Tekstovi sa tagom: rat

Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni

Epilog zločinačkih pohoda 43. Motorizovane brigade: Građani Srbije nakon zlodela sestrinske vojske bosanskohercegovačkog entiteta RS, finansiraju i penzije zapovednika jedinica koje su ih počinile

Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta

Ovo je jedna od priča Ferida Čehića, novinara, pjesnika i romanopisca, objavljena je njegovoj knjizi ''Ljudi s tri rijeke'', koji je 20. aprila ove godine preminuo u Upsali u 86. godini. Ferid Čehić je radio u ''Borbi'', ''Glasu komuna'', ''Večernjim novostima'', ''Oslobođenju'' i sarajevskom ''Svijetu''. Objavio je dvije knjige pjesama: ''Crni kabare'' i ''Mostovi Firisona'', dva romana: ''Zablude gospodina R'' i ''Nema više, fajront'' i knjigu reportaža, priča i zapisa ''Ljudi s tri rijeke''. Bio je zastupljen u nekoliko antologija poezije i proze u Bosni i Hercegovini i Švedskoj

S Plesa sam trećeg kolovoza devedeset treće odletio u Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat

Naivan kao i svaki paseista, Amfilohije je živeo u uverenju da se vreme može poništiti, da se vekovi civilizacije jednostavno mogu precrtati olovkom, te da je moguć povratak u prošlost i izgradnja neke savremene verzije srednjovekovnog društva. Zato je u studiji “Svetosavsko prosvetno predanje i prosvećenost Dositeja Obradovića” iz 1994. godine tvrdio da “temelj naše budućnosti niti može niti sme biti Dositej, nego Sveti Sava i svetosavsko Predanje”. Koliko su tužne i promašene ove reči, kako odišu potpunim nerazumevanjem sveta i vremena, pogotovo kad se uporede sa onim što je o Dositeju pisao Radomir Konstantinović: "On je Srbija koja je, jednom, imala da pođe na put, da se uputi u Evropu i da u Evropi pronađe sebe, svoju pravu dimenziju i sudbinu"

Koje su svrhe i ciljevi negacionizma? Prvenstveno sljedeći: negiranje realnosti, odbijanje činjenica, poricanje istine, nepriznavanje krivice za počinjena zlodjela, osporavanje odgovornosti. Radi se o sastavnim i neodvojivim elementima genocida, unaprijed planiranog i svjesnog poduhvata istrebljivanja jednog naroda ili uništenja jednog njegovog dijela. Zamisao o istrebljenju je iracionalna, stalna, uvijek tinja i živi

Asfalt dalje. Dio kompleksa s nekim bučnim strojem pod brdom. Na zidu ispisano snsd crvenim ćiriličnim slovima pa prezime šefa te organizacije. Na zidu s desne strane žutim slovima ratko. Nikog.  Na ohrndanoj zgradi latinicom zeleni jadar drvna industrija. Kombi do ulaza. Cesta i na istok i na sjeverozapad

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Trajala je predugo opsada Sarajeva. I bilo je strašnije nego što su to preživjeli spremni priznati sebi. Ali je prošlo. Sjećam se svog umornog tijela i potrebe da se sklonim negdje gdje ništa neću raditi, na neko mjesto gdje su zvukovi meki i prigušeni, gdje ću spavati i buditi se, spavati i buditi se. Zbog toga sam odlučio otići onda kad je sve već bilo gotovo

“Nisam nikakav jugonostalgičar – kaže Darko Cvijetić, autor hvaljene i nagrađivane knjige ’Šindlerov lift’. - Itekako sam svjestan nedostataka bivše nam zemlje. Nemam na šta gledati s gnušanjem ili prijezirom, čovjek je onaj koji mi je donio najveće razočarenje. Nekada sam mislio da su svi ljudi beskrajno dobri. Isti smo, kao lavovi ili vjeverice, borimo se da trajemo, i dobrota je, čini mi se, društveni izmišljaj. Trešnja je drvo. Reći da je dobra ili zla, jest promašaj ukusa i pomanjkanje ljubavi za ovaj svijet, kakav god da je on”

Kako možeš Milana Lukića da proglasiš za heroja i da mu se diviš kad je on sa svojim kolegama-zločincima iste takve ljude kao što si ti zatvorio u kuću na Bikavcu, blokirao sve izlaze, pucao, bacao bombe unutra, da bi na kraju polio kuću benzinom i zapalio je? I ne samo ljude poput tebe, već je spalio i decu koja su bila uzrasta tvoje dece, i starce i starice koji su bili u godinama tvojih roditelja. Kako možeš da vidiš nešto dostojno divljenja u Maki Radiću koji je silovao devojčice životne dobi tvoje maloletne ćerke? Šta s tobom, prijatelju, nije u redu? Koji je tebi, čoveče, đavo?

Prije tri decenije, 18. novembra 1990, u BiH su održani prvi demokratski izbori nakon Drugog svjetskog rata. Prvi i posljednji u nekad jedinstvenoj ex-jugoslavenskoj republici. Već u aprilu 1992, započeo je rat koji je bio direktna posledica zlokobnih retultata na izborima...

Kao da juče bilo; olovno ratno nebo svilo se nad autoputem koji prolazi kroz Novi Beograd. Godina je 1991, 19. je septembar, četvrtak. Iz daljine grmi nepregledna kolona tenkova Prve gardijske oklopne divizije, zemlja se trese, drhte stakla, zaglušujući tupi zvučni brum. Odjednom, cveće sa solitera i visokih zgrada leti ka tenkovima. Aplauzi na koje vojnici odgovaraju mahanjem. Čuju se povici: “JNA! JNA”. Jedna od najsramnijih epizoda u istoriji Beograda se više ne pominje, sećanje je izbrisano. Ko još pamti likujući naslov iz “Politike” koja je iz uništenog grada tačno pre 29 godina poletno poručila: “Oslobođen Vukovar”. Nesrećni Vukovar bio je 87 dana pod opsadom JNA i svakakvih paravojski; granatirali su ga zverski, danonoćno, da bi ga kraju ‘oslobodili’ do zemlje, pretvorili istorijsko jezgro grada u prah i pepeo. Najstrašnije: ubijeno je preko hiljadu civila, 57 dece, ranjeno je više od 25.000 ljudi, dok je nekoliko tisuća zarobljenika iskusilo srbijanske logore. Nijedan grad u Evropi posle Drugog svetskog rata nije tako temeljito uništen kao Vukovar; čak i tragično Sarajevo koje je tri i po godine bilo u opsadi pod granatama, u poređenju s Vukovarom – izgleda skoro čitavo. Jesu li oni koji su bacali cveće u četvrtak na tenkove i vriskali od radosti – videli tek ‘oslobođeni’ Vukovar? Ne sećaju se. Ne pamte. Kolektivna amnezija progutala je čitave komade krvave prošlosti koji se zajedno s ratnim zločinima guraju negde duboko, da ih niko nikad ne nađe. Kad nema svedoka, nema ničega. Srećom, u ime svih nas koji pamte, nemo, samo fotografijom svedoči Miloš Cvetković koji je u Vukovaru boravio kad je bilo najstrašnije. Zato slike nemaju potpise; jer nema šta da se objašnjava. Užasu i tragediji reči nisu potrebne. Dovoljno je setiti se datuma; 18. novembar 1991, dan kad je zlo pobedilo.

Predvodnik Srpske desnice dao je publicitet izložbi koja donosi pred beogradsku javnost niz dokumenata Vojske Republike Srpske o pripremama za napad na Tuzlu, zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija. Borbene i obaveštajne izveštaje za artiljerijsko dejstvo izvedeno po naredbi osuđenog (Sud Bosne i Hercegovine) ratnog zločinca Novaka Đukića