A ja ću ti dati pregršt po pregršt ove neme strasti
Dušan Matić: Pune su oči noći
Od prvoga svog dana ovaj pesnik nije prestajao da svedoči o nemogućem kao jedino mogućem životu. Svakako, to dozivanje nemogućeg jeste nadrealističko osporavanje datog oblika sveta, koje će pamtiti Remboovu misao, kao munju bačenu u susret modernome duhu, a ne samo modernoj poeziji: “Mi živimo u nemogućem svetu”, ali nemogućnost Matićeva ima i jednu drugu osnovu, onu koja je u njegovome pragmatizmu, sa samih početaka njegove duhovne pustolovine (...) Postojim, ali mogao sam i da ne postojim. Nije zato u smrti izvor užasavanja za ovaj duh: već je užas od ove mogućnosti našeg nepostojanja, ono “belo ćutanje dece što se neće nikad roditi”,s a što se produžava kroz nas, ovom svešću o našoj nenužnosti, ovom neubeđenošću u sopstvenu stvarnost, koja čini sumnjivim svaku našu tvrdnju i svaku našu rečenicu (Radomir Konstantinović: Biće i jezik)