Tekstovi sa tagom: priča

Noći su bile nepodnošljive i što se više trudio dočekati san umoran i ispražnjen od bilo kakve misli ili sjećanja to su snoviđenaja bila živopisnija, burnija i lucidnija. Ti su mu košmari vratili pred oči slike za koje je vjerovao da ih je zauvijek zatomio negdje u podsvijesti zaboravljenog, a jutra u kojima se budio nakon tih divljih putovanja po svojoj prošlosti bila su užasna

“Lido” nikada nije bio mesto na kome se skupljao krem piroćanske omladine. Od njega su zazirali vaspitani momci i fine devojke, jer dešavalo se da se prijatne letnje noći pretvore u brutalnu tuču. Retko su navraćali oni rođeni u centru, jer njima je to bila daleka periferija. Pojavljivali bi se tek ponekad, kada je dosada u gradu uzimala danak, pa su osećali potrebu da ubrizgaju malo nesvakidašnjeg uzbuđenja

Neko bi možda pomislio da se iza tetkinog imena krije neka vrlo zanimljiva priča, ali nije tako. Baka je jednostavno mislila da to može da bude sasvim normalno žensko ime. Hana. Lana. Ana. Stana. Satana. Njoj je to bilo sasvim logično. Pored toga, to ime ima neku snagu, neku prodornost, kao „satara“, s tim da je to omekšano ovim posljednjim slogom, koji sadrži „n“ umjesto „r“ – kao nešto što vas udari svom snagom, a onda umjesto da vas dokrajči, nježno vas uljuljka i objasni vam da je sve u redu

Jedno vreme sam imala običaj da vikendima svraćam kod mojih i kod bake, čime nedjelja dobije neki svečan, da ne kažem sanitarni oreol. Odem sa kornetima za jaja, praznim šerpicama, presavijenim kesama, prljavim vešom, i sve me neka blagost obuzme, kao da sam krenula na vašar ili u Grad!

Liz je imala najlepše ljubičaste oči, a moja majka najlepše crne oči. Za Liz bi se reklo da je crnka, za moju majku da je smeđa, i upravo su joj ta svetla put i divna kosa pomogli da za vreme rata izlazi na ulicu bez žute trake. Iako je bila tek devojčica, morala je nekako da se provuče i da ode do pijace po hleb i namirnice, jer su njena majka, tri brata i sestra bili izrazito lepi, i izrazito crni - nisu mogli da promaknu bez žute trake. A kad je jednom na pijaci nastala pucnjava, umesto da pobegne, našla je veliki paket konzervi i mesa koji je ispao nekom Nemcu, i onako mala uspela da ga dovuče kući

U tom svetu bez erkondišna, sa skučenim radnim prostorom gdje je temperatura uvek preko sto Fahrenhajta, svetu užarenih ploča i frižidera koji se uvek kvare a majstori nikad ne govore engleski, svetu gdje je pipkanje za dupe uobičajena stvar i među muškarcima, svetu oštrih predmeta među besnim ljudima, svetu gdje kuvari sami sebi zašivaju posekotine jer nemaju zdravstveno osiguranje, svetu pakosti, ljubomore i krađa, u svetu gdje nema dva čoveka koja govore istim jezikom a opet se nekako razumeju, u tom je svetu znoja i krvi i suza i slobodna subota jednom u tri meseca velika stvar. A onda, kad to dođe, i ne znaš kako da provedeš tu prokletu subotu

Uvek su me učili da je vreme relativna stvar. Znate ono – nekom je 5 minuta kao godina, a nekom kao minut. Zavisi od osobe i situacije. Da, bila je to vežba na jednoj radionici. Ustanemo, i treba da sednemo kad u sebi izbrojimo 3 minuta, ne smemo da gledamo na sat. Niko nije pogodio

Baš kada je otvorio šezdeset i sedmi registrator („Fakture februar-maj 1993“), neonka nad njegovom glavom zacrvrčala je i zatreptala. Gubila je kontakt po nekoliko puta u toku dana, naročito ako bi tramvaj previše neuviđavno prošao pored zgrade. Posle celodnevnog buljenja u ekran, od strob-efekta su ga zabolele oči. Ustao je, a stolica je zaškripala od olakšanja. Sklopio je šake u pesnice i trljao oči dok mu pred njima nisu zaigrale ljubičaste mrlje. Naslepo je privukao stočić i popeo se na njega, a zatim zavrnuo neonsku cev. Rasprsla mu se u rukama

Broj putnika nastavlja da raste jer niko neće izađe, a ni da ispadne iako petorica visiv na vrata. Kad se jednom uvativ, energija veze između nji i šipku je jedna od najjače sile u prirodu. 140 puta jača od gravitaciju koja oće da gi udari od zemlju. Ali zbog toga što im je anti-G odelo na pranje, ne mogu da se odupru uticaju G sile koja se javlja pa je mogućnost katapultiranja u krivinu povećana

Novica se posvetio iščitavanju Lidijinih knjiga, i za kratko vreme mogao je da je preslišava i bez gledanja u udžbenik ili propis. Prodavnica zdrave hrane „Zobnica“ ne ističe deklaraciju uz kikiriki na rinfuz? Rešeno. Kafana „Lokator“ nema odvojene toalete za osoblje i goste? Neće moći. Kiosk sa kineskom hranom „Godina svinje“ nema upozorenja o alergenima na jelovniku? Ne zadugo

Video sam toliko mrtvaca, ali nisam video jednog jedinog Mrtvog; nisam klekao pored njega da ga pogledam u lice i da se dotaknem njegove kose. Mrtvac je strašno miran; moraš biti s njim nasamo ... ne smeš čak ni da dišeš ... da bi mogao da ga razumeš. Svaki onaj od one sto tridesetorice hteo bi da ti kaže: „Gospodine potporučniče, ubili su me; pogledajte moje ruke, pa to su ruke čoveka!“ Ali mi smo svi okretali glave od tih leševa. Ako je trebalo da ratujemo, nismo mogli da slušamo one koji su poginuli. O bože, trebalo bi da se oko svakog poginulog okupe ljudi kao pčele oko ulaza u košnicu — ljudi, žene i deca — i da s užasom sagledaju bar delić njega; bar nogu u cokuli ili ulepljenu kosu — onda možda to ne bi moralo da se desi; onda to ne bi ni moglo da se desi

Nije ni primijetila da je nedaleko od njih stajao čovjek u elegantnom sivom odijelu. Tek kada mu je Joža dao znak rukom, bilo joj je jasno da je došlo vrijeme rastanka. Još jednom ga zagrli čvrsto se privijajući uz njegove grudi, suze joj pokvasiše lice, a tihi plač nadjača sve zvukove željezničkog kolodvora. Joža je nježno milovao njenu kosu i mokrim joj je usnama ljubio čelo. Stajali bi tu na kolodvoru zagrljeni satima da nepoznati čovjek u sivom odijelu ne dobaci Joži kako je vrijeme. Nakon njegovog poziva Joža se pozdravi posljednji put, tog poslijepodneva, s Hertom i za tili čas nestade u kolodvorskoj gužvi

Pa dobro, gdje sam to došao, je li to onaj pogled što mi ga je ona mlada žena s različitom bojom noktiju maločas obećala, ta crna zvijer koja se dolje u tami pomiče, njezine se žile granaju u svim smjerovima, a njezin drhtavi otrov šumi u vjetru s planine, krv se zaustavlja od pogleda na to čvrsto obuzimanje prostora, na taj sveobuhvatni ugriz u fasadu, na to zaposjedanje prozora i zmijsko preplitanje po olucima iz kojih na ovoj svjetlosti kaplje crna voda nalik sažetku antičke tragedije, dok ja uspoređujem boju vina s njezinom bojom

Svaki put kada bi ohrabreni njegovim bodrenjem nastavljali taj besmisleni put Stanko je osjećao stid što je svojim drugovima govorio nešto u šta ni sam nije vjerovao. Kakva vojska, pitao se očajan u sebi. Partizanska vojska je uništena, hiljade boraca je poginulo, a neprijateljske snage vjerovatno iz dana u dan postaju sve brojnije. I ko zna šta ih čeka na dogovorenom mjestu – možda samo krvava čistina natrpana leševima pobijenih drugova?

Hazemino drugo ime moglo bi biti tuga, jer od trojice sinova koje je rodila danas više nema niti jednoga. Samo ponekad, dok u predvečerje toplih ljetnih dana na ivici avlije sjedi za drvenim stolićem srčući polagano kahvu, Hazema počne nekako bolno uzdisati nastojeći uz otpuhe osloboditi se tuge koja joj neprekidno pritišće srce. Tada joj na um padnu lica sinova što su živote dala za Narodnooslobodilačku borbu