Tekstovi sa tagom: politika

Onda, nakon svega, konačno ili najzad – već nam je svima bila muka od patriotizma u stihovima, bolje reći od operete u operi; kad sam sebe počeo da hvatam u nedostatku nacionalne potencije, kad je bilo jasno da su svi pesnici sve rekli i da više nemaju šta da kažu, kad je iz ove rubrike objavljena i zbirka pesama „Korovnjak“, kad je Dejton ušao modu, kad su se stihovi pretvorili u politička saopštenja, kad su pomenuti svi mrtvi, svi ranjeni i svi nestali – poezija je izgubila svaku svrhu

Ukoliko otvorite rečnik i potražite značenje reči „skandal“, otkrićete da je u pitanju „bruka, afera, sablazan, sramota“, pročitaćete da se radi o „sramnoj stvari“, dakle o nečemu što škodi ugledu onoga koji se predstavlja na „skandalozan“ način. Patrijarhalno društvo ima jasna pravila o ponašanju, ali nisu jednaka za sve – ukoliko ne pripadate većini, utoliko je veća verovatnoća da će se vaše ponašanje tumačiti kao nešto što sablažnjava „pristojan svet“.

Današnji razgovor smo počeli Lukovićevom tvrdnjom da mu je u životu svaka godina bila gora od prethodne, a završili konstatacijom da Srbija boljeg urednika od njega nije imala. Neka gorka sećanja začinili smo citatom Ruške Jakić, smejući se užasu u lice, baš kao što smo to nekad radili u e-novinama. Hvala što nas slušate i čitate!

U današnjoj epizodi govorimo o periodu nakon smrti Zorana Đinđića, kada su nacionalisti zahvaljujući Vojislavu Koštunici ponovo bili u modi. Luković priča o svojoj novinarskoj i političkoj karijeri, objašnjavajući događaje vezane za LDP, Peščanik i e-novine

Vraćamo se posle duže pauze spremni da sa Lukovićem nastavimo priču o ranim dvehiljaditim godinama. Bilo je to vreme velikih turbulencija, haosa, surovih polemika i sukoba u kojima je Luković učestvovao, a neke od njih i inicirao. Bile su to godine bez happy enda. Ali, najgore tek dolazi!

Merkel razvila svoj upečatljivi stil za koji bi se moglo reći da je na epohalan način promijenio ponašanje političara na internacionalnoj sceni. Mačista više nema ili se kriju kad izađu iz svoje zemlje. To jednostavno više nije up to date. Završni udarac tom ultrapatrijarhalnom političarskom ponašanju – gdje se alfa-mužjaci između sebe natječu tko je veći, jači, značajniji i svaka gesta ih u tomu odaje – ona je zadala jednom od najglasnijih predstavnike te vrste, bivšem američkom predsjedniku Trumpu. U susretima na svjetskoj pozornici on bi je htio zasjeniti obraćajući joj se s visoka nametljivo, intimistički, a s jedva prigušenim prijezirom ali bi ga njezin trezveni stil i pribrana nepokolebljivost pretvorili u ribu na suhom. Tako je Merkel čak samo nekom gestom, grimasom, uspjela na toj svjetskoj pozornici pokazati da se državnici ne ponašaju kao on; pred njom je ostao bez gaća, a američka liberalno-demokratska javnost je pljeskala i proglasila Merkel voditeljicom slobodnog svijeta

Onog trenutka kad steknu moć i počnu odlučivati o životima drugih, političari uveliko gube pravo na privatnost. To što učestvuju u orgijama postaje problem kada isto takvo ponašanje ustavnim rješenjima zabranjuju ostatku države

Nosila sam bedževe s natpisom Štafeta, ne hvala i Neue Slowenische Kunst, kao i onaj s prekriženom brojkom 133. To se odnosilo na članak jugoslavenskog krivičnog zakona o verbalnom deliktu. Potpisivala sam peticije za oslobađanje političkih zavorenika. Tako se dogodilo da sam, osim za oslobađanje Vladimira Šeksa, potpisala peticiju i za Vojislava Šešelja

Alexandria Ocasio-Cortez je 2018. godine uspjela na izbore izvesti veliki broj mladih ljudi i pokazati im da je promjena moguća, koliko god to  djelovalo nestvarno, pogotovo u doba Trumpove administracije. Ipak, ono što je bilo unikatno u njenoj kampanji je to da ni u jednom trenutku nije prozvala Donalda Trumpa (ili bilo koga iz njegove stranke) direktno, već samo ono za što se oni zalažu. Konfrontacija s idealima, ne s ljudima koji se za to zalažu. Time je pokazala svoju kulturu dijaloga koja je čini Političarkom, a ne samo političarkom

Javnost na kraju na sve pristane. Kritičari i branioci pravne države, elementarne logike i ljudskog dostojanstva građana se umore. A kriminogeni partokratski stroj nikad. Čak i kad je prinuđen na uzmicanje, to su samo privremena rješenja, dok ne pronađu ili izbuše nove rupe u zakonima i sistemu. I prilagodi stvarnost svojim zahtjevima. Do te mjere da im izgleda normalno da izgovore rečenicu: “Uprava za indirektno oporezivanje će biti hrvatska i ni sa kim je nećemo dijeliti”, kao što je ovih dana izjavio jedan od trojice sijamskih blizanaca na vlasti. Što neodoljivo podsjeća na onu priču o predratnom grafitu na zgradi glavne pošte u Sarajevu, na kojoj je neko ispisao: “Ovo je Srbija!”, da bi, dan kasnije, pored tog natpisa osvanuo komentar: “Ovo je pošta, budalo”

Seksizam kao oblik diskriminacije žena koji počiva na stereotipnim mišljenjima o rodnim ulogama i predrasudama zasnovanim na polu, odnosno razlikama među polovima, široko je rasprostranjen u društvu. Možemo reći da je postao toliko uobičajen da se s jedne strane previđa i preko njegove pojave prelazi kao preko nečega što je normalno i očekivano. S druge strane, teško se i uočava baš zato što seksistički stavovi decenijama dominiraju u medijskom diskursu, a mnogi ih doživljavaju i kao neizostavno obeležje humora

Svako glasanje je neka vrsta igre, kao igra „dame” ili „trik-traka”, s primesom morala; igranje istinom i neistinom, moralnim problemima i, naravno, uz to ide i klađenje. Karakter glasača nije ulog. Dajem svoj glas, može biti, za ono što mislim da je pravo, ali nisam životno zainteresovan da to što smatram za pravo i pobedi. Voljan sam da ostavim to većini. Zato njihove obaveze nikad ne prevazilaze probitačnost. Čak i glasanje za ono što je pravo znači ne raditi ništa za to. Samo mlako izražavanje želje da pravedna stvar prevlada. Mudar čovek neće ostaviti pravednu stvar na milost i nemilost sučaju, niti će želeti da ona pobedi kroz vlast većine. Malo je vrline u akciji masa. Kad većina bude najzad glasala za ukidanje ropstva, biće to zato što su ravnodušni prema ropstvu, ili zato što je ostalo malo ropstva koje treba ukinuti njihovim glasom. Oni će tada biti jedini robovi. Ukidanje ropstva može ubrzati samo glas onoga koji svojim glasanjem brani sopstvenu slobodu

Tko tu litaniju nije već čuo? Tko ne zna taj uvijek isti refren sviju političara? To da masa krvari, da je pokradena i izrabljena, to znam ja kao i naši mamci na glasove. Ali ja inzistiram na tome da nije šačica parazita, nego sama masa odgovorna za takvo strašno stanje stvari. Ona se lijepi za svoje gospodare, voli bič, prva će povikati “Razapni!” onog trenutka kad se podigne prosvjedni glas protiv svetosti kapitalističke vlasti ili neke druge oronule institucije. A opet, koliko bi dugo opstali vlast i privatno vlasništvo, da nije bilo mase voljne da postanu vojnici, policajci, tamničari i krvnici. Socijalistički demagozi znaju to dobro kao i ja, ali oni održavaju mit uz pomoć većine, jer njihova je shema života ovjekovječiti moć. A kako bi se moć ostvarila ako ne brojkama? Da, vlast, prisila i ovisnost počivaju na masi, ali nikad i sloboda ili slobodni razvoj pojedinca, nikad rođenje slobodnoga društva

Građanski rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči i od onda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu poput ovog našeg misliti da se možemo kloniti pisanja o tim problemima. Svatko o njima piše pod ovom ili onom izlikom. Razlika je samo u tom uz čiju stranu pristajemo i koji pristup prihvaćamo. I što smo više svjesni svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja prilika da djelujemo politički, a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni integritet

Zupčanici nacija i zupčanici društvenih konstelacija čvrsto zadiru jedni u druge, te im je ritam okretanja međusobno povezan i podređen jedinstvenom kontinuitetu. Razlika nema, a ne može ih ni biti, jer se čitavo čovečanstvo obrće sred vakuuma u krug. S tog kovitlanja krune se opiljci u vidu leševa i fekalija, a iznad lomota ne lebde heruvimi, i harfe ne sviraju nebesku muziku koju su nekada slušali nišči duhom, dok su spaljivali veštice. Danas mase veruju u nacionalizam, fasizam ili komunizam, i život je u svemu sličan među svim rasama na svim kontinentima