Čovek priča posle rata
U gostima
Ja ovo kažem — a to je bio intiman, drugarski razgovor i ja sam mislio da to mogu reći — ja ovo kažem: pre ratova imao sam veliki broj prijatelja, drugo va, srodnika i sećam ih se. Najveći broj izginuo je ili pomro. Pred mojim očima prolaze jedan po jedan... Zaglédam svakoga. Svaki posebice imao je pre rata svoj cilj. Svaki od njih zagrevao se svojim ličnim planom. Jedan se strasno odao slikarstvu, drugi poljoprivredi, treći matematici, četvrti književnosti, peti trgovini itd. Ne sećam se nijednog, ali nijednog se ne sećam među njima, u čijem je planu bilo da pogine. U toku ratova sretali smo se, to sam znaš. Šta su nam oni govorili? „Samo da se ovo svrši.“ Oni, dakle, nisu hteli dati ratu svoje živote. A šta se o njima govori? Šta svaki dan čitamo? Šta pišu patriotski pesnici što iz daleka druge tutkaju u smrt? Pišu: da su oni hteli umreti, da onima ništa slađe nije bilo nego umreti. Je li da je to laž? Je l' da se svakome živi? Ja sam sretao ljude kojima je u ovom paklu rata iščezao i poslednji razlog da žive: on im je progutao i porodicu i ognjište i sve što su imali, a njih učinio nesposobnim za rad i običan život. Znaš li šta kažu ovi jadni ljudi? „Mi još jedino živimo iz radoznalosti za sudbinu ovog nesrećnog naraštaja. To je nova haljina egoizma, istina, ali glavno je oni hoće da žive. Eto onu laž ja sam napao. Jer slatka smrt i nije ništa drugo do pesnička laž ili laž sa kojom operišu oni čiji je račun rat