Tekstovi sa tagom: priča

Prosu se zvijezda i u padu zasja, a dječakove se misli u isti čas vinuše sa zemaljskih isparivanja gore do sjajnog meteora. Zvijezde na nebu treperile, pa se činilo kao da duge zlatne niti vode od njih do zemlje

Aaaa... ujedaš? Pa lepo, dobro. To ćemo zapamtiti. Znači, ti pljuješ na to što je čovek kruna svemira... car živih bića? Znači, iz toga proizilazi da i Pavla Nikolajeviča možeš da ujedeš? Tačno? Pred Pavlom Nikolajičem svi padaju ničice, a šta on za tebe predstavlja, bilo šta sve ti je jedno? Treba li tako da te shvatim? Aaa... Znači, ti si socijalist

Violina se glasala i ječala sama za sebe, gudalo sviralo samo, njih dvoje činilo cjelinu, umjetnik je bio i zaboravljen, on koji ih je vodio, koji im je udahnuo život i dušu. Umjetnika su zaboravljali, ali je na njega mislio pjesnik, spomenuo ga i zapisao uz to svoju misao: “Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se, a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti”

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

Svakom i najmanjem cvijetu što bi izbio obećavaše da će i on u lonac, a možda i u zapučak — najviše mjesto do kojega se može dotjerati. Ali mu nijedan cvijet ne dođe u lonac niti stiže u zapučak; cvjetovi mu i dalje zrak udisali, u svjetlu se kupali, danju sunčane zrake upijali, a noću se rosom pokrivali — cvali i primali posjete pčela i stršljena što sisahu medni sok

“Nikad neću zaboraviti taj strašni događaj!” - govorio čajnik kad je poslije pripovijedao o svome životu. “Nazvali su me bogaljem, gurnuli u kut, a sutradan me dali ženi što je prosjačila malko masti od pečenke. Pao sam u siromaštvo i stajao bez ikakve svrhe i vanjštinom i nutrinom. Ali se upravo tu počeo moj bolji život. Sad si jedno, sad opet postaneš nešto sasvim drugo, samo neprestana mijena vječno traje”

Kada sam dovoljno narasla i sazrela za sopstveno dete, u meni su sazreli i svi mamini recepti za spremanje zimnice, sazrelo je i vreme za kupovinu ogreva, a još brže je sazrelo vreme za opremanje deteta za školu. Samo je vreme za svinjokolje nestalo, u stvari, pretvorilo se u kupovinu polutki

Upisali ga u prvi razred, upisali u drugi. U treći nisu hteli da ga upišu. "Savaloralinovački" – ko će to još pamtiti i unositi u spiskove?! Kažu: dosta je već raznih Štrkljića i Pržibaburovića, nećemo sada još i Savalava... kako li beše, uostalom, zbog toga je i nepoželjan za školu

Blagajna to stvarno nije očekivala i počela je lupetati koještarije koje je prestravljena gospođa slijepo slušala. „Pripremite gotovinu ili odaberite drugi način plaćanja i nakon tristo metara skrenite lijevo. Skrenite lijevo“, ponavljala je bez prestanka. Gospođa je potrčala ulijevo mašući s karticom i zabila se u staklena vrata

Radnici su naizgled bili isti, ali više nisu razgovarali, već komunicirali, umesto biografija pisali su si-vi, brinuli o svom imidžu, ništa nisu obnavljali, već sve revitalizovali, brinuli su o brendu firme, a u razgovoru bi im se i dalje kotrljala šangarepa, pemzija, biciklovi, infrakt, apateka, poluklinika, aperacija i obilje psovki. Hodnicima je odjekivalo ćaooo, o kej i vaaau; bili su u trendu, pravom tajmingu; sve je bilo in ili aut... Što su se više edukovali i mislili pozitivno, sredina ja postajala sve više kvarno-kikotava, puna podmetanja, zlobe, ismejavanja, lažne ljubaznosti...

Od svih Feđverovih i Grgurićevih, a ima nas, jer svi su se svojski potrudili, baš sam ja, tako mi i treba, odlučila da pišem. I da ostanem Jugoslovenka. Pored svih seoba i "seoba". I tuđih i mojih. Ima me u knjigama, zbornicima, časopisima, listovima, novinama... Nema me, zašto li se uopšte ne čudim mom neuspehu, ni u srpskim, ni u hrvatskim, ni u mađarskim, ni u jevrejskim antologijama

Kuda pogled dopire, samo ćilim, mekan, podatan, čini se da mu je tkanje tako jako da se ne bi pomaknula ni jedna nit kad bih se s visine od pet, šest, ili deset metara, cijelom širinom i visinom otežalog tijela, ubacila u lišćev perzijaner. I tijelo bi postalo bestežinsko, cijelo se pretvorilo u dušu, pa samo lebdjelo, lebdjelo, od figura u sjeni do onih osunčanih, od tanjih do debljih, većih i manjih, nižih i viših, sve od stablaca do stabla bukve, preko porušenog do gizdavog, što ravninom hrli pod oblak

Zbog produženog životnog vijeka vrlo je nepristojno raspitivati se o penzionim fondovima. Humanost pretrne na sam njihov spomen. I formirala je biblioteke od odbačenih knjiga iz kontejnera. Moram najdalje sutra da se ispišem sa liste donora na kojoj sam  završio novim pristupom države bolničkoj administraciji. Sa pravom brinem da zbog moje radoznalosti ne zamijenim ključaonicu sa otvorom za vrat na giljotini