Protiv pesnika: Kosina koja vodi u provaliju apsurda
Bogosluženje pred praznim oltarom
Ako se, ostavljajući dela, pozabavimo ličnostima pesnika i malog sveta koji te ličnosti čine zajedno sa svojim poštovaocima i privrženicima, još više će nam postati tesno i zagušljivo. Pesnici ne samo što pišu za pesnike, nego se još uzajamno hvale i uzajamno odaju jedni drugima čast. Taj svet, ili tačnije, taj svetić se ne razlikuje mnogo od drugih hermetičnih, tesnih i specijalizovanih svetova: šahisti smatraju šah za vrhunac ljudskog stvaralaštva, imaju svoju hijerarhiju, govore o Kapablanki sa istom pobožnošću kao pesnici o Malarmeu, i jedan drugoga učvršćuju u osećanju sopstvene važnosti. Ali šahisti nemaju težnje za tako univerzalnom ulogom, i ono što se od bede može oprostiti šahistima, kod pesnika postaje neoprostivo. Usled takvog izdvajanja sve se tu nadima, pa se čak i prosečni pesnici na apokaliptični način naduvavaju, a pusti problemi dobijaju ošamućujuću važnost