Tekstovi sa tagom: putovanje

Imati kuću, porodicu, prijatelje, imanje ili javnu funkciju, imati određena sredstva za život i biti koristan točkić u socijalnoj mašineriji, sve te stvari deluju kao da su potrebne, čak i neophodne ogromnoj većini ljudi, uključujući i intelektualce, uključujući čak i one koji o sebi misle kao o potpuno oslobođenima. A ipak su te stvari samo drugačiji oblik ropstva koji nastaje od dodira sa drugima, posebno od propisanog i produženog dodira.

Prespansko jezero i okolna sela polako uništavaju oni koji ne vide ništa vredno u istoriji ovog kraja, te klima, budući da se svake godine topi sve manje snega, te je nivo vode sve niži – za poslednjih dvadeset godina spustio se čak pet metara. I ribe je sve manje, što utiče i na populaciju ptica. Meštani krivicu svaljuju na one iz „drugog sela“, pa su Grci krivi zbog divljih deponija, Albanci zato što su lovili ribu uz pomoć dinamita, a Makedonci zato što su jezero pretvorili u septičku jamu. Krenuo sam ka Atini sa osećajem da će nacionalizam harati ovim krajem i u decenijama koje tek dolaze.

Otišao sam u Kinu 1920. godine. Nisam vodio dnevnik, jer to nisam više uspevao da radim otkako sam prešao desetu godinu, ali sam činio pribeleške o ljudima i mestima koji su probudili moje interesovanje. Nejasno sam osećao da će mi to korisno poslužiti kod pisanja pripovedaka ili nekog romana. Beleške su se nagomilale, te mi je palo na um da bi mogle poslužiti kao jedinstveni opis mog putovanja. Kad sam se vratio kući sredio sam ih. Nije ih lako bilo uhvatiti ni za glavu ni za rep, jer sam retko koju belešku napisao perom i mastilom; većinom su bile olovkom nabacane na ćutom pakpapiru, kupljenom usput, dok su me, umornog od pešačenja, moji nosači nosili u nosiljci, ili sam ih pisao na kolenu u sampanu

Tako se i čovjek vraća s putovanja — glave otrežnjene i zabodene u vlastita prsa, sa blagim osjećanjem stida — da se je usudio povjerovati u nešto što u zbilji jedva da se ponegdje nazire, kao vrst pukotine u prostoru ili sjene koja se spušta u neko noćno vrijeme, kada ulicama tumaraju duhovi i čudne spodobe, i kada lišće na stablima u drvoredima pod prozorima starih dvokatnica zatreperi sjajem stare, potamnjele srebrnine, plemenitog materijala kojega više nitko ni za što ne koristi, i koji više nikome ništa ne znači…

Radoznala trojka iz Srbije (D. Luković - S. Dančetović - P. Luković) deset dana neočekivanog godišnjeg odmora odlučila je da provede u Albaniji, preciznije u Ksamilu, na samom jugu ove drage nam države. Budući da reči nisu dovoljne da opišu kako izgledaju Ksamil i njegove čuvene peščane plaže, posegli smo za fotografijama - tek da osetite dašak atmosfere u ovoj oazi mira na preslanom Jonskom moru. Kako je glavna turistička sezona prošla, septembar je zahvaljujući prelepom vremenu otvorio vrata posebnom privatnom ugođaju - bez gužve, vike, haosa i turista. Uz obaveznu parolu: u Ksamil se uvek vraća! Garantujemo!  

Glavni razlozi za to što Srbin nerado ide u Albaniju su neznanje i strah, koji uvek dolaze u paru. Teško je odagnati decenijama usađivane i brižljivo negovane predrasude. Međutim, Albanija će vas iznenaditi čak i ako nemate ili niste svesni da imate predrasude. Očekivanja će vam najpre izneveriti činjenica da ih nije briga što ste iz Srbije, niti da imaju predstavu odakle ste. Retko koga pitaju iz koje je zemlje, raduju se svakom turisti, a i ako čuju srpski, uglavnom će ga pomešati sa poljskim ili makedonskim

Prešli smo cestu i zaputili se do nekoliko stotina metara udaljenih obala Jokulsarlon jezera. Po njemu su plutale plave i prozirne ledene sante toliko malom brzinom da se golim okom nije moglo primijetiti da se uopšte kreću. Prizor je djelovao nestvarno. Putujući svijetom nailazio sam na najrazličitije fenomene, prirodne ili vještačke. Vidio sam nekoliko vulkana, nevjerovatne planine, nekoliko pustinja, gradove u kamenu, sveta mjesta i manastire, ali nikada nisam vidio ništa slično Islandu. Na samom Islandu, možda najveličanstvenije mjesto koje sam vidio je upravo ovo – Jokulsarlon jezero i dijamantska plaža.

Nastavili smo vožnju, prošli pored Rejkjavika, konačno skrenuli ka sjeveru i umjesto tunelom koji se plaćao odlučili da krenemo dužim putem oko Foraging – Hvalfjörður zaliva. Znao sam da nas zbog gubitka silnih kilometara čeka mnogo napornija vožnja nego što sam planirao. Morali smo nadoknaditi izgubljeno vrijeme i kilometre. Vozili smo satima oko zaliva, umjesto pola sata kroz tunel, ali se to pokazala kao najbolja odluka. Usput smo vidjeli divlje konje, planine, jezera, vodopade i slapove sa kojih smo pili vodu. Čak se i Sunce pojavilo po prvi put otkad smo stigli na Island.

Vjetar je i dalje pojačavao intenzitet, pa smo odlučili da pronađemo zaklon i odlučimo šta dalje. Stigli smo na benzinsku pumpu u blizini, prepunu ljudi. Svi su gledali vremensku prognozu i stanje na putevima na displeju. Primijetio sam krhotine stakla na parkingu, pa sam odlučio da pomjerim kola. Radio sam to nekoliko puta, sve dok nisam našao savršeno mjesto za kućicu, zaklonjeno terencima sa dvije strane i zidom pumpe sa treće strane. Malo sam odahnuo, vratio se unutra i zapazio Nevenu kako sa nekim ljudima priča na francuskom. Ljudi koji su posmatrali displej počeli su da negoduju. Svi putevi ka Viku i iz Vika su zatvoreni. Čak i ovaj kojim smo upravo stigli. Iz ovog grada više nije bilo izlaza.

Što se tiče kriminala, na Islandu toga gotovo i da nema. Godišnje se u toj zemlji desi 1,3 ubistva. SWAT tim je imao jednu intervenciju u istoriji (poli shooting – Decembar 2013. godine), nakon čega se država izvinjavala porodici ubijenog mentalno oboljelog teroriste, a građani Rejkjavika mirno protestovali. U gradu Vik postoje čitava 2 policajca i zaduženi su za red i mir u oblasti oko tog grada. Čitav Island ima oko 600 policajaca, koji gotovo nikada ne nose oružje. Za 7 dana nismo vidjeli niti jednog policajca na Islandu, a ukoliko želite da ih vidite, možete zapratiti njihov instagram profil na kojem redovno objavljuju recepte i fotografije kolača.

Putujem satima iz Jerevana do Kutaisija, sa pauzom od sat vremena u Tbilisiju, gdje hvatam drugu maršrutku. Cijeli dan sam potrošio u putu i naveče stigao u Kutaisi. Kao da je prošla vječnost otkad sam napustio ovaj grad. Sjedim u restoranu, čitam svoju knjigu i čekam da se Mwvane pojavi.

Kada sam se vratio u Bosnu, ljudi su me pitali zašto sam išao u Jermeniju, da li sam normalan, da li u Jermeniji imaju struju, vodu, Mrežu, da li ratuju, imaju li šta da jedu. LJudi koji žive u Bosni, zemlji za koju cijeli svijet misli da se u njoj ljudi još kolju po ulicama, da smo neke primitivne životinje i da nemamo ni struju. Barem mi iz Bosne ne bismo smjeli imati tu vrstu predrasuda prema drugima.

Mwvane Frani se rodila prije 25 godina. Tu, u Kutaisiju. Ime joj je Zeleni Zmaj. Voli svoju majku više od svega, pravi lijepe mafine i kovrdžava je. Prateći tok njene kose moguće je vrlo lako ući u beskonačnu petlju radosti i potpuno se izgubiti u lavirintu zaljubljenosti. Kada se rodila, roditelji su mislili da su dobili Anu, pa su je tako nazvali. Nisu je prepoznali. Ima čisto gruzijsko srce i najnježniji glas.

U Gruziji nije ni važno ukoliko niste u mogućnosti da verbalno komunicirate s ljudima, oni komuniciraju srdačnošću, gestikulacijom i toplinom. Oni će se s vama smijati, naguravati u malenim maršrutkama i pobožno se krstiti kada god se iza horizonta pojavi bogomolja (što se dešava konstantno, Gruzija je prepuna bogomolja)… Siromašan je to narod i ne putuju gotovo nikuda. Jako vole i cijene kada neko dođe u njihovu zemlju i pokušavaju na sve načine ostaviti utisak dobrih domaćina

Duhovno putovanje je saznanje. Putujući spoznajem sebe i od sebe različito. Putovanje je stjecanje novog iskustva, učenje i formiranje ličnosti – obrazovanje. (Bilješka: ne vidim pejzaž jer čitam u autobusu. Ili je najljepši pejzaž u onome što čitam?). Putovanje je kretanje ka horizontu. Daljina je ovdje ono mjesto na kome nismo, ali mjesto ka kome je upućen naš pogled. Znamo da u daljini nešto jest, iako ga ne možemo ni opisati ni imenovati. U usmjerenosti ka daljini urezana je naša čežnja. Ono što je udaljeno – kao i neostvarena ljubav – katkada je veoma blizu