Tekstovi sa tagom: proza

Stepenicama se penje unapred, jer unazad bi bilo vrlo neugodno. Prirodan stav je stojeći, ruke slobodno opuštene, glava uspravna iako ne toliko da oči ne vide sledeći stepenik, diše se sporo i pravilno. Penjanje uza stepenice počinje dizanjem donjeg desnog dela tela, skoro redovno umotanog u kožu ili antilop, i koji sa izuzecima, tačno staje na stepenik

Prosu se zvijezda i u padu zasja, a dječakove se misli u isti čas vinuše sa zemaljskih isparivanja gore do sjajnog meteora. Zvijezde na nebu treperile, pa se činilo kao da duge zlatne niti vode od njih do zemlje

Violina se glasala i ječala sama za sebe, gudalo sviralo samo, njih dvoje činilo cjelinu, umjetnik je bio i zaboravljen, on koji ih je vodio, koji im je udahnuo život i dušu. Umjetnika su zaboravljali, ali je na njega mislio pjesnik, spomenuo ga i zapisao uz to svoju misao: “Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se, a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti”

Svakom i najmanjem cvijetu što bi izbio obećavaše da će i on u lonac, a možda i u zapučak — najviše mjesto do kojega se može dotjerati. Ali mu nijedan cvijet ne dođe u lonac niti stiže u zapučak; cvjetovi mu i dalje zrak udisali, u svjetlu se kupali, danju sunčane zrake upijali, a noću se rosom pokrivali — cvali i primali posjete pčela i stršljena što sisahu medni sok

Onaj ko je u stanju da u travki vidi Gandijevu dušu, samo nastoji da svetu, uprkos svom njegovom zlu i užasu, kaže “da” i da proslavi njegovu lepotu. Lav Šestov piše da je u mnogim Puškinovim pesmama prepoznao nešto slično, da pesnik blagosilja svet i da ga vidi onako kako ga je Bog video nakon stvaranja, kada “sve beše dobro veoma”. Ponekad slični tonovi zazvuče u poeziji i prozi Faruka Šehića, kada do reči dođe onaj smireni čovek od pre rata

Proroka Grubera iz Welsa ubio je onaj prijevoznik kojemu je prorekao da će mu žena umrijeti još prije Nove godine. Pod izlikom da mu želi pokazati svoj novi stan, prijevoznik je Grubera namamio u svoju novogradnju u Lichtenau, usmrtio ga udarcem i vlastoručno zazidao u takozvanom mrtvom podrumskom hodniku. Pred sudom prijevoznik je priznao da je još u ožujku odlučio ubiti proroka Grubera ako mu žena preživi Božić

Upisali ga u prvi razred, upisali u drugi. U treći nisu hteli da ga upišu. "Savaloralinovački" – ko će to još pamtiti i unositi u spiskove?! Kažu: dosta je već raznih Štrkljića i Pržibaburovića, nećemo sada još i Savalava... kako li beše, uostalom, zbog toga je i nepoželjan za školu

Izvjestitelj iz sudnice najbliži je ljudskoj bijedi i njenoj apsurdnosti, stoga ta iskustva po prirodi stvari mogu potrajati neko vrijeme, ali nikako čitav život, a da se pritom ne poludi. Sve što je moguće, nemoguće, nevjerojatno, pa i najnevjerojatnije, danomice se na sudu prezentira njemu, koji izvještavajući o stvarnim ili samo pretpostavljenim, no po prirodi stvari uvijek sramotnim zločinima zarađuje svoj kruh, pa mu opet po prirodi stvari ne treba dugo, a da ga ništa više ne može iznenaditi

Draga gospođice Džons, ovo su bile najlepše karte koje sam u životu videla. Za godinu dana ćete se udati. Uzeće vas za ženu veoma, veoma bogat čovek, milioner ili trgovac, jer mnogo putuje; ali pre nego što se venčate, moraćete da prebrodite velike smetnje, neki stariji gospodin će vam to braniti, ali morate izdržati. Kad se udate, odselićete se odavde, najverovatnije čak preko mora. Platićete mi jednu gvineju za hrišćanske misije među sirotim crncima

Postigli smo dogovor oko akcionog plana koji nam možda neće doneti pobedu, ali nam sigurno neće dozvoliti da budemo poraženi, plana zasnovanog na neodustajanju od aktivnog otpora smrti Rahele Ferari. Našeg priznanja njene smrti nikada neće i ne sme biti. Svestan sam veličine reči „nikada“, ali verujem da mogu da govorim i u ime budućih generacija našeg naroda kada je u pitanju odnos prema ovom pitanju. Nastavićemo da intenzivno lobiramo na globalnom nivou kod međunarodno priznatih profesora, filozofa, književnika, umetnika, naučnika, metafizičara, verskih poglavara da uvaže naše mišljenje o privremenosti trenutne situacije i da se o tome javno izjasne u relevantnim časopisima, ozbiljnim medijima, nastavnim učilima

Hana je bila u stanju kontrolisati sile koje zakoni fizike nisu bili u stanju objasniti i ta je tajna ostala zalog našeg zajedničkog savezništva. Njoj je to bio način da pobjegne od stvarnosti i oslobodi se stege misli koji su morili njeno raspoloženje, a za mene i moju sestru prilika da prisustvujemo nečemu neuobičajenom i neponovljivom

U ediciji Nostra vita Službenog glasnika objavljen je “Dnevnik: 1953-1969” velikog poljskog pisca Vitolda Gombroviča. U odnosu na izdanje beogradske Prosvete iz 1985. u tri dela, Glasnikovo u jednom tomu preuzima prevod i predgovor Petra Vujičića, ali sadrži i nove beleške od sredine 1967. do 1969. godine koje je, uz pogovor Vojćeha Karpinjskog, prevela Biserka Rajčić. Kao što piše prevodilac ovog dela Petar Vujičić, “svoj Dnevnik (1953–1969) Gombrovič je u celini objavio na poljskom jeziku, u poljskom emigrantskom izdavačkom preduzeću u Parizu. Na druge jezike, Dnevnik su tek bili počeli da prevode, dok je u autorovoj zemlji, u Poljskoj, Dnevnik bio zabranjen”. U pogovoru ovog izdanja Vojćeh Karpinjski piše da je Gombrovičev “Dnevnik” najvažnije delo poljske proze u celoj njenoj istoriji. Iz ovg kapitalnog dela poljske i svetske proze prenosimo nekoliko odabranih delova

Noći su bile nepodnošljive i što se više trudio dočekati san umoran i ispražnjen od bilo kakve misli ili sjećanja to su snoviđenaja bila živopisnija, burnija i lucidnija. Ti su mu košmari vratili pred oči slike za koje je vjerovao da ih je zauvijek zatomio negdje u podsvijesti zaboravljenog, a jutra u kojima se budio nakon tih divljih putovanja po svojoj prošlosti bila su užasna

Ava Dobrica je mnogo voleo životinje. Često je razgovarao s njima, kao sveti Franja Asiški s pticama, a živuljke su moždanim sunđerom upijale svaku reč premudrosti koja je izlazila iz usta svetog oca. Okupi tako ava Ćosić u dvorištu svoje skromne vile Arkanove tigrove, Bokanove bele orlove, srpske sokolove Siniše Vučinića, kosovske šakale i Medićeve škorpione, i nadahnut Duhom Svetim, stane da im propoveda

Video sam toliko mrtvaca, ali nisam video jednog jedinog Mrtvog; nisam klekao pored njega da ga pogledam u lice i da se dotaknem njegove kose. Mrtvac je strašno miran; moraš biti s njim nasamo ... ne smeš čak ni da dišeš ... da bi mogao da ga razumeš. Svaki onaj od one sto tridesetorice hteo bi da ti kaže: „Gospodine potporučniče, ubili su me; pogledajte moje ruke, pa to su ruke čoveka!“ Ali mi smo svi okretali glave od tih leševa. Ako je trebalo da ratujemo, nismo mogli da slušamo one koji su poginuli. O bože, trebalo bi da se oko svakog poginulog okupe ljudi kao pčele oko ulaza u košnicu — ljudi, žene i deca — i da s užasom sagledaju bar delić njega; bar nogu u cokuli ili ulepljenu kosu — onda možda to ne bi moralo da se desi; onda to ne bi ni moglo da se desi