Tekstovi sa tagom: porodica

Životne partnere Ivu Šegotu i Mladena Kožića nominirao je stručni tim Dječjeg doma Zagreb (...) "Čast nam je biti među nominiranima za godišnju nagradu. Posebno nas raduje što nominacija dolazi od stručne službe Dječjeg doma u Nazorovoj koja prati razvoj djece u našoj udomiteljskoj obitelji i koja se zajedno s nama ponosi uspjehom koji djeca ostvaruju"

Na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT), koji se obilježava 17. svibnja, udruga Dugine obitelji najavila je nastavak Aninih i Rokovih avantura

Registracija dece omogućava obične stvari – na primer sređivanje dokumentacije, upisivanje u vrtić, pravdanje školskih izostanaka, donošenje odluka u hitnim medicinskim situacijama, sve ono što se podrazumeva za heteroseksualne roditelje, rođake, verovatno i komšije

Iz Udruge Dugine obitelji, koja je pokrenula kampanju “Hrvatska treba novi zakon o MPO-u”, kažu kako Hrvatska hitno treba novi, moderniji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji

Ako roditelji od djeteta zahtijevaju da ima sve petice i ono samo internalizira tu potrebu, može početi procjenjivati svoju vrijednost i sebe kao ličnost na osnovu vanjskog uspjeha, ili ocjena. To posljedično dovodi do niza problema na planu ličnosti, kao i nesposobnosti za život u realnosti...

Šta se dešava sa drugim zemljama? U Bosni, Hrvatskoj i Italiji je situacija ista kao u Srbiji. Dok se u Španiji, Francuskoj i Švedskoj jednako odobrava i parovima (uključujući LGBT parove) i samcima da usvoje decu. Osim toga, istopolni parovi mogu proći i kroz veštačku oplodnju o državnom trošku.

Novo očinstvo ima minimalno tri komponente: uključenost (očevi ostvaruju izravan kontakt i neposrednu interakciju s djetetom u kontekstu brige, igre ili slobodnog vremena); dostupnost i prisutnost; te odgovornost (otac osigurava resurse i sudjeluje u organiziranju i planiranju života djeteta).​

Svako toliko u medijima se pojave zabrinuto intonirani napisi o tome kako se u Hrvatskoj sklapa sve manje brakova. Kad tome dodamo jednako “alarmantno” povećanje stope razvoda i smanjenje stope nataliteta, čovjek bi pomislio da su (heteroseksualni) brak i ono što smatramo tradicionalnom obitelji doista na izdisaju. Iako je to daleko od realnosti (nažalost!), činjenica jest da se sve manje parova odlučuje na formalizaciju svog odnosa, što pokazuju i podaci Državnog zavoda za statistiku; primjerice, u 2009. godini sklopljena su 22.382 braka, a u 2018. godini 19.921 brak. Brojka iz godine u godinu pada, a bit će zanimljivo vidjeti podatke najnovijeg popisa stanovništva, koji će pružiti i uvid u raširenost izvanbračnih zajednica.

Ta promjena s karavana na džip bila je radikalna i munjevita. Još koja godina i svi ćemo preći na ove električne romobile, jer će i domaćinstvo od dva člana polako početi da odumire. Godinama ste se svi smijali onom Smartu...

“Najbolji interes djeteta” je najvažniji pravni princip u porodičnopravnim odnosima, za koju postoji gotovo globalni koncenzus. Načelno, svaka država vodi posebnu brigu da djeca odrastaju u zdravom okruženju sa pristupom svim uslovima za njihov rast i razvoj, čak i kada roditelji nisu to pružili. Međutim, u praksi diskriminacija staje na put usvajanja i udomljavanja djeca od strane istospolnih zajednica, iako su u mogućnosti da pruže takve uslove za nezbrinutu djecu. Kada je riječ o istospolnim parovima, rijetke su države koje dozvoljavaju usvajanje i udomljavanje djece. U Evropskoj Uniji, to je svega par država, uglavnom zapadnoevropskih. Od februara 2022. godine, toj listi se priključuje i susjedna nam država, odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

Jedna porodica radi na tome da se normalne stvari normalizuju – drugim rečima, da se svima jednom za svagda objasni da se ljubav ne podrazumeva, da je podrška neophodna za zdravo detinjstvo i dobar život. U tome im pomažu moderni kanali – u njihovim TikTok videima može da se vidi da je život lep kad su roditelji u redu.

Osim što im se život svakodnevno vrti oko izbjegavanja nasilja iz mržnje, istospolni parovi u Bosni i Hercegovini ne mogu ostvariti brojna prava koja se podrazumijevaju za njihove sugrađane i sugrađanke u ozvaničenim heteroseksualnim zajednicama. Za istospolne partnere, koji ni na koji način nisu prepoznati u zakonu, već regulisanje imovine i nasljeđivanje je, recimo, pravna zavrzlama, kao i pravo na dijeljenje socijalnog i penzionog osiguranja, a svakodnevni su i simbolični problemi poput onog da svojoj dugogodišnjoj partnerici ili partneru ne mogu obezbijediti sahranu po njihovoj želji jer nemaju nikakva prava ispred biološke porodice, ili da ih, ako završe na intenzivnoj njezi, partnerica ili partner ne mogu posjetiti, dok je to istovremeno dozvoljeno biološkoj porodici koja ih možda uopšte ne prihvata. Ukoliko su prisutna i djeca, stvari se dodatno komplikuju jer naši zakoni ne priznaju da dijete može imati dvije majke ili dva oca.

Porodica po svojoj definiciji treba da predstavlja bezuvjetnu podršku, neograničenu ljubav, apsolutnu sigurnost, životni temelj, oslonac. No nažalost, ona često predstavlja neprijatnost, nesigurnost, uvjetovana ljubav ili čak opasnost. LGBTI osobama porodica često biva baš to, mjesto u kom ne mogu slobodno živjeti svoje identitete, okruženje u kom se plaše za svoju opću sigurnost. U našem društvu nasilje u porodici nije tako rijetko. Porodica je podložna vanjskim utjecajima, društvenim odlukama, promjenama i mišljenjima. Pozicije moći unutar porodice unaprijed su determirane od strane patrijarhalnog društva u kome i danas živimo. Kada ne postoji sloboda u društvu, slobodu tražimo u svom domu. No LGBTI osobe često trgajući za slobodom bivaju izložene višeslojnom nasilju unutar onog što bi trebalo predstavljati „safe haven“ (sigurno sklonište).

Režija ove priče zanimljiva je sama po sebi. Svi autori/ce pri režiji stripa svjesno odabiru koje će dijelove priče pokazati, a koje preskočiti, no nesvjesno se često odlučuju upravo za ono što su već vidjeli u drugim stripovima ili filmovima, čime uskaču u mrežu shablonskog narativa, naročito ako stvaraju u okvirima određenog žanra. Suprotno tome, Joanna Hellgren priču pripovijeda birajući trenutke koji same likove ne pokazuju u najboljem svjetlu, koji pokazuju neugodnosti o kojima uglavnom ne pričamo, koji pokazuju nemir i nelagodu u njihovu punom sjaju.

Možda najnesretnija djeca jesu ona koja imaju teške i problematične odnose sa svojim roditeljima. Najnesretniji roditelji su, sa druge strane, svakako, upravo oni koji ne shvataju da njihova djeca nisu, ne moraju i ne mogu biti – savršena.