Tekstovi sa tagom: rat

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju

Izabravši na minulim izborima Slobodana Miloševića ponovo za predsednika Srbije, čoveka bahatog i tvrdoglavog, u svakom trenutku spremnog na samoubilačke političke poteze čije su posledice po pravilu katastrofalne, srpski je narod, podudarno sa svojom "duhovnom elitom", učinio sve da se Jugoslavija, kao država, raspadne. Očigledno se radi o mentalitetu čija osnovna osobina nisu stvaralaštvo i ljubav prema životu, već destrukcija i težnja ka smrti

Dobra poezija je uvek iskaz nekakvog bunta. U to se možemo uveriti čitajući pesnikinju Mirjanu Stefanović koja svojom zbirkom "Pomračenje" samo dostiže još jedan vrhunac u nepristajanju na sliku sveta koja joj se nasilno nameće. U ranijim knjigama taj otpor video se i u pevanju o sreći i životnoj punoći, u otvorenosti jednog bića koje se raduje i voli. Već sama otvorenost uma i nalaženje pravih reči za svoja osećanja i misli opasna je igra na rubu i izazov za palanački duh sivila i rutine, za njegove propovednike smrti

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu

Do tog momenta već se znalo da Srbi razdvajaju žene i djecu od muškaraca i dok su žene i djecu vozili ka slobodnoj teritoriji, autobusi i kamioni sa muškarcima su iščezavali u Bratuncu. Srpski oficiri, koji su pažljivo nadgledali evakuaciju civila, zatražili su spisak domaćeg osoblja, a holandski komandni kadar im se nije želio suprotstaviti. S druge strane, ne znam ko je došao na ideju da napravi spisak ostalih muškaraca, mislim da je to bio Hasan Nuhanović, ali se mislilo da je to jedini garant njihove sigurnosti. Svi zajedno smo mislili da se, kada ih Holanđani izruče Srbima, što je već postalo izvjesno, ovi neće usuditi ubiti ako budu znali da su njihova imena negdje zapisana

Umjesto karijere perspektivnog čobana na obroncima Durmitora, seljačić je sanjao mnogo više od ovaca. Čoban je sanjao da postane nadriljekar, travar, vidar, narodni tribun, i ko zna šta već. I uspio je - postao je nadriljekar Dabić

Preživio sam jer se Mladić tog dana osjećao kao bog: imao je apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti. Mjesecima kasnije ću ga sanjati svaku noć: iznova sam proživljavao taj susret, trudio se da zaboravim detalje koji su me proganjali. Budio sam se pred njegovim zakrvavljenim pogledom, povraćalo mi se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadržao bazd alkohola koji se širio oko njega. Plašio sam se da ću poludjeti pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je strijeljanje naredio

Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste

Službeni glasnik objavio je 2018. godine knjigu Sare Bejkvel “U egzistencijalističkom kafeu” u prevodu Ivana Radosavljevića. U knjizi učestvuju: Žan-Pol Sartr, Simona de Bovoar, Alber Kami, Martin Hajdeger, Edmund Huserl, Karl Jaspers, Moris Merlo-Ponti i mnogi drugi. Egzistencijalisti su postavljali važna pitanja o tome šta znači živeti autentičnim, istinski ljudskim životom, budući da smo bačeni u svet uz mnoštvo drugih ljudi koji takođe pokušavaju da žive. Pitali su se i o tome šta ljudsko biće zapravo jeste, u kontekstu sve istančanijeg razumevanja fiziologije mozga i hemijskih procesa u telu koje smo dosegnuli u prošlom veku. Iznad svega, pitali su se o slobodi, koju je nekolicina njih smatrala temom u osnovi svih ostalih tema i koju su tumačili kako na ličnom, tako i na političkom planu. Njihove filozofije ostaju relevantne ne zato što jesu ili nisu u pravu, već zato što se bave životom i zato što pokušavaju da odgovore na dva najveća ljudska pitanja: šta smo i šta treba da radimo. Iz knjige britanske književnice Sare Bejkvel prenosimo poglavlje “Okupacija, oslobođenje” u nekoliko nastavaka

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao 2005. Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

Rat, stradanje, smrt sa imenom i prezimenom. Menjale se vojske, preuzimale grad. „Neka su se komšijska djeca nesretno odazivala na vojne pozive, ne razumijevajući da idu ravno u klaonice – mali Bakić, Cvijetić. Puača, Panić... Prijedor je postao bezgradan, suh, isprepadan. Komšije krivog imena počele su dobijati otkaze (Karmela, Supha, Meho, Kata...) i radnici su postajali ratnici, a da to nisu ni znali“

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao 2005. Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

Što reče jedan Krležin junak, čovek iz naroda, takorekuć topovsko meso za mlevenje, u pripoveci “Bitka kod Bistrice Lesne”: “Eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće, kad guraju taj rat!” A gospoda doktori guraju li guraju taj rat u koji bi da gurnu svoje sunarodnike, i to iz čiste ljubavi prema njima. Dobro, možda ne baš prema njima, prema konkretnim pripadnicima srpskog naroda, već više sproću ideje o srpskom narodu koju su u svojim maštovankama izmaštali. Jer kad se gospodin doktor približi nekom konkretnom, živom primerku Srbina – ispadne da ovog uopšte ne zanimaju ni Kosovo, ni Lazareva kletva, ni osveta Kosova, ni taj famozni srpski identitet, a duhovni genotip u životu nije video, čak ni u najluđim snovima

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne visoka temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće