Tekstovi sa tagom: raspad

Prošle su decenije otkad se u glavama akademika i ostalih umnika „dogodio narod“, izvođači radova koji su nastali iz njihovih zamisli počinili su najstravičnije zločine, uključujući i genocid, ali to nacionalne intelektualce nimalo nije pokolebalo u njihovoj odanosti krvoločnoj ideologiji. U međuvremenu su dobili i silne naslednike, propast i rasulo imaju i svoj podmladak, sveža krv se toči u mešine stare, nove generacije se napajaju na istom zatrovanom izvoru i šire svuda oko sebe omrazu, pretnje, šovinizam i nestabilnost

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja

Kao što mu je odgovaralo da ne bude jedan od sovjetskih satelita, Tito podjednako nije htio biti ni samo jedan od zapadnoevropskih državnika. Ne radi se samo o Titovoj osobnoj ambiciji koju nipošto ne treba zanemariti. Ekvidistanca u odnosu na oba bloka odražavala je i stanje unutrašnjih podjela u Partiji na dogmatsku i prozapadnu struju. Samodopadni put koji će postati poznat kao samoupravljanje i nesvrstanost, odnosno negacija obaju dominantnih svjetskih političkih sustava, odgovarala je režimu koji je tako legitimirao svoju originalnost u svjetskim razmjerima i implicirala je određenu dozu psihoze opsadnog stanja – sami protiv svih – što je korisno amortiziralo sukobe u zemlji ove ili one vrste

Provest će nas autor po mnogim mjestima naših tjeskoba i postavit će naša pitanja: kako se, primjerice, u mnogih ljudi dogodila promjena, a osobito je bolno što se ona dogodila “većini naših prijatelja, znanaca… u mnogih kompromitantno, presvukavši im potpuno ličnost, pa i promijenivši karakter”. Taj preokret, koliko god je, u teškim vremenima, razumljiv, toliko se ipak doživljava kao ljudski gubitak; u teškim vremenima i sami smo uzdrmani, a računati na ljude “vrlo je važno za vlastito samopouzdanje

U trenutku smrti 1980, Tito je na Zapadu bio priznat, čak slavljen kao državnik koji se usprotivio moći sovjetske imperije. No, samo malobrojni su bili svesni druge Titove zasluge - ujedinjenja Jugoslavije posle građanskog rata i krvoprolića 1941-45. godine