Tekstovi sa tagom: poezija

Deca1

Jednom kad smo bili deca

Vitomirka Trebovac: Ožiljak

nije znao da l’ će levo ili desno/ i danas je takav/ u svakom slučaju/ jednom kad smo/ bili deca/ pobedila sam ih u trci/ do kraja ulice...
Lezz 01 S

Samoglasnici bujaju poput usana

Margaret Atvud: Ništa

Samoglasnici bujaju/ poput usana i nabubrelih prstiju, a prsti sami/ onda se kreću uokolo smekšavajući/ oblutke kao da mekšaju kožu...
Sobas 01 S

Ona zna kako zablistati

Vijesti koje su mi zapele za oko i uho

Ljetne kratke hlače pun su pogodak/ Neki na takvo stanje reagiraju nasiljem/ Visoki krvni tlak?/ Besprijekorna ponuda/ Do dvadeset posto popusta
Pas pušač

Uslovi korišćenja

Ognjen Obradović: Šetaš psa slikaš psa

prejedanju uvek prethodi glad/ pa tako bi i ti viškom da utoliš ono/ što je nekada manjkalo: da zaogrneš/ dečju ozeblost, kroz koju duvaju/ neizvesnost i siromaštvo – možda baš/ ovom jaknom?
Fntm 11 S

Bez Nade i Vere

Dušan Vasiljev: Jedan novi minut

I od onda neba vedra/ i nasmejano sunce/ i polja, sa mirisnim cvećem,/ prolaze kraj mene bez značaja:/ ja neću da se odavde krećem,/ jer treći je stepen: Smrt...
Aadone14

Ja više ništa ne znam

Dušan Matić: Pred buru

Od prvoga svog dana ovaj pesnik nije prestajao da svedoči o nemogućem kao jedino mogućem životu. Svakako, to dozivanje nemogućeg jeste nadrealističko osporavanje datog oblika sveta, koje će pamtiti Remboovu misao, kao munju bačenu u susret modernome duhu, a ne samo modernoj poeziji: “Mi živimo u nemogućem svetu”, ali nemogućnost Matićeva ima i jednu drugu osnovu, onu koja je u njegovome pragmatizmu, sa samih početaka njegove duhovne pustolovine (...) Postojim, ali mogao sam i da ne postojim. Nije zato u smrti izvor užasavanja za ovaj duh: već je užas od ove mogućnosti našeg nepostojanja, ono “belo ćutanje dece što se neće nikad roditi”,s a što se produžava kroz nas, ovom svešću o našoj nenužnosti, ovom neubeđenošću u sopstvenu stvarnost, koja čini sumnjivim svaku našu tvrdnju i svaku našu rečenicu (Radomir Konstantinović: Biće i jezik)
Done 05 S

Pošumljavao sam te zaboravom

Alen Brlek: Jedna ljubavna

Pošumljavao sam te vatrom,/ učio kako se kamen pretvara u mekoću, kako bol kojoj nas dodaš...
Sena 01 S

Moje bijedno oko

Alda Merini: Mali pojevi

Često se govori o osamljenosti, vani, budući da poznajemo samo jednu vrstu osamljenosti. No ništa nije toliko surovo kao osamljenost ludnice. U tu nemilosrdnu odbojnost od strane svih uvuku se zmije tvoje mašte, stezaljke fizičkog bola, pristajanje na slamaricu na koju se izbalavila druga bolesnica odozgo. Osamljenost zaboravljenih, osamljenost krivih (Diario di una diversa, Milano 2007.)
Simborr 01 S

Sad ili nikad vetar goni oblak

Vislava Šimborska: Ništavilo se preokrenulo i za mene

Najznačajnija žena pesnik u posleratnoj poljskoj poeziji. Šimborska se ne plaši fabule, priče, opisa, obraćanja prošlosti. Ona vidi čoveka kao nastavak bioloških vrsta, i u njenom razumevanju sveta ovaj tobožnji »kralj života« nema baš mnogo prednosti nad svojom životinjskom sabraćom ili nad varvarskim precima koji su oholo nosili alku u nosu. Poezija Šimborske nije laka i raspevana. Pored majstorstva kojim je pisana, oseća se da je ta mudra i ljudska lirika duboko doživljena (Petar Vujičić)
Cvetajeva1

Pjesme Bloku

U Moskvi – kupole gore!

„Čitanje je“ – kaže Cvetajeva – „saučestvovanje u stvaralaštvu.“ To je, naravno, izjava jednog pesnika. Lav Tolstoj tako ne bi rekao. U toj izjavi načuljeno uvo jasno oseća autorsku (i žensku, pri tom), ponosom prigušenu notu očajanja pesnika užasno umornog od sve većeg – sa svakim sledećim stihom – razilaženja sa auditorijumom (Josif Brodski)
Grief 01 S

Teorem o samoći

Monika Herceg: Vrijeme prije jezika

Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce/ spusti niz leđa i otići iz srca na vrijeme/ da plamen ne zahvati suknju/ Potom mravi, duljina puta koji odluku/ pretvara u događaj, lisice koje u pjesmi traže/ tragove izgubljenog plijena...
Aadone5

Uglavnom naopako

Ana Ristović: Visiš

Ali ono što jeste nije košulja/ već orman pun do pucanja/ u kojem je donji veš izmešan sa/ večernjim koktel-haljinama i odelima...
Hrns 01 S

Samo padaš, samo padaš

Srečko Kosovel: O, nema smrti

Samo postaješ dalek,/ samo postaješ tih,/ samo postaješ sam./ O, smrti nema, smrti nema...
Done65

Ne bih više mogao slagati svijet

Slavko Jendričko: Naježen od jezika

zapečatio mi je usta pogled/ posljednje što uspijevam vidjeti/ unezvijereni je vjetar/ njiše na granama odbačene vrećice...
Senkk1

Žao mi je

Điovana Marmo: Pokopan čovek

Điovana Marmo (Giovanna Marmo) je rođena 1966. godine u Napulju. Objavila je knjige pesama: Poesie (Studiozeta, 1998), Fata morta (Edizioni d’if, 2006), Occhio da cui tutto ride (No Reply, 2009), La testa capovolta (Edizioni d’if, 2012). Pesme su joj objavljene u antologijama i prevedene na francuski, katalonski i engleski jezik. Bavi se i vizuelnom umetnošću i performansom.