni pogled, bolan ali i smehotresan, nudi nam odlična poezija Siniše Tucića, jednog od najžešćih glasova nove srpske pesničke scene (Dragoljub Stanković)

Tu sanjaju te žene starih slika,/ Ljubovce Oblaka i Rutavog Bika!/ O, mnogo tajne ima u kretnji golog lika

Kako jedan talentovan, mlad i obrazovan čovek reaguje na svet koji mu je rođenjem nametnut i u kome mu se dešava građanski rat, raspad zemlje za koju je učio da je najbolja moguća, tranzicija koja još više umrtvljuje ono malo oštrine i privlačnosti ideala koje je on mogao imati, odbolovavši sve zapadnoevropske sisteme mišljenja i razumevanja sveta, kakav, dakle, može biti jedan autentičan i beskompromisan pogled na sve ono što nam se dešavalo i što će nas još dugo držati u šaci kao pione nečije tuđe igre, taj sveobuhvatni pogled, bolan ali i smehotresan, nudi nam odlična poezija Siniše Tucića, jednog od najžešćih glasova nove srpske pesničke scene (Dragoljub Stanković)

Sa velikim nepoverenjem gledam na svoja pesnička ostvarenja. Sa velikim nepoverenjem ta dela slušam. Nisam mogao da shvatim da poezija postoji mada je ubijen čovek. Ubijen je onaj koji je dozvao u život poeziju, ugovoreni jezik koji treba da izražava ono što se ne da izraziti. Pravi pokretač, uzrok moga stvaranja bila je mržnja prema poeziji. Bunio sam se zbog toga što je preživela, što postoji i nakon „kraja sveta“. Ravnodušna. Božanstvena. Neprikosnovena u svojim zakonima, propisima, poetikama. Podozrivo gledam na ta ostvarenja. Sastavio sam ih iz preostataka reči koje su pretrajale, iz nezanimljivih slika, iz velikog smetlišta, iz velikog groblja

Szymborska je bila pjesnikinja topline i naivnosti, ali i pjesnikinja koja otvara etičke i egzistencijalne teme. Ironična i bespoštedna, ali i plaha, delikatna i duhovita, u svom pjesničkom iskazu istodobno mudro i infantilno tematizira život, ljubav, istinu… sve te velike pjesničke teme, koje se čine potrošene i izraubane od pretjerane upotrebe, ali ona se njima bavi na način kako je to prije nje malo tko činio - s ljubavlju, humorom i s velikom odgovornošću (Đurđica Čilić)

Skeptičan a sujeveran, monarhista sa anarhoidnim idejama, hrišćanin i gnostik sklon okultizmu i mistici, ironični sanjar, sentimentalni cinik koji je na samrti tražio da mu se dodaju naočari, kao da se svakim svojim postupkom i stavom rugao „nezajažljivoj banalnosti“ života. Smatrajući književnost najprijatnijim načinom da se ignoriše stvarnost, Pesoa, iako ubeđen u proročku i mesijansku ulogu pesnika, sa gorkom ohološću poriče mogućnost svoje ovozemaljske slave (Jasmina Nešković)

Dedićeva pjesnička težina zasniva se ponajpre na homogenosti prizvanoga univerzuma, a samo potom na skokovitosti, lepršavosti i dosjetljivosti asocijacija. Zato su mu drage i dragocjene minijature, u kojima njeguje gotovo privatne latentne svjetionike ili lumine, štiti žmirkavu svjetlost lokalne, regionalne i familijarne tradicije od zapuha bezobzirne i sveprisutne estradnosti. Ciklus „Čuda“ i tekstovi poput „Ljeta“ i „Za moreplovca“ postavili su manje vidljive tračnice kojima se međutim ustrajno kreće Dedićeva simbolistička inspiracija (Tonko Maroević)

Verovao sam u san i u nepogodu,/ u dve noći bio zaljubljen noću,/ dok jug i sever u istome plodu/ sazrevaju i cvokoću./ Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!/ I grom je pripitomljen pevao u staklu./ Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo

Kunem vam se kleo bih na nemačkom/ Kad biste me zatekli kako ljubim posred usta/ Onu riđu sluškinju/ Vi biste mi oprostili u mirtovom gaju

Donosimo vam izbor nekoliko Vinaverovih parodija iz njegove “Pantologije novije srpske pelengirike”, tog endemskog žanra u našoj književnosti, nastalog u ovom slučaju kao osporavateljski odgovor na glasovitu Antologiju novije srpske lirike profesora Bogdana Popovića. Ostavši najdosljednji antipopovićevac u našoj literaturi, Vinaver u toj Pantologiji iz 1920. godine demonstrira svoj žestoki pjesnički temperament, ali i svoje kritičarske postulate, podvrgnuvši parodiji sva dominantna imena tadašnje književnosti. Da nije tridesetih godina bilo njegove političko-feljtonističke eskapade u nacionalističkim časopisima „Ideje“, „XX vek“ i „Vreme“, Vinaver bi nesumnjivo ostao naš najrasniji avangardni pisac. On je kao niko dotad imao uho za ritam književnog jezika, osjećajući da se upravo u tom jeziku skriva troma utvara našeg mišljenja. Otuda on iscrpljuje registre i najboljih naših pisaca, pjesnika o kojima ima najbolje mišljenje, u ovom slučaju naprimjer Laze Kostića kada prenaglašava njegove kovačke manire, skoro u svakom stihu praveći imenice od glagola, u žestokoj aliteracijskoj zbijenosti. Kod Sime Pandurovića okomiće se na njegov pesimistički tromi ritam i banalnost asocijacija, olakotnost puta kojim dolazi do veličajnih metafizičkih sudova. U poeziji Siba Miličića i Todora Manojlovića pojačaveće njihov artificijelnost, ali i kosmičku vezanost za zavičaj. Tretirajući Milana Dedinca, dodatno će proširivati opseg njegovih nadrealističkih asocijacija

Kako jedan talentovan, mlad i obrazovan čovek reaguje na svet koji mu je rođenjem nametnut i u kome mu se dešava građanski rat, raspad zemlje za koju je učio da je najbolja moguća, tranzicija koja još više umrtvljuje ono malo oštrine i privlačnosti ideala koje je on mogao imati, odbolovavši sve zapadnoevropske sisteme mišljenja i razumevanja sveta, kakav, dakle, može biti jedan autentičan i beskompromisan pogled na sve ono što nam se dešavalo i što će nas još dugo držati u šaci kao pione nečije tuđe igre, taj sveobuhvatni pogled, bolan ali i smehotresan, nudi nam odlična poezija Siniše Tucića, jednog od najžešćih glasova nove srpske pesničke scene (Dragoljub Stanković)

Čudo, jer kako ga inače nazvati: sunce danas izišlo u tri i četrnaest, a zaći će u dvadeset nula jedan