Tekstovi sa tagom: proza

Dlanovi klizaju i cede se, a kapi znoja, kao mali vodopadi, slivaju mi se niz kapke. Noć je puna neona, nedostaju samo bleh muzika i raketni sistemi za obaranje zvezda padalica. Prgava slanoća znoja već me uveliko nagriza... Svet rotira u sremskoj ravnici

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Pored toliko slugu, sluškinja i ostalih sirotih žena neke iz rodbine hadžijine neke iz komšiluka koje su se tu, kod hadžije hranile poslužujući po kući njega kao da su najviše pazili i gledali. Čak i sam hadžija koji je retko i sa ženom i decom govorio a kamo li sa ostalima, pazio ga i ponekad se s njim razgovarao

Iako je Ervin Kotiza bio pravi pravcati antitalenat za sve, on se upuštao u praktično sve. Pošto je na primer hteo da bude ministrant, potpalio je velečasnom gospodinu Melounu ornat tako, da je samo prisebnost crkvenjaka koji je svestenika digao i posadio u krstionicu, sprečila nesreću. U lovu pak, u kome je učestvovao iako je bio razrok, izujedao ga je zec tako, da je gotovo punih nedelju dana proveo kod kuće, gde su ga negovali

Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže "...all in all, you are just another brick in the wall..." - i plakali. Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici

I on nekoć bijaše malen — žir mu bje kolijevkom. Po ljudskom računu, sada je u četvrtom stoljeću. Bješe najveće i najljepše drvo u svoj šumi, krošnjom je nadvisivao sve ostalo drveće, vidio se daleko s mora, bje znamenjem brodarima; nije ni znao koliko li ga očiju traži. Visoko u zelenoj krošnji njegovoj savijahu divlji golubovi gnijezda, i kukavica kukaše, a u jesen, kad lišće bijaše poput bakarnih pločica, javljahu se ptice selice i ondje se odmarahu prije leta preko mora... No sad stezala zima, drvo stajaše ogoljelo — vidjelo se kako mu se granje svija i povija. Vrane i čavke dolaze i slijeću na nj u jatima, graču i govore o teškim vremenima što počinju, i o tome kako je zimi teško s hranom

Napraviti red, kakvog li izraza. Napraviti, učiniti nešto, učiniti dobro, učiniti pš-pš dok se mokri, učiniti da se dobije u vremenu, akcija u svakom špilu. Ali iza svake akcije nalazi se neka pobuna, jer svaki čin znači poći iz da bi se stiglo u, pomeriti nešto da bude ovde a ne tamo, ući u ovu kuću umesto ne ući ili ući u onu do nje, što znači da svaki čin sadrži priznanje da nešto nedostaje, da nešto još nije urađeno a može da se uradi, prećutna pobuna protiv nedostataka koji stalno bodu oči, protiv smanjenja, protiv ništavnosti sadašnjice. Verovanje da je delanje način ispunjenja, ili da se zbir delanja može izjednačiti sa životom dostojnim tog imena, zabluda je moraliste. Bolje je odustati, jer je odustajanje od delanja sama pobuna a ne njena maska

Bezimeni vrač pogleda kroz povećalo. Činilo mu se doista da vidi čitav grad po kojem svi jure naokolo, a svi neodjeveni. Bila je sramota i strahota, ali još strašnije bijaše pogledati kako jedan drugoga gura i tura, kako se gnjetu i pletu, ujedaju i štipaju, navlače i razvlače. Što bî dolje, sad je s vrha, a što gore, na dno pada

Stepenicama se penje unapred, jer unazad bi bilo vrlo neugodno. Prirodan stav je stojeći, ruke slobodno opuštene, glava uspravna iako ne toliko da oči ne vide sledeći stepenik, diše se sporo i pravilno. Penjanje uza stepenice počinje dizanjem donjeg desnog dela tela, skoro redovno umotanog u kožu ili antilop, i koji sa izuzecima, tačno staje na stepenik

Prosu se zvijezda i u padu zasja, a dječakove se misli u isti čas vinuše sa zemaljskih isparivanja gore do sjajnog meteora. Zvijezde na nebu treperile, pa se činilo kao da duge zlatne niti vode od njih do zemlje

Violina se glasala i ječala sama za sebe, gudalo sviralo samo, njih dvoje činilo cjelinu, umjetnik je bio i zaboravljen, on koji ih je vodio, koji im je udahnuo život i dušu. Umjetnika su zaboravljali, ali je na njega mislio pjesnik, spomenuo ga i zapisao uz to svoju misao: “Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se, a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti”

Svakom i najmanjem cvijetu što bi izbio obećavaše da će i on u lonac, a možda i u zapučak — najviše mjesto do kojega se može dotjerati. Ali mu nijedan cvijet ne dođe u lonac niti stiže u zapučak; cvjetovi mu i dalje zrak udisali, u svjetlu se kupali, danju sunčane zrake upijali, a noću se rosom pokrivali — cvali i primali posjete pčela i stršljena što sisahu medni sok

Onaj ko je u stanju da u travki vidi Gandijevu dušu, samo nastoji da svetu, uprkos svom njegovom zlu i užasu, kaže “da” i da proslavi njegovu lepotu. Lav Šestov piše da je u mnogim Puškinovim pesmama prepoznao nešto slično, da pesnik blagosilja svet i da ga vidi onako kako ga je Bog video nakon stvaranja, kada “sve beše dobro veoma”. Ponekad slični tonovi zazvuče u poeziji i prozi Faruka Šehića, kada do reči dođe onaj smireni čovek od pre rata

Proroka Grubera iz Welsa ubio je onaj prijevoznik kojemu je prorekao da će mu žena umrijeti još prije Nove godine. Pod izlikom da mu želi pokazati svoj novi stan, prijevoznik je Grubera namamio u svoju novogradnju u Lichtenau, usmrtio ga udarcem i vlastoručno zazidao u takozvanom mrtvom podrumskom hodniku. Pred sudom prijevoznik je priznao da je još u ožujku odlučio ubiti proroka Grubera ako mu žena preživi Božić

Upisali ga u prvi razred, upisali u drugi. U treći nisu hteli da ga upišu. "Savaloralinovački" – ko će to još pamtiti i unositi u spiskove?! Kažu: dosta je već raznih Štrkljića i Pržibaburovića, nećemo sada još i Savalava... kako li beše, uostalom, zbog toga je i nepoželjan za školu