Tekstovi sa tagom: poezija

Zamišljam pustoš/ njihova umora, hipove ništavnosti/ kroz koje se mogu zagledati/ u dubinu njihova života.

Leonard Cohen je čovek koji je, uz dosta muke, savladao neke najvažnije životne lekcije. Uspeo je u onome što je verovatno najteže - da ne govori ništa u momentima kada za tim nema potrebe

Popularnost Sylvie Plath (1932.-1963.), najpoznatije američke pjesnikinje 20. stoljeća, nosi i nešto neliterarno, dozu karizme celebrityja pomiješanu s notom byronovskog. Njezin život bio je pun previranja, a samoubojstvo jedno od poznatijih umjetničkih suicida

Gavril Stefanović Venclović bio je sveštenik, propovednik, iluminator, ikonopisac, prevodilac i pesnik koji je živeo u XVII i XVIII veku (1680 — 1749). Njegovo delo otrgao je od zaborava Milorad Pavić (dok je bio normalan), objavivši izbor iz Venclovićevih rukopisa pod naslovom “Crni bivo u srcu”. Pavić je odabrao samo mali deo od 20.000 stranica koliko je Venclović napisao (od toga 9.000 stranica na narodnom jeziku). Ostatak Venclovićevog dela ostao je do dana današnjeg nedostupan, toliko o nadaleko čuvenom čuvanju tradicije o kojem nacionalistički intelektualci grme na sav glas

Di je ono/ kad bi se jubili/ bez zavita/ znajući valjda/ iz ovakvih se/ jubavi/ nikada/ u brak ne upliva/ Di je ono/ kad si onu jednu u lipoj vešti/ pogleda/ a ja poludila...

“No kad je Ibrica krenuo s 'Ne dajte da vas zavedu' (s istoimene njegove verzije Pjevam pjesnike, na kojem je otpjevao stihove Goloba, Mike Antića, Kiševića, Brechta i drugih) nebo se, što bi rekao Mišo Kovač, sa zemljom spojilo. Ne samo kroz onu kišu. Tih je nekoliko minuta, bojim se, bilo najbliže što ćemo ikad biti onoj punini zgrčenih pluća, osjećaju koji je mogao prožimati prave borce kad se izvodila 'Ay Carmela' ili 'No pasaran'. Suviše je ironična, u neku ruku i cinična ta konstatacija. To da možda jedino tad ta generacija, jadni My generation, nije ni najmanje sumnjala u ono što radi; da je tek u tom kratkom simulakrumu bila spremna ići do kraja.” (Marko Pogačar)

Zabranjuje fotografiranje, odbija intervjue i pojavljivanje u javnosti, u svojim zbirkama nema ni predgovore i pogovore, nije član nijednog društva ili organizacije, ne pojavljuje se na društvenim događanjima, nitko ne zna njegova politička uvjerenja, a malo tko i ljudske navike (Damir Petranović o Danijelu Dragojeviću)

"Sa velikim nepoverenjem gledam na svoja pesnička ostvarenja. Sa velikim nepoverenjem ta dela slušam. Nisam mogao da shvatim da poezija postoji mada je ubijen čovek. Ubijen je onaj koji je dozvao u život poeziju, ugovoreni jezik koji treba da izražava ono što se ne da izraziti. Pravi pokretač, uzrok moga stvaranja bila je mržnja prema poeziji. Bunio sam se zbog toga što je preživela, što postoji i nakon „kraja sveta“ . Ravnodušna. Božanstvena. Neprikosnovena u svojim zakonima, propisima, poetikama. Podozrivo gledam na ta ostvarenja. Sastavio sam ih iz preostataka reči koje su pretrajale, iz nezanimljivih slika, iz velikog smetlišta, iz velikog groblja"

“Najznačajnija žena pesnik u posleratnoj poljskoj poeziji. Piše zadivljujuće malo. A ipak u tom pisanju postoji neverovatno bogatstvo, čak rasipništvo, jer u klici pojedinih pesama (kako piše kritičar Ježi Kvjatkovski) — ima materijala dovoljno za čitavu pesničku zbirku” (Petar Vujičić, Savremena poljska poezija)

Crkni ćoravo kvočko/ ne priznajem te božjom materom!/ Elipse kobaca gore pod sisom sveta/ Laso su za tvoj vrat

Vratio sam mačora kući, bilo je vrelo leto,/ jedno od najtoplijih u stoleću, stavio sam ga/ na pod u kupatilu, davao mu vodu i tablete,/ nije hteo da jede, nije hteo da pije, umakao sam/ prst u vodu i vlažio mu njušku i pričao mu

Branko Miljković bio je pjesnik čiji su stihovi korišteni kao efektna verbalna pirotehnika za svečane priredbe prigodom praznika domovine i revolucije. Napisao je jednu od najcitiranijih pjesama o Titu (“Da ga čuje Zagorje se primaklo Avali/ More Nebojšinoj Kuli/ Gde je njegova reč tu je cela zemlja…), ali i vrlo poznatu pjesmu o Jugoslaviji (“Evo kako je počela u dan svoje nužnosti/ Sve što nema vatre u sebi sagori/ Što sagori postaje noć/ Što ne izgori rađa dan…”). I danas te pjesme čujem, izgovorene do plača uzdrhtalim glasovima svojih školskih drugarica, i još nisam izgubio dar da im se podsmjehnem, i da im onako mladim i zanesenim domahnem iz strašne i ravnodušne budućnosti koja je uslijedila

On vidi duboku i jadnu prazninu/ Srca k’o života, života k’o sveta,/ I da duše kao leptirovi ginu,/ I da svaka nada k’o magla odleta

Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk, i bijesovi se biju u dušama ljudi; na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi, a nad kućom našom gori zvjezdan luk

Meditativna poezija Mary Oliver (1935. – 2019.), građena na lokalitetima obale Atlantika, rodnog Ohia i Nove Engleske, nastajala je doista iz ‘’prakse’’ redovitih svakodnevnih lutanja prirodom u zoru, boravaka u šumi, uspinjanja planinama. Tematski je usmjerena na događanje u prirodi prevedeno u tekstualno iskustvo, impulsom njegova svjedočenja, često u mističkom stapanju s prirodnim okolišem