Tekstovi sa tagom: priča

U prvom razredu srednje škole zaljubila sam se u Velimira, Jančeta, Ivicu, Jovana, Milana, Slobodana i Uroša. Baš tim redom. Zbog nekog je zatreperilo srce u školi, zbog nekog na ekskurziji, zbog nekog na moru, zbog nekog na korzou, zbog nekog posle iznenadnog susreta... ali i njihova srca su zatreperila. Vidno. Jer mi smo se – gledali

Blagoslov kuće ispao je veseli fijasko jer ni Dijana ni Veljko u svoje vrijeme očito nisu bili redovni na vjeronauku. S odgovorima su promašivali i šefa i stanicu. Umjesto “Gospodine, smiluj se”, Veljko bi bubnuo “Amen”, kad je išlo “Amen”, on bi rekao “I s duhom tvojim”, a Dijana je, da stvar bude luđa, svaku njegovu pogrešku za njim uredno ponovila. Dok ih je fratar strpljivo ispravljao, njih su se dvoje pogledavali ispod oka kao dvoje nevaljale djece i jedva se obuzdavali da ne prasnu u kikot. Nešto su se ipak umirili i uozbiljili kad je župnik došao do Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Katkad ne mogu zaspati jer čujem samoga sebe – ima li išta strašnije nego neprekidno biti svjestan prisutnosti vlastita tijela? Tijela koje se prevrće po postelji, koje izbacuje gorki zrak što se sudara s jastukom, odbija od njega i vraća uhu. Uho je skladište u kojem je pohranjeno stenjanje žene koja vodi ljubav: čujem ju čak i kad to ne čini. To je i skladište u čijem tamnom kutu vrišti djevojčica. U njemu se svako malo pali bušilica koja želi popraviti nered svijeta. Njoj se pridružujezavijanje automobilske sirene. Je li i tu riječ o popravljanju svijeta, ili tek o težnji da sve dobije svoje zvučno tijelo, jer je inače nezamjetljivo?

Razmišljam šta bih ja sada, sa pedeset i kusur godina, odgovorila na mrsko pitanje iz mog djetinjstva. Čija sam poslije četiri decenije?! Opet ničija. Ni oca, ni matere, ni države, ni mjesne zajednice, ni čo’jeka, ni partije… ništa. Nikakvih pripadnosti ja u ovom životu nemam

Na poziv američko-kineske pjesnikinje Ming Di, pjesnik i pisac Miroslav  Kirin boravio je ljeta 2014. na rezidenciji "The Home of International Poets/Dom međunarodnih pjesnika“. Rezidencija je bila u umjetničkom naselju Shangyuan u širem predgrađu Pekinga. Tijekom rezidencije radio je s pjesnikom Hui Di-jem na prevođenju njegove poezije s kineskog istodobno i na hrvatski i engleski. Hui Di  je također Kirinovu poeziju prevodio na kineski. O svom boravku u Kini, impresijama i ljudima koje je upoznao, Kirin je napisao tekst koji svoju premijeru ima upravo na stranicama našeg portala

Loviš zlo pa se izležavaš do mile volje. Ponekad rezultati ne moraju ispasti optimalni jer Bog neke dane zaglavi na manikuri noktiju pa ne stigne biti baš svugdje i uvijek. Ili ipak da? Kakogod, evo vam znanstvenog odgovora zašto je dobro imati doma mačku

U mrtvom rukavcu sela živi Debbie Harry, tužna raskuštrana plavojka rođena u obitelji roditelja koje je Bog zaboravio, a država nije znala što bi s njima. Naravno da nitko nije znao da je ona Debbie, svi su je znali kao Maricu. Iskopavajući krumpir na polju u jesen tiho bi znala zapjevati, no samo bi zaista dobar poznavatelj pop glazbe u tom pjevušenju jednoga tugom razderanoga grla mogao prepoznati elemente pjesme 'Srce od stakla'

Agencijska vest bila je šokantna: „Nakon kratke i teške bolesti, 21. maja u 48. godini života iznenada je preminuo istaknuti književnik i književni prevodilac Bekim Sejranović“. Jedan od najtalentovanih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije rođen je u Brčkom 1972. godine. Studirao je i živeo u Rijeci, a od 1993. godine živeo u Oslu, gde je na Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti. Autor je knjige kratkih priča “Fasung", kao i romana “Nigdje niotkuda", “Ljepši kraj", “Sandale", “Tvoj sin Huckleberry Finn" i “Dnevnik jednog nomada". Za roman “Nigdje niotkuda" 2009. godine dobio je nagradu “Meša Selimović". Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenački, makedonski, nemački, češki, italijanski i poljski. Redakcija XXZ će nastaviti da objavljuje Sejranovićeve priče, jer je to najmanje što možemo da učinimo za čoveka koji je ostavio jedinstven, dubok trag u prozi, stalno se suočavajući s užasima rata koji su ga pratili u stopu, sve do njegove prerane smrti

Ako išta pamtim od malih nogu, to je onda taj – gorkim i teškim svađama roditelja u tom razdoblju proizveden - poriv za preispitivanjem svega i svačega: ne samo zato što nije zlato sve što sja, nego i zato što – sada mi je jasno – ne može čovjeku zadovoljstvo donijeti ništa što bi bilo stvarno, a da nije garnirano puninom, spokojem i odricanjem

Ja ovo kažem — a to je bio intiman, drugarski razgovor i ja sam mislio da to mogu reći — ja ovo kažem: pre ratova imao sam veliki broj prijatelja, drugo va, srodnika i sećam ih se. Najveći broj izginuo je ili pomro. Pred mojim očima prolaze jedan po jedan... Zaglédam svakoga. Svaki posebice imao je pre rata svoj cilj. Svaki od njih zagrevao se svojim ličnim planom. Jedan se strasno odao slikarstvu, drugi poljoprivredi, treći matematici, četvrti književnosti, peti trgovini itd. Ne sećam se nijednog, ali nijednog se ne sećam među njima, u čijem je planu bilo da pogine. U toku ratova sretali smo se, to sam znaš. Šta su nam oni govorili? „Samo da se ovo svrši.“ Oni, dakle, nisu hteli dati ratu svoje živote. A šta se o njima govori? Šta svaki dan čitamo? Šta pišu patriotski pesnici što iz daleka druge tutkaju u smrt? Pišu: da su oni hteli umreti, da onima ništa slađe nije bilo nego umreti. Je li da je to laž? Je l' da se svakome živi? Ja sam sretao ljude kojima je u ovom paklu rata iščezao i poslednji razlog da žive: on im je progutao i porodicu i ognjište i sve što su imali, a njih učinio nesposobnim za rad i običan život. Znaš li šta kažu ovi jadni ljudi? „Mi još jedino živimo iz radoznalosti za sudbinu ovog nesrećnog naraštaja. To je nova haljina egoizma, istina, ali glavno je oni hoće da žive. Eto onu laž ja sam napao. Jer slatka smrt i nije ništa drugo do pesnička laž ili laž sa kojom operišu oni čiji je račun rat

Ima raznih oglasa. Usmenih, pismenih, ispisanih na ceduljama u prozorima, priheftanih na bandere, štampanih u raznim novinama, štampanih u “Oglasima”, a najviše ima onih elektronskih, na internetu

Ivona me je svojevremeno pozvala da tajno prisustvujem tzv. seansi iliti prizivanju duha u stanu njenog oca. Poziv sam rado prihvatio, ne zbog seanse, već zbog toga što mi je društvo lepe sestre od strica prijatno i svaki put se trudim da je sa hrišćanske vere obratim na veru naučnu, materijalističku. Moj trud, na žalost, do sada ne donosi plodove, jer sam pored nje retko kada sposoban da zadržim pažnju na materijalističkoj teoriji; razni objekti na površini moje sestre od strica ometaju moje vaspitne napore

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

Dvadeset dana ti je on tako leškario u komi, a kad se dvadesetprvog dana probudio, vrlo oprezno je odškrinuo prvo levo, pa onda oklevajući i desno oko, bar je tako svedočio neki reanimirani čiča sa susednog kreveta. Svi su se sjatili oko njega, ali je on samo kolutao očima, povremeno žmigajući desnim okom