Tekstovi sa tagom: rat

Nalazimo se u okruženju obnovljenog negiranja genocida u BiH. Prije nekoliko mjeseci, Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeljena je austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije knjige su u BiH naišle na opsežne kritike zbog angažmana u negiranju genocida. Ipak, osjećam olakšanje bar zbog jednog aspekta rada Jessice Stern: ona iskreno priznaje da je njen pristup subjektivan. U tom smislu, ne pokušava nikoga obmanuti. Otvoreno je fascinirana Karadžićem zato što je on ratni zločinac, a razumni čitatelji – čak i ako su neinformirani o genocidu u BiH i prvi put se upuštaju u neugodan poduhvat čitanja o njemu – vjerovatno neće pogriješiti i njene stavove smatrati objektivnim

Srbija se danas protiv istine o teškom, sumanutom ratnom zločinu bori gnusnim lažima i falsifikatima; zvanična verzija službenog Beograda je priča da su Bošnjaci pobili sami sebe, ne bi li optužili Srbe. Matrica koja će kasnije biti mnogo puta korišćena i ući u jezik svake režimske propagande kao “model Markale”, nešto dokazano netačno na štetu Srba

Sveopšta relativizacija dovela je do nestanka svih orijentira koji nam mogu pomoći da shvatimo svet oko sebe i sebe u tom svetu, da se pronađemo u koordinatnom sistemu, da odredimo svoj položaj, pa da onda vidimo šta nam je činiti. U tako kreiranom svetu, koji su stvorili zločinci i njihovi pokrovitelji među intelektualcima, više ništa nije stvarno. Kad ovako predstavimo tu novostvorenu realnost, izgleda kao da je većina građana omađijana činima zlih čarobnjaka koji u svojim rukama drže poluge političke, finansijske i medijske moći. A zapravo se radi o dobrovoljnom pristanku masa na sve ono što im rade moćnici, koji je nastao kao rezultat želje da se skine odgovornost sa sebe za sopstveni život

Nisu svi pesnici podlegli nacionalističkoj histeriji, ima i onih koji nisu zatvarali oči pred užasom koji je nasrnuo sa svih strana. Oni su hrabro pisali o onome što su videli, rukom “časnih ljudi i pouzdanih svedoka”, suprotstavljajući se zlu i spasavajući čast srpske književnosti. Bilo je ljudi što su pisali knjige koje, kako to veli Krleža, “neće da se pokore zakonima sveopće ropske uslovljenosti, jer djeluju protiv stvarnosti svojih životnih prilika junačkom snagom volje i uma koji hoće da prevlada otpor mraka i da se kao sjaj svjetiljke probije kroz tminu”

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka

Za negatore i relativizatore zločina su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju

Izabravši na minulim izborima Slobodana Miloševića ponovo za predsednika Srbije, čoveka bahatog i tvrdoglavog, u svakom trenutku spremnog na samoubilačke političke poteze čije su posledice po pravilu katastrofalne, srpski je narod, podudarno sa svojom "duhovnom elitom", učinio sve da se Jugoslavija, kao država, raspadne. Očigledno se radi o mentalitetu čija osnovna osobina nisu stvaralaštvo i ljubav prema životu, već destrukcija i težnja ka smrti

Dobra poezija je uvek iskaz nekakvog bunta. U to se možemo uveriti čitajući pesnikinju Mirjanu Stefanović koja svojom zbirkom "Pomračenje" samo dostiže još jedan vrhunac u nepristajanju na sliku sveta koja joj se nasilno nameće. U ranijim knjigama taj otpor video se i u pevanju o sreći i životnoj punoći, u otvorenosti jednog bića koje se raduje i voli. Već sama otvorenost uma i nalaženje pravih reči za svoja osećanja i misli opasna je igra na rubu i izazov za palanački duh sivila i rutine, za njegove propovednike smrti

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu

Do tog momenta već se znalo da Srbi razdvajaju žene i djecu od muškaraca i dok su žene i djecu vozili ka slobodnoj teritoriji, autobusi i kamioni sa muškarcima su iščezavali u Bratuncu. Srpski oficiri, koji su pažljivo nadgledali evakuaciju civila, zatražili su spisak domaćeg osoblja, a holandski komandni kadar im se nije želio suprotstaviti. S druge strane, ne znam ko je došao na ideju da napravi spisak ostalih muškaraca, mislim da je to bio Hasan Nuhanović, ali se mislilo da je to jedini garant njihove sigurnosti. Svi zajedno smo mislili da se, kada ih Holanđani izruče Srbima, što je već postalo izvjesno, ovi neće usuditi ubiti ako budu znali da su njihova imena negdje zapisana

Umjesto karijere perspektivnog čobana na obroncima Durmitora, seljačić je sanjao mnogo više od ovaca. Čoban je sanjao da postane nadriljekar, travar, vidar, narodni tribun, i ko zna šta već. I uspio je - postao je nadriljekar Dabić

Preživio sam jer se Mladić tog dana osjećao kao bog: imao je apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti. Mjesecima kasnije ću ga sanjati svaku noć: iznova sam proživljavao taj susret, trudio se da zaboravim detalje koji su me proganjali. Budio sam se pred njegovim zakrvavljenim pogledom, povraćalo mi se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadržao bazd alkohola koji se širio oko njega. Plašio sam se da ću poludjeti pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je strijeljanje naredio

Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste

Službeni glasnik objavio je 2018. godine knjigu Sare Bejkvel “U egzistencijalističkom kafeu” u prevodu Ivana Radosavljevića. U knjizi učestvuju: Žan-Pol Sartr, Simona de Bovoar, Alber Kami, Martin Hajdeger, Edmund Huserl, Karl Jaspers, Moris Merlo-Ponti i mnogi drugi. Egzistencijalisti su postavljali važna pitanja o tome šta znači živeti autentičnim, istinski ljudskim životom, budući da smo bačeni u svet uz mnoštvo drugih ljudi koji takođe pokušavaju da žive. Pitali su se i o tome šta ljudsko biće zapravo jeste, u kontekstu sve istančanijeg razumevanja fiziologije mozga i hemijskih procesa u telu koje smo dosegnuli u prošlom veku. Iznad svega, pitali su se o slobodi, koju je nekolicina njih smatrala temom u osnovi svih ostalih tema i koju su tumačili kako na ličnom, tako i na političkom planu. Njihove filozofije ostaju relevantne ne zato što jesu ili nisu u pravu, već zato što se bave životom i zato što pokušavaju da odgovore na dva najveća ljudska pitanja: šta smo i šta treba da radimo. Iz knjige britanske književnice Sare Bejkvel prenosimo poglavlje “Okupacija, oslobođenje” u nekoliko nastavaka