Tekstovi sa tagom: priča

Oni koji imaju pse znaju o čemu govorim. Sva ona svakodnevna briga: izvođenje, čišćenje, hranjenje, istrčavanje… se vrati bezuslovnom ljubavlju. Pas, za razliku od čovjeka, čitav svoj kratki vijek ostane odan i vjeran prijatelj

Kad su mi rekli da više nemam upalu pluća i da mogu da idem, Saša je bio pomalo tužan jer je ostajao sam u sobi. Ja sam bio ravnodušan, kao lice koga sa poslednje stanice vraćaju natrag. Međutim, ko sve to prođe, više se nikad ne može vratiti tamo odakle je pošao. Dok smo čekali sanitet, bilo je kasno popodne i napolju je bilo prohladno. Pošto smo se propisno posmrzavali, sanitet je stigao, mi smo se ukrcali unutra k’o u stari vagon u kom je začudo bilo toplo

Naglo, godine se više ne množe već kao da skaču na kub, sve više je slika u boji: porodičnih, pojedinačnih, sa posla, generacijskih i drugih jubileja, skupova, proslava... Množe se i foto-albumi... I shvataš da ćeš imati više fotografija iz starosti nego iz mladosti

Dani su bili skoro isti, sve je nekako izgledalo pomešano. Kretanje, kao jedno od obeležja mog identiteta, mi je bilo onemogućeno usled preterane apstinencije od jela i pića i redukovanog dotoka vazduha. Stameni bolničari bi onda dobro zapeli da iz prizemlja na prvi sprat dovuku boce sa kiseonikom, kako bi mi omogućili kontinuitet disanja. Što je bilo vrlo važno, jer bi bez kontinuiteta imao izvesnih problema sa održavanjem na krevetu koji se kliza. Pokušaj sa cevčicama koje se stavljaju u nos nije uspeo, pa su onda kiseonik, preko maske, puštali u moja pluća. Bio sam skoro ravnodušan, mada ipak nije bilo loše disati, makar ništa ne jeo i tek ponekad s nekim nešto prozborio

I nema čovjeka koji neće pristati na tu malu, ali sudbonosnu korekciju vlastitoga ega, vlastitoga libida, vlastite svijesti. Jer prisjetimo se samo one lagane opijenosti i sreće iza treće čaše vina, ili okusa jutarnje kave, ili opuštajućeg osjećaja nakon stimulirajućeg, iscjeljujućeg seksa – sada će svi ti sjajni osjećaji biti oživotvoreni, ostvareni kroz mali korektivni program, u jednom nevidljivom, neinvazivnom zahvatu, nakon kojega ćemo zauvijek ostati sretni, opušteni, nikada više melankolični, nikada depresivni, anksiozni ili, ne daj bože, suicidni

Iz noći u noć, iz dana u dan, krevet me je sve više uvlačio u svoju sintetičku nutrinu, uz nesnosnu vrelinu, rastačući me kao humanizovani mikrotalasni kazan. U krevetu sam najčešće bio sklupčan, hranu sam smatrao suvišnom, a telefonske razgovore nepotrebnim. Podlaktice su mi bile bordoplave, jer su mi kažu teško pronalazili vene. Kroz prozor se videlo besmisleno, crno granje i delići neba iza ćebaste pokrivke razastrte nad užičkom dolinom. Iz mog kreveta se video i hodnik po kome je gore-dole promicao čovek u jarkonarandžastoj pidžami

Decu izgIeda stvarno donose rode. U porodilište. A tate ih iz porodilišta donesu kući u onim dugačkim torbama sa velikim ručkama, kao da su upravo stigli iz nekog diskonta sa torbom punom kupljene robe

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

Narod poče redom spuštati u kapu. Među putnicima beše i braće Rusa, sa onom, kako oni vele, „širokom naturom”. Oni nemilice davaše. Vojnik se zahvaljivaše neprestano sa: „hvala, braćo!”, „hvala, braćo!”, ali mu glas postajaše sve više i više zagušljiv. Te dve reči počeše dobijati odsudan ritam, kao u slepaca na vašaru, i on kao da sad prvi put oseti sa svom snagom nepokolebljivog uverenja da je bogalj i prosjak. I najzad prosuše se tihe, krupne suze, kao majska kiša

Odjednom sinu svjetlo, kao da se sunce rasprslo, sijevajući i blješteći, sažižući sve oko sebe; a zatim opet tmina, ispunjena zaglušnom grmljavinom. Kiša ulila pljuskom, noć se izmjenjivaše s danom, tišina s orljavom. Mlada, gipka, smeđa trska na močalini po vijala se i zibala u dugim valovima, šumsko granje nestalo pod vodenom zavjesom; ukrstile munje, za sijevkom tama bivala, mir pa opet gromot. Trava i usjevi ležali povaljeni, bijahu kao izgaženi, kao da se nikad neće pridići

S Plesa sam trećeg kolovoza devedeset treće odletio u Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat

I eto mene, kćeri pećara, u pećarskoj kući. Istina, nema mirisa gline od koje se u kalupima prvo formaju , potom suše, pa glaziraju kaljevi, nema ni peći u kojima se ti kaljevi peku, nema ni Deda Mraza, nema ni roditelja…

Kad nakupi nešto kopejki, mališan se pomodrelih i skočanjenih ruku vraća u neki ćumez, gde pijanči banda neradnika, od onih koji »počinju štrajk u fabrici u subotu i ne vraćaju se na posao pre srede uveče«. Tamo, u ćumezima podruma, s njima pijanče njihove gladne i istučene žene, tamo pište njihova gladna mala deca. Votka, prljavština i razvrat, ali glavno je votka

Cvetaju i precvetavaju lipe. Prolaze neki naši datumi. Drugačije zvuče pesme koje smo zajedno slušali i voleli. Tišina udara u slepoočnice kao bubnjevi i nadjačava osećaj praznine. „Neki bi to prosto tugom nazvali“, rekao bi Balašević, to kad D moll počne da gospodari

Moju posljednju večer u Njemačkoj, vozali smo se njegovim novim Golfom pod debelom mjesečinom toliko jakom da su ulice bile jasne kao da je na satu pola bijelog dana. Vozali smo se, lutali, pričali priče iz djetinjstva i smijali se jedan drugom, sve do trena kada je Kemo, vrteći kotač po radio stanicama, naišao na Vidu Pavlović