Tekstovi sa tagom: proza

Postigli smo dogovor oko akcionog plana koji nam možda neće doneti pobedu, ali nam sigurno neće dozvoliti da budemo poraženi, plana zasnovanog na neodustajanju od aktivnog otpora smrti Rahele Ferari. Našeg priznanja njene smrti nikada neće i ne sme biti. Svestan sam veličine reči „nikada“, ali verujem da mogu da govorim i u ime budućih generacija našeg naroda kada je u pitanju odnos prema ovom pitanju. Nastavićemo da intenzivno lobiramo na globalnom nivou kod međunarodno priznatih profesora, filozofa, književnika, umetnika, naučnika, metafizičara, verskih poglavara da uvaže naše mišljenje o privremenosti trenutne situacije i da se o tome javno izjasne u relevantnim časopisima, ozbiljnim medijima, nastavnim učilima

Hana je bila u stanju kontrolisati sile koje zakoni fizike nisu bili u stanju objasniti i ta je tajna ostala zalog našeg zajedničkog savezništva. Njoj je to bio način da pobjegne od stvarnosti i oslobodi se stege misli koji su morili njeno raspoloženje, a za mene i moju sestru prilika da prisustvujemo nečemu neuobičajenom i neponovljivom

U ediciji Nostra vita Službenog glasnika objavljen je “Dnevnik: 1953-1969” velikog poljskog pisca Vitolda Gombroviča. U odnosu na izdanje beogradske Prosvete iz 1985. u tri dela, Glasnikovo u jednom tomu preuzima prevod i predgovor Petra Vujičića, ali sadrži i nove beleške od sredine 1967. do 1969. godine koje je, uz pogovor Vojćeha Karpinjskog, prevela Biserka Rajčić. Kao što piše prevodilac ovog dela Petar Vujičić, “svoj Dnevnik (1953–1969) Gombrovič je u celini objavio na poljskom jeziku, u poljskom emigrantskom izdavačkom preduzeću u Parizu. Na druge jezike, Dnevnik su tek bili počeli da prevode, dok je u autorovoj zemlji, u Poljskoj, Dnevnik bio zabranjen”. U pogovoru ovog izdanja Vojćeh Karpinjski piše da je Gombrovičev “Dnevnik” najvažnije delo poljske proze u celoj njenoj istoriji. Iz ovg kapitalnog dela poljske i svetske proze prenosimo nekoliko odabranih delova

Noći su bile nepodnošljive i što se više trudio dočekati san umoran i ispražnjen od bilo kakve misli ili sjećanja to su snoviđenaja bila živopisnija, burnija i lucidnija. Ti su mu košmari vratili pred oči slike za koje je vjerovao da ih je zauvijek zatomio negdje u podsvijesti zaboravljenog, a jutra u kojima se budio nakon tih divljih putovanja po svojoj prošlosti bila su užasna

Ava Dobrica je mnogo voleo životinje. Često je razgovarao s njima, kao sveti Franja Asiški s pticama, a živuljke su moždanim sunđerom upijale svaku reč premudrosti koja je izlazila iz usta svetog oca. Okupi tako ava Ćosić u dvorištu svoje skromne vile Arkanove tigrove, Bokanove bele orlove, srpske sokolove Siniše Vučinića, kosovske šakale i Medićeve škorpione, i nadahnut Duhom Svetim, stane da im propoveda

Video sam toliko mrtvaca, ali nisam video jednog jedinog Mrtvog; nisam klekao pored njega da ga pogledam u lice i da se dotaknem njegove kose. Mrtvac je strašno miran; moraš biti s njim nasamo ... ne smeš čak ni da dišeš ... da bi mogao da ga razumeš. Svaki onaj od one sto tridesetorice hteo bi da ti kaže: „Gospodine potporučniče, ubili su me; pogledajte moje ruke, pa to su ruke čoveka!“ Ali mi smo svi okretali glave od tih leševa. Ako je trebalo da ratujemo, nismo mogli da slušamo one koji su poginuli. O bože, trebalo bi da se oko svakog poginulog okupe ljudi kao pčele oko ulaza u košnicu — ljudi, žene i deca — i da s užasom sagledaju bar delić njega; bar nogu u cokuli ili ulepljenu kosu — onda možda to ne bi moralo da se desi; onda to ne bi ni moglo da se desi

Nije ni primijetila da je nedaleko od njih stajao čovjek u elegantnom sivom odijelu. Tek kada mu je Joža dao znak rukom, bilo joj je jasno da je došlo vrijeme rastanka. Još jednom ga zagrli čvrsto se privijajući uz njegove grudi, suze joj pokvasiše lice, a tihi plač nadjača sve zvukove željezničkog kolodvora. Joža je nježno milovao njenu kosu i mokrim joj je usnama ljubio čelo. Stajali bi tu na kolodvoru zagrljeni satima da nepoznati čovjek u sivom odijelu ne dobaci Joži kako je vrijeme. Nakon njegovog poziva Joža se pozdravi posljednji put, tog poslijepodneva, s Hertom i za tili čas nestade u kolodvorskoj gužvi

Pa dobro, gdje sam to došao, je li to onaj pogled što mi ga je ona mlada žena s različitom bojom noktiju maločas obećala, ta crna zvijer koja se dolje u tami pomiče, njezine se žile granaju u svim smjerovima, a njezin drhtavi otrov šumi u vjetru s planine, krv se zaustavlja od pogleda na to čvrsto obuzimanje prostora, na taj sveobuhvatni ugriz u fasadu, na to zaposjedanje prozora i zmijsko preplitanje po olucima iz kojih na ovoj svjetlosti kaplje crna voda nalik sažetku antičke tragedije, dok ja uspoređujem boju vina s njezinom bojom

Svaki put kada bi ohrabreni njegovim bodrenjem nastavljali taj besmisleni put Stanko je osjećao stid što je svojim drugovima govorio nešto u šta ni sam nije vjerovao. Kakva vojska, pitao se očajan u sebi. Partizanska vojska je uništena, hiljade boraca je poginulo, a neprijateljske snage vjerovatno iz dana u dan postaju sve brojnije. I ko zna šta ih čeka na dogovorenom mjestu – možda samo krvava čistina natrpana leševima pobijenih drugova?

Hazemino drugo ime moglo bi biti tuga, jer od trojice sinova koje je rodila danas više nema niti jednoga. Samo ponekad, dok u predvečerje toplih ljetnih dana na ivici avlije sjedi za drvenim stolićem srčući polagano kahvu, Hazema počne nekako bolno uzdisati nastojeći uz otpuhe osloboditi se tuge koja joj neprekidno pritišće srce. Tada joj na um padnu lica sinova što su živote dala za Narodnooslobodilačku borbu

U autobusu sam sa još 5-6 putnika. Autobus vozi Čudić. No on u toku vožnje primećuje da je pregorela neka sijalica na levoj unutrašnjoj strani autobusa, sa iste strane na kojoj je i volan, i ustaje sa svog mesta, upućujući se prema nekakvom ormariću odakle vadi novu sijalicu da zameni pregorelu

Molim te, ako još nekada osetiš zdravstvene probleme, nemoj kao prošli put da se zapustiš i umreš. Javi mi na vreme, ja ću naći lekove koje bolesnici u Beogradu uspešno koriste

Ova bolnica napravljena od ničega, ovi ljudi toliko ovisni o njegovom znanju, ova jednostavnost življenja i umiranja ispunjavali su njegovo već pomalo ostarjelo srce srećom i zadovoljstvom koje nikada ranije nije upoznao. U toj skrivenoj ratnoj bolnici, uz ranjene drugove, zaboravio je i profesionalno poniženje koje je kao najbolji student medicine doživio dolaskom u Zenicu i raskinute zaruke i djevojku zbog čije se nevjere dugo dvoumio da prekrati sebi životne muke

Ustaške vlasti s jednakim su se prezirom odnosile prema Kadir-begu kao i njihovi prethodnici. Njegov vjerski konzervatizam nije im bio mrzak, a njegova smiješna pojava nije im smetala. Kada su tek prispjeli u Zenicu, u svojim pod konac sašivenim uniformama, njemački vojnici i njihovi oficiri s čuđenjem su gledali na Kadir-bega, za kojeg su vjerovali da je jedan „islamische mystik“. U kuću tog poluludog čovjeka tokom cijelog rata nije ušla nijedna njemačka ni ustaška racija; nijedan vojnik nikada nije zaustavio da legitimiše Kadir-bega ni njegovu ženu Ajša-hanumu

Doznao sam da je umrla pesnikinja Desanka. Nije mi bilo jasno kada se to dogodilo i kako, ali sam znao da je bilo naprasno i da je umrla kao mlada. Potišten vešću išao sam sa Čudićem prema Domu omladine. Iza nas je bio Milišić. Iz Orfeja izađe Bata Petrović koji odmah otpoče s Milišićem da komentariše Desankinu smrt. Čuo sam iz njihove priče da je pesnikinja, dan pre smrti, bila sudija na nekoj lokalnoj utakmici. Milišić je pretpostavljao da je umrla od uzbuđenja, jer se konačno ostvario njen životni san – da bude fudbalski sudija, dok je Bata pretpostavljao da je umrla od napora, jer je sve vreme trčala po stadionu u želji da se predstavi kao sudija koji sve vidi