Tekstovi sa tagom: poezija

Aapo 25 S

Puštam da život kroz mene protiče

Više volim ruže od otadžbine

Skeptičan a sujeveran, monarhista sa anarhoidnim idejama, hrišćanin i gnostik sklon okultizmu i mistici, ironični sanjar, sentimentalni cinik koji je na samrti tražio da mu se dodaju naočari, kao da se svakim svojim postupkom i stavom rugao „nezajažljivoj banalnosti“ života. Smatrajući književnost najprijatnijim načinom da se ignoriše stvarnost, Pesoa, iako ubeđen u proročku i mesijansku ulogu pesnika, sa gorkom ohološću poriče mogućnost svoje ovozemaljske slave. „Samo osrednji genije postiže slavu; veliki genije ostaje nepoznat, još veći genije osuđen je na beznađe, a Bog biva razapet“. I upravo zbog ove svesti o vlastitoj veličini, pesnik se, posle nekoliko godina aktivnog učešća u književnom životu svoje zemlje, koje će mu obezbediti mesto korifeja portugalskog modernizma, povlači u samoću (Jasmina Nešković)
Miodrag Stanisavljević

Strepeć od teatralnog pada

Opsenarov put

Naravno, sudbina takvih pesnika, kao što su Milan Milišić i Miša Stanisavljević, nikad neće previše zanimati našu kulturnu javnost niti naše takozvane književne poslenike, jer nije sudbina poezije da svako njom ispira usta, već da postoji negde uprkos svim drangulijama tekućeg života, pa i književnog, jer ona mora biti uvek otkriće, uvek nova i uvek joj se moramo vraćati kao spasenju za naše tako uspavane duše (Predrag Čudić)
Aasara 01 S

Sjećanje na Rosemary Menzies

Biti čovjek u nečovječno vrijeme

Rosemary Menzies, novozelandska pjesnikinja koja je iza sebe ostavila nekoliko poetskih knjiga koje dokumentuju godine stradanja Bosne i njenih ljudi, preminula je 28. januara 2014. Pred vama je nekoliko pesma pjesnikinje koja je pisala “srcem Bosne”, kako je u jednom članku o Rosemary napisao knjževni kritičar Jack Leigh.
Munnas 06 S

Odlomak iz poeme Nemenikuće

Svake se noći grozno svale na moje grudi piskavi seksovi zore

To su glatke uzane desni i vesla u petrolskoj vodi/ To su crni paradni konji dužinom vatraljskih ruda/ To su laktovi i kolena pitka sredinom raščešljanog smeha/ To su tek zgnječeni snovi i providni leševi pčela
isus Hrist

U kasne sate

Gdje bih vodio Isusa

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada koja liči na stari, nasukani brod. Gdje braća za stolom od silnog jada bacaju čaše i šešire na pod
Branko Ćopić

Dok mrski fašist zemlju steže u smrtni zagrljaj

Slom kraljevske vojske

U ropskom gvožđu procvili zemlja, u tamu klonu dan. Prepušten sebi ostade narod, prevaren i prodan
Ainst3

Poceo sam da suskam

Zec sa govornom manom

Za mene kao zeca / To je velika nesreca / Jer svi drugi zeci / Pravilno izgovaraju reci
Asimb1

Bomba će eksplodirati u kafani u trinaest i dvadeset

Terorista, on gleda

Najznačajnija žena pesnik u posleratnoj poljskoj poeziji. Šimborska se ne plaši fabule, priče, opisa, obraćanja prošlosti. Ona vidi čoveka kao nastavak bioloških vrsta, i u njenom razumevanju sveta ovaj tobožnji "kralj života" nema baš mnogo prednosti nad svojom životinjskom sabraćom ili nad varvarskim precima koji su oholo nosili alku u nosu. Poezija Šimborske nije laka i raspevana. Pored majstorstva kojim je pisana, oseća se da je ta mudra i ljudska lirika duboko doživljena. (Petar Vujičić)
Aabra 07 S

Odlomak iz poeme Nemenikuće

Varoš kao svako đubre, prokleto mesto rođenja

"Poema Nemenikuće je davljenje Vuča u živom glibu amorfnosti: sve otiče zaboravom, koji je zaborav »arhitekture«, zaborav sveobjedinjavajućih principa oblika, putem iščezavanja svega »u mekinji smolaste mase«. Ako ima dozivanja, to je samo zato da bi se otkrivalo. Neprestano, kako je odazivanje nemogućno, onako kako je nemogućno uobličavanje ove amorfnosti, kako je nemogućan trijumf ljubavi nad ovim naturalističkim materijalizmom sveta Nemenikuće, kako na tome đubrištu nema i ne može biti ljubavi onako kako nema i ne može biti metafore, i kako tu, u nezadrživome bujanju, u tom basnoslovno-užasnom bogatstvu ovog đubrišta ne može biti nikakvog kretanja..." (Radomir Konstantinović)
Aameat 01 S

Pesma prolaznika

Svetlosti kasapnice

Džedžimo u redu, miriše ćumur... Banu baba s daće, nešto tvrdo žvaće, pa nateže iz čuture, pobila bi nas sve đuture. Ovde se dime svinjske vešalice, rasuta kamara srpskih kobaja, narodni tutori smišljaju smicalice, kako da nam uvale do jaja
Djava 03 S

Ne znati engleski

Što je zlo?

Pravo zlo: poziv u goste/ kada je kod kuće u stanu tiše,/ kava bolja/ a razgovor nije potreban/ Najgore: ne umrijeti ljeti
Fntm 01 S

Ceo nam je dan dug, i dosadan

Ja, ti i svi savremeni parovi

Ah, nije taj strah samo naš uzdah,/ kad vidimo šumu, kako lako cveta./ Nego je to plah, isprekidan dah,/ kojim bi nekud dalje, sa ovoga sveta./ U Slobodu, kud, nad nama, grane jezde./ U prah mirisan, kud lipe raspu zvezde!
Aamil3

Odlomak iz poeme Nemenikuće

Urlici i micanja verna svedoče pomamnu radost

"Poema Nemenikuće je davljenje Vuča u živom glibu amorfnosti: sve otiče zaboravom, koji je zaborav »arhitekture«, zaborav sveobjedinjavajućih principa oblika, putem iščezavanja svega »u mekinji smolaste mase«. Ako ima dozivanja, to je samo zato da bi se otkrivalo. Neprestano, kako je odazivanje nemogućno, onako kako je nemogućno uobličavanje ove amorfnosti, kako je nemogućan trijumf ljubavi nad ovim naturalističkim materijalizmom sveta Nemenikuće, kako na tome đubrištu nema i ne može biti ljubavi onako kako nema i ne može biti metafore, i kako tu, u nezadrživome bujanju, u tom basnoslovno-užasnom bogatstvu ovog đubrišta ne može biti nikakvog kretanja..." (Radomir Konstantinović)
Unna 03 S

Jutarnje misli iz Velike Kladuše

Bosna, srce Jugoslavije

Loša vest za imperijaliste i domaće izdajnike... Preživećemo a njihovo vreme će proći...
Aacata1

Prsni, srce od bojenog stakla!

Kamo sreće da sam zaista sišao s uma

Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!/ Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!/ Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je