Tekstovi sa tagom: rat

Upali smo u varvarstvo, društvo je postalo kriminogeno, vlada kriminalni element i zadobija status nacionalnog herojstva. Govori se o nacionalnom otpadu i traže se rasna pročišćavanja i streljanja protivnika u cilju ideološke higijene. Napada se i otklanja svaki humanizam kao preterana "razneženost" i "dekadencija", ubistvo postaje vrlina. Domaće regimente mračnjaka i hohštaplera popunjavaju se u novije vreme strancima koji putem naše štampe zagovaraju staljinizam, staroruski paleolitski šovinizam, masovnu direktnu akciju, teutonske fašizme, peronističke populizme, pinočeovski militarizam, izolacionizam, nacional-socijalizam kafana i radničkih hala

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše

Dobar Srbin je pametan Srbin. Srbin kosmopolita, Srbin koji se ne plaši da živi u "velikom svetu" i da taj svet priziva k sebi, dobar Srbin je laička pojava sa laičkim shvatanjem kulture, dobar Srbin je odelio nivo religije i nivo opštenja sa Bogom, sa apsolutom i on voli svoj samostalni religiozni život. Dobar Srbin je onaj koji shvata da Srbi, rasejani po Balkanu, mogu da žive samo u simbiozi sa drugim narodima. To je srpska politika i intelektualci bi odavno trebalo da utuve u glavu svakom Srbinu, od Garašanina naovamo. Dobar Srbin treba da ima nagon ka integrisanju, nasuprot danas dominantnom nagonu ka izdvajanju i zatvaranju. Onog trenutka kad se ovo ludilo okonča, kad postane jasno da je srpski velikodržavni projekat bio težak promašaj moraćemo početi iz početka svi na ovim prostorima

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”

Činjenica da je nešto stravično zabeleženo, pa smešteno u ladicu neke zbirke priča, kao da donosi izvesno smirenje vlasniku bolesti, rezervisane za ranjive duše, za ljude koji pate tuđi bol i bdiju tuđe nesanice

Bogić Bogićević: Oni u čije ime su počinjeni zločini, oni koji bi trebalo da dožive katarzu koje nema, morali bi da znaju da se ponos naroda ne može graditi na laži

Odvezli smo se jednom na brdo iznad nas, do starih Mošćenica, i s terase restorana promatrali Kvarner pred nama. Puhao je vjetar. Samotno se jedro klatilo pučinom. Djeca se zasmijala velikom ničemu. Možda će rat proći preko nas, kao tamni oblak preko Učke. Tako je izgledalo. Ali, nije bilo tako. Mi smo ljetovali, a krvoproliće nam se sve više približavalo

Samo je salveta u Karađorđevu 1991. pomutila slavu Karađorđeva iz 1971. kada je smenjeno popularno i reformsko hrvatsko rukovodstvo. Ideološki četnici i ustaše i danas pokušavaju ono što im je već dugo primarni cilj – da u krvi umore i raskomadaju Bosnu i Hercegovinu. Taj cilj ne menja se od vremena njihovih ideoloških predaka u Drugom svetskom ratu. Sredstva i saveznici za postizanje takvog cilja se nisu birala pre osam decenija, ne biraju se ni danas

Sačinjen je gotovo savršeni zakonski mutant koji u isto vreme čuva državni budžet i nevinost državnih zlikovaca, danas uglednih ljudi na položajima, u partijskim forumima

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

U svemu što govorim, što činim, u određenoj mjeri zastupam vlastitog oca. Čovjeka koji čeka da detonira ručna bomba, koju je položio na stranu srca, ispod lijevog pazuha. Iz te perspektive, perspektive gubitka, mogu metaforično pljuniti u lice, reći “jebite se” svim drčnim debilima koji umišljaju da posjeduju moju sudbinu, kao i živote drugih ljudi

Pisati o osamdesetim je bilo lako. Prema osamdesetim se ljudi odnose sa nekom vrstom dobroćudne ravnodušnosti. Najzad, ko se još seća Tode Kurtovića ili mini vala? Pisati o devedesetim je druga stvar. Svi su još tu, zainteresovani. Uključujući i one koji su u međuvremenu umrli ili izginuli. Složiću se ako mi kažete da su devedesete odsvirale svoje. Ali melodija još lebdi u vazduhu…

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona