Tekstovi sa tagom: poezija

Radmila Petrović (1996, Užice) provela je detinjstvo u Stupčevićima kod Arilja, a njeno odrastanje pojaviće se kao veoma značajan motiv u njenom sirovom pisanju, punom ironijskih otklona i duboke samosvesti. Šmeker-devojka – kako sebe naziva u jednoj od pesama – objavila je do sada zbirku „Miris zemlje“ (Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2014.), a kao pobednik 22. Poetskog konkursa „Desanka Maksimović“ i knjigu pesama „Celulozni rokenrol“ (SKZ i Valjevska gimnazija, Valjevo, 2015)

O njihovim sredstvima za olakšavanje života može se reći i nešto nepovoljno: oni utoljuju i leče samo privremeno, samo na trenutak; oni čak sprečavaju ljude da rade na nekom stvarnom poboljšanju svoga stanja

Bila je među malobrojnim ženama koje su slavile osnutak Amerike srdačno mi je mahnula blijedom rukom i blagonaklono se osmjehnula slabim osmijehom

Drveće urliče, moćnih ruku raširenih/ Ka Nebu koje ne mogu doseći,/ Smožditi, razoriti…/Drveće s jeseni, pobunjeni anđeli…

koga briga/ kada možemo/ da se igramo/ poslednjih ljudi na svetu/ u nemačkom bunkeru/ u divljini Amazona/ u doba kolere

Sipajte zatim začina i prezle / pospite na to flekice-zvezde / zabiberite ko gnezdo od laste

novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,/ novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu./ jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod

Ono što je Brecht sa sobom donio iz emigracije bila je imunost na «inozemstvo»; niti mu je imponiralo to što drugi ljudi imaju druge običaje, niti se zbog toga morao potvrđivati kao Nijemac. Njegov gnjev odnosio se prije svega na jedan društveni sustav, a poštovanje je gajio za drugi sustav. Njegovo ponašanje građanina svijeta, čime se uvijek kompenziraju nacionalne predrasude, suvišno je. Čovjek iz Augsburga, s radnim mjestom u Berlinu, vezan jezikom, koji svoje podrijetlo ne nosi kao neki grb nego kao nezamjenjivu uvjetovanost: samorazumljivo priznavanje te uvjetovanosti; umišljenost kao i mržnja prema sebi, nacionalno-kolektivna, tada postaju tek relikti nevrijedni spomena (Maks Friš )

Znam i konja i znam mulu,/ Znam im tovar, znam im muku,/ Znam Bjeatrisu, Izabelu,/ Znam kockari gde car vuku,/ Znam šta ima u snovima

Nije dovoljno povijesti? Možda. Samo ta zloslutna/ tamna ljepota što cvijeta ispod velova, zatočena/ u spektru umirućeg stila

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,/ neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;/ da umirim srce rekoh: „To zacelo sad je neko/ na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,/ posetilac neki pozni, zakuca što može tiše/ na vrata i ništa više.“

Szymborska je bila pjesnikinja topline i naivnosti, ali i pjesnikinja koja otvara etičke i egzistencijalne teme. Ironična i bespoštedna, ali i plaha, delikatna i duhovita, u svom pjesničkom iskazu istodobno mudro i infantilno tematizira život, ljubav, istinu… sve te velike pjesničke teme, koje se čine potrošene i izraubane od pretjerane upotrebe, ali ona se njima bavi na način kako je to prije nje malo tko činio - s ljubavlju, humorom i s velikom odgovornošću (Đurđica Čilić)

»Znate li vi, ljudi, da su svi ratovi završili? Više ne ratujemo: Neprijatelja je dovoljno “zastrašiti...« A oni su mi uglas odgovorili: »Griješiš, i dokazat ćemo ti to tako što ćemo te ubiti: Dokazat ćemo ti ubivši te«

Moj problem s tobom/ je taj što uz tebe/ i ja pomislim da sam besmrtan./ Ljubav pretvara čovjeka/ u neopreznu budalu

Žena u žalosti viče/ Dok jedan ozbiljan gospodin dlanom skriva lice/ Kad vide voštanu lutku,/ Zabi glavu u dlanove