Tekstovi sa tagom: praznici

Novaja 01 S

Psihologija novogodišnjih rezolucija: Samoobavezivanje ili samoobmana?

Smršati, ostaviti cigarete, kloniti se alkohola...

Da li zbog prepuštanja fantazijama ili nečeg drugog, tek, novogodišnje rezolucije često ne traju duže od mamurluka posle novogodišnje proslave. Kada je krajem osamdesetih godina prošlog veka počeo da se bavi ovom temom, američki psiholog Džon Norkros (John Norcross) utvrdio je da otprilike polovina odrasle američke populacije praktikuje sastavljanje lista novogodišnjih rezolucija. Dve godine kasnije, istih se drži samo 19 odsto uzorka, i to ne kontinuirano; i najistrajniji, tokom dvogodišnjeg perioda, u proseku 14 puta odustaju i vraćaju se svojim novogodišnjim rezolucijama. Nije, međutim, sve izgubljeno.

Zimska sonata

Sneg u Zemunu

Sneg samo što se otopio, a već nam nedostaje. Doduše, ne fale nam nuspojave u obliku bljuzgavice, leda i saobraćajnog kolapsa, ali retki bajkoviti prizori u nekim delovima grada smekšali bi i najtvrđe srce. O tome svedoče fotografije Brace Sefanovića sa kojih vam mašu zemunski irvas i Deda Mraz, uz tople pozdrave Sneška Belića i najlepše želje za predstojeću 2019. godinu
Happ 02 S

Na kraju jedne godine

Jesmo li ljudi ili turisti?

Danas, kad se svojski trudimo da nadvladamo i nadmašimo bližnjega nam u moći i bogatstvu, kad je uspješan svatko tko umije i uspije drugoga podrediti sebi gradeći neravnopravan odnos u kome jači gura slabijega sve bliže ponoru izgubljenog ljudskog dostojanstva, potrebne su i nove riječi za nova stanja. Kad bi netko ad hoc testirao posjetioce dobrotvornih priredaba i televizijske gledaoce koji telefonskim pozivom daruju neki novčić u dobrotvorne svrhe (a da prije toga nisu provjerili koji postotak njihovog priloga ide na račun organizatora, učesnika i telefonske kompanije) i upitao ih što znači riječ: empatija, procjenjujem da njih 80 posto ne bi dalo pravi odgovor. Za simpatiju i antipatiju bi svih 100 posto
Happ 03 S

Pobjeđuje solidarnost među otpadnicima

Teror sreće

Kolone su nas tihih koje bi džemper s irvasom najradije, da kodeks profesije dozvoljava, poklonile svojim terapeutkinjama, onim koje nam, ne samo nekako s decembra, već tokom cijele godine, govore da je u redu. Da je u redu ne biti dobro, da je i ta panika koja se direktno s TV ekrana slije u prsni koš u redu, da je u redu svaka tjeskoba kad rođaci prelaze s druge strane ulice jer nas nisu vidjeli ili im se baš jako pretrčavalo preko crvenog i mimo pješačkog. Da je u redu preskočiti ručak kod tetke i hinjiti bolest. Da je u redu izmišljati dijagnoze od Bajrama do Božića, da je u redu vječno biti bolesna za njihova slavlja, a frcati od zdravlja za prijatelje i one koji nisu dio nuklearnih porodica iz udžbenika i sa bilborda, za one koji će nam pokloniti najkičastijeg anđela u kolekciji, namjerno, da nas naljute, jer, za razliku od onih što su nas rađali i podizali, znaju i naše ljutnje, i strahove, i tuge, i mrakove.