Tekstovi sa tagom: poezija

Put

Slobodan Todorović: Dugo putovanje u pustinju

U slepom igrokazu ništavila

U zbirci pesama “Dugo putovanje u pustinju” Slobodan Todorović nas je provozao na poetskom rolerkosteru kroz mračni, infernalni svet, kroz slike ponora u koji smo dobrovoljno upali i tame kojom smo sami sebe obavili, zanoseći se lažnim mitovima i lošim metaforama lažnih pesnika, samozvanih nacionalnih bardova. Na kraju tog neprozirnog tunela pesnik je ipak uspeo da pronađe malo svetlosti, dragocene ljudskosti i nade da je drugačiji svet ipak moguć. Da je to živa istina pokazuje nam pesnik ovom zbirkom, drugačiji svet već postoji, to je svet pesničkih vizija i otkrovenja Slobodana Todorovića
Fntoma 03 t

Putem koji drag nije

Josif Brodski: Pjesmica

Svet uopšte nije rđav, može se čak reći da je dobar. A istina je da su ga iskvarili njegovi stanovnici. I ako nešto treba menjati, nisu to detalji pejzaža, treba menjati same sebe (Josif Brodski)
Asea2

Gdje voda izvire

Hadžem Hajdarević: Zaustavljena djetinja strepnja

Djetinje strepnje/ Da ću nakon/ I očeva odlaska/ Ostati samiji/ Negoli bašluci/ Nad njima...
Sena 01 S

Koja je dakle to zemlja daleka

Andre Breton: Kažu mi da tamo dole...

Prvu zbirku pjesama „Brdo smjernosti“ objavio je 1919. godine. Iste godine zajedno sa Lujom Aragonom i Filipom Supoom osniva časopis Literatura (franc. Litterature). Kada se dadaistički pokret premešta u Pariz sa Tristanom Carom i Fransisom Pikabiom, Breton mu se pridružuje i časopis Literatura postaje njegovo glasilo. Međutim, vrlo brzo se odvaja od dadaizma i oko sebe okuplja nekoliko istomišljenika: Pola Elijara, Benžamena Perea, Luja Aragona, Filipa Supoa, Robera Desnosa. Sa njima organizuje seanse automatskog govora i budnih snova koje posmatra kao neku vrstu medijuma za istraživanje podsvesnog. U saradnji sa Supoom piše prvi automatski tekst Magnetska polja (Champs magnétiques) 1920, i objavljuje ga u časopisu Literatura...
Brest 01 S

Mogu ti ovo reći

Ćamil Sijarić: Veliš da si ostario

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života (Savo Petrović)
Harti 01 S

Za Refaata Alareera

Šaban Šarenkapić: Pisanjem uzvrati

U Gazi jučer je, ili jednog od ovih dana, ubijen pjesnik Refaat Alareer. Čitajte pjesmu Šabana Šarenkapića, i u njoj stihove "Tvoje je da se uzdigneš –/ Ti ničega se ne stidi:/ Mržnje boj se" (Miljenko Jergović)
Erojt1

U meni je ogledalo svih ljubavi

Rade Drainac: Ljubav Marija

Nekoliko najuspjelijih pjesama Radeta Drainca – “Jesen”, “Nirvana”, iznad svega “Naša ljubav”, pa bolna i lomna “Kišna ptica” i “Bandit ili pesnik”, prenose se, šire i novim medijima i između čitalaca, između nove energije, pronose kao neusiljena i nenametnuta vrijednost, kao nešto važno, istinsko
Bukovski7

Neki ljudi su mladi i ništa više

Charles Bukowski: Fusnota o stvaranju masa

Bukowski staje na stranu običnog, malog čoveka prikazujući ga na „ulicama strave i agonije“ kao simpatičnog gubitnika, nekoga siromašnog u materijalnom, ali izuzetno bogatog u duhovnom smislu... na margini ostavljenoj za sve one misleće i neprilagođene pojedince koji su na vreme shvatili čudesna pravila igre gde se svaki rad isplati – ali samo za privilegovane pojedince u čije se džepove i bankovne račune preliva sva zarada i profit, dok svima ostalima preostaje uglavnom ništa... (Tanja i Dragan Uzelac )
Aagro 01 S

Kuda? Čemu?

Vesna Parun: Smrtniče, smij se!

Vesna Parun, pesnikinja mediteranskog obilja boja, zvukova, slika i ekstatičnih ugođaja, nakon kraće stvaralačke krize menja poetski rukopis i u melankoličnoj zbirci Ukleti dažd (1969) ostvaruje svoje kreativne vrhunce pronalazeći inspiraciju u prostorima metafizičkoga i arhetipskoga
Spomm 01 S

Mrva gromade

Bert Meyers: Oblutak

Trajni prijatelj/ među prstima/ Rušilac džinova/ Nešto što postaje/ ogromno u cipeli
Apokri1

Ponekad su noževi

Oktavio Paz: Dva tela

Dva tela, licem u lice,/ ponekad su korenje/ u noći spleteno./ Dva tela, licem u lice,/ ponekad su noževi
Inss 05 S

Od žirafa do ameba

Predrag Lucić: Životinjsko ljudilo

Proučavanje Lucićevog dela moglo bi da bude celoživotni posao za jedan omanji književni institut, da živimo u nekom drugačijem svetu koji drži do onog najvrednijeg što ima. U ovakvom svetu, neizmerno inspirativnom za satiričnu obradu i prilično nepodnošljivom za življenje, ostaje nam da čitamo poeziju Predraga Lucića. Što može da ima i neka blagotvorna i čudotovorna dejstva. Dok čitanje traje, dok se smejemo i divimo njegovim pesmama, ili u sebi ponavljamo stihovi koji su nam se spontano urezali u sećanje – bićemo slobodni, daleko od domašaja neizlečive stvarnosti o kojoj je Lucić pisao (Tomislav Marković)
Hoo 18 S

Nisam našao nikog

Čarls Simić: Žmurke

Naša ulica videla je i bolje dane,/ Okna su porazbijana tu i tamo,/ Gde smo za letnjih noći/ Slušali kako se parovi svađaju,/ Ili ih gledali kako plešu uz radio
Jesenjin 01 S

Jesi l' živa, staričice moja?

Sergej Jesenjin: Pismo majci

U jednom pismu prijateljici Jesenjin piše sledeće: „Život je jedna glupa šala. Ničeg svetog i vrednog nema u njemu, život je neprekidan haos raskalašnosti. Zašto da živim među takvim gadovima, da im rasipam svete bisere svoje nežne duše? Sam sam, i nikoga na svetu nema ko bi mi sa istom čežnjom duše pošao u susret. Ubiću se, baciću se kroz prozor na ovaj mrtvi i hladni pločnik…“ (Igor Maksimović)
Grfi 02 S

Ja te volim

Marko Tomaš: Naknadna pamet

Tamarisi sele iz mog dvora/ sa sobom odvode maslinu/ nastanit će se, kažu, pod tvojim prozorom/ vjetar će kao gudalo njihovim granjem/ zasvirati jednu melodiju