Tekstovi sa tagom: radio gornji grad

Portal Radio Gornji grad, Suzana Matvejević i Manjinsko društvo pisaca u Hrvatskoj raspisuje Književnu nagradu Predrag Matvejević

U ovom razgovoru Mišo priča o danima Azre, o tome gdje je bio i što je sve radio od one davne 1983. kada se ta grupa raspala, o svojim lutanjima i putovanjima, da bi se sve okončalo porodičnim životom u Mađarskoj sa suprugom i petoro djece

Izašla je na rujansko sunce, bilo je topao ranojesenski dan. Oblio ju je znoj, a na vrhu brda, vrba je mrdala, a njoj pogled sezao daleko, do kuda joj sezala željezna zavjesa. Nitko pojma imao da ona vidi željeznu zavjesu, preko cijele Jugoslavije. Vrtjela se u kožuhu oko svoje osi. Smrdio je. Provjetravala ga je

Što nas je spriječilo da budemo socijalno empatična zemlja, pa još i oboružana katoličkim milosrđem, pa makar isključivo prema bijelcima, europejcima, onima s kojima dijelimo jezik, i domovinu? 

U svemu što govorim, što činim, u određenoj mjeri zastupam vlastitog oca. Čovjeka koji čeka da detonira ručna bomba, koju je položio na stranu srca, ispod lijevog pazuha. Iz te perspektive, perspektive gubitka, mogu metaforično pljuniti u lice, reći “jebite se” svim drčnim debilima koji umišljaju da posjeduju moju sudbinu, kao i živote drugih ljudi

Odozgo sa sjevera, poviše pruge, stiže težak udarac zagrebačkom gazdi, eh, taj Lenuzzi se baš morao dosjetiti graditi “potkovu”, pa i fontanu tamo staviti. Vjerujemo da je to bio jedan od prvih razloga što je Mile udario bager u nesretnu livadu koja bi mogla glumiti “Milinu potkovu”, nalio beton u kocke i prepreke razne, kao one ispred američkih ambasada, da ne provale teroristi, e tako više neće dokona djeca i roditelji neradnici tu plandovati. Potom je sredio Lenuzzija satjeravši mu u srce ne jednu, već ga je, kao svetog Sebastijana, izboo desecima kontra-fontana

Jezivo je umrijeti u vrijeme facebooka. Svi o tome imaju mišljenje, svi hoće svojih pet minuta. Većini je ipak žao, već zbog same smrti, činjenice smrtnosti. Ali to nije osobito originalno, i mnogo je onih koji s tim nisu zadovoljni. Vrebaju, došaptavaju se. Ako stvar postave naglavačke, nešto će se lajkova iz toga već izvući

Doma se na dnevnom svijetlu vitrina/biblioteka pokazala u punom sjaju vrhunskog komada s prijelaza iz secesije u dvadesete te – kao bife. Skupocjeno savijeno brušeno staklo nadgradnje, mahagonij s elegantnim intarzijama u polumraku se činio kao biblioteka, no sad se vidjelo da ima je u sredini elegantnu ploču na izvlačenje: za rezanje kruha, postavljanje zdjela ili čaša koje čekaju. Iskliznula je na potez glatko, bešumno, kao da je na najfinijim kugličnim ležajevima

Vlasnica stana je još prošle godine na pošti blokirala mogućnost poziva kako mi, podstanari, ne bismo mogli pozivati brojeve koji počinju s nulom. Dohvatim mobitel i otipkam brojeve. Tek što sam prislonila minijaturni aparat na uho začujem nasnimljen glas operatera mreže...

Nema lepšeg osećaja nego kada gledaš reprezentaciju sa ovih prostora kako bukvalno drži fudbalski čas. I to ne protiv slabijih nego na papiru jačih. Pamti se rezultat ali se pamti i ko je bio bolji, samouvereniji na terenu, lepši za gledanje

Uz ovaj recept za začeće nudim i onaj drugi, gastronomski, jer kažu da ljubav ide kroz želudac koji ne poznaje nacionalnost, vjeru, boju kože i pripadnost po spolu i rodu

Tagine (ili tajine) je tradicionalna berberska glinena posuda za kuhanje. Posebnog je oblika i prilagođena je područjima gdje je voda zlato. Njen je poklopac konusnog oblika pa para cirkulira i tako štedi tekućinu, a u njemu se može kuhati sve, od juha i povrća pa do mesa ili ribe.

Prošle godine, baš negdje na Tri Kralja, dovuku ti moji odnekud beštiju i još joj dadnu ime Jozo. Čuj – Jozo! Dan-dva sve super, a onda je počelo. I sve isto ko  i utebe! Cijelu noć vrti zvijer onaj svoj kolotur, vrti, vrti, ne moš zaspat, Issa ti. Oka sklopit! Onda je za par dana usmrdilo cijelu kuću, pa smo tako doznali da je Jozo žensko

U našem podneblju živio je jedan poznati književnik čiji je život, hotimice ili ne, bio prilično vezan uz minimalno svake vrste, a to je Ivo Andrić. Ne samo da je cijeli život bio zaljubljen u samo jednu ženu, Milicu, nego je dobio i samo jednog Nobela, onog za književnost. Zanimljivo je da je svoje najpoznatije djelo želio nazvati „Na Drini ćuprijica“ no nakladnici i određene komisije mu to nisu dozvolili

Jedni vele da je pravi žgvacet onaj od kokoši, drugi da je od boškarina, treći od divljači i tako dalje, ja sam ga radio od mljevenog junećeg mesa. Isto tako kažu da uz njega idu njoki, neki spominju razne vrste tjestenina i palentu, a ja sam se odlučio za fuže