Tekstovi sa tagom: rat

U Engleskoj je opsesija sportom takva kakva jest, no još je gore stanje, a strasti još divljije u tek osamostaljenim zemljama gdje je nacionalizam još uvijek svjež. U zemljama poput Indije ili Burme, potrebni su veliki policijski kordoni na nogometnim utakmicama kako bi masu spriječili da nasrne u teren. U Burmi sam vidio navijače kako razbijaju kordon i, u kritičnom trenutku ozljeđuju vratara protivničke momčadi. Prva velika utakmica odigrana u Španjolskoj prije petnaestak godina dovela je do nekontroliranog divljanja

Onda smo začuli gusenice ruskih tenkova, vrlo blizu. Baš tada neko se setio da kaže: "Gde je ona gospojica, Slo-venka, što se flundrala sa Švabama ćelo vreme rata!" Gospojicu Slovenku, drogeristkinju, pronašli smo u jednom uglu, bila je na pola napuderisana i drhtala je. Vujo Dingarac se uspravio, iz unutrašnjeg džepa izvadio je mašinu za šišanje, sasvim malu, ali svetlu, poniklovanu. Svi su se ozarili. Drogeristkinju su po¬sadili na stoličicu, nasred podruma. Vujo Dingarac je zapovedio: "Osvetli!" Vujo Dingarac uhvatio je dro¬geristkinju za kosu i počeo daje striže, odmereno, zna-lački. Pokazala se bela lobanja, malo nabrana. Kosa je padala na beton, crvenkasta, bojena. Iz toga se videlo da poziv frizerski u to doba pada i na ostale, skoro sve. Vujo Dingarac duvao je među zupce svoje mašinice, što je značilo da je posao završen. Gospođica drogeristkinja ličila je na dečaka, gadnog, nekako faličnog, sa nafrakanim usnama

Zvanična istorija uvek ima nameru da neke "problematične" delove prošlosti, koji nisu lako uklopivi u tu ideju stvaranja jedinstvenog nacionalnog narativa, drži po strani, a da se neki "slavni" delovi prošlosti koji se lako uklapaju, stavljaju u prvi plan. “Normalno” je da će se snimati serija o Nemanjićima, a da se dokumentarni film Ognjena Glavonića Dubina 2 verovatno nikad neće prikazati na televiziji

U trenutku smrti 1980, Tito je na Zapadu bio priznat, čak slavljen kao državnik koji se usprotivio moći sovjetske imperije. No, samo malobrojni su bili svesni druge Titove zasluge - ujedinjenja Jugoslavije posle građanskog rata i krvoprolića 1941-45. godine

I to spada u problem srpske inteligencije. Ona je podstrekivala i podržavala srpski autizam. Srbi su sada kao autistično dete, koje ne kontaktira sa spoljnjim svetom, koje nije u mogućnosti da bilo šta izgovori, koje nije u mogućnosti da čuje šta mu se govori. Srbija nije u stanju da čuje šta se govori, šta se misli, niti je u stanju da ode čak i do Zagreba. Srbija nije u stanju da vidi u kom je svetu. Ona je u jednom lažnom svetu, u lažnoj stvarnosti. Ovo što vidite nije "stvarna stvarnost", ovo je srpska stvarnost. Ta srpska stvarnost je luda stvarnost. Završne akorde toj ludoj stvarnosti dao je Slobodan Milošević, koji je i sam van pameti i van stvarnosti

Encensbergerove pesme su razuđene meditacije u formi nerimovanih stihova i strofa. Prilikom čitanja – a veliko je zadovoljstvo čitati te nežne, iznenađujuće, mudre i ponekad, uprkos svekolikoj skepsi, predivno razigrane tekstove – spoznajemo da u lirici nije reč samo o jasnoj lirskoj formi. Da li je nešto „lirika“, to je i pitanje subjektiviteta koji sebe izražava stihom, jezičkog stava koji rađa metafore, raspoloženja koje uvezuje reči – a ne samo pitanje forme (Joachim Kaise)

Samo učešće u kulturi nasilja, prevare, laži zajedničkog identiteta i osvešćivanje takve pozicije, pesnika vodi do katarzičnog osećanja sramote, spoznaje, plača (Siniša Tucić o novim pesmama Dragoljuba Stankovića)

A u tvrdom našem patrijarhalnom principu (bolje reći svemračnom jezgru, jer princip podrazumijeva neku racionalizaciju) nije va¬žno koju ćete ideološku oblandu uzeti, u koju se foliju uvući, kojom se zmijskom kožom presvući. Važno je da ste autoritarac, muškarac-vojnik, "odlučno opredijeljen", čvrstorukaš. Po potrebi autoritarne "svrhe" (pod navodnicima, jer svrha podrazumijeva neku istorijsku efficiency, a autoritarizam je oksimoron koji glasi biološka vladavina smrti) možete biti čas antifašist, čas fašist, čas internacionalist, čas nacionalist, čas humanist, čas šoven i ratni huškač, čas komunist, čas ustaša ili četnik. Vi ste uvijek patrijarhalni autoritarac, i kao takvog vlast vas prepoznaje, jer ste i vi prepoznali suštinu ovdašnje vlasti. Vi ste tu, vi postojite, jaki ste, hoćete ubiti, prema tome vlast pripada vama

Današnja međusobna klanja Srba i Hrvata samo potvrđuju da ovdje istorijskog života nema, niti ga je ikada u pravom smislu bilo - bilo je istorijskih fragmenata u vječnom biološkom ciklusu života kao vegetiranja. Ne bi li, onda, bilo tačnije rodoljublje zasnovano samo na odbrani krvnih prava, a ne na odbrani civilizacijske institucije demokratije i individualne slobode, nazvati "zločinačko rodoljublje"? Ako ga se nije civiliziralo, ako mu se nije utuvilo u glavu da se mora boriti za više vrijednosti svoga postojanja, onda ono u neizdiferenciranom svom biološkom prebivanju, kao homogena nemisleća masa, mora diferenciju potražiti u nečem "bližem", priručnijem, fizikalnijem. Narod koji cijeni tek biološku vrijednost svog života, bez identifikacije s višim, transcendentnim vrijednostima svoga duha, ne može a da povremeno nešto ne prikolje, e da bi utvrdio pred sobom biološki smisao življenja, krvnu očiglednost

Prošlo je više od 26 godina otkako je 7. jula 1991. avijacija agresora napala Banske dvore, a Bajić, u međuvremenu unapređen, tvrdi da Hrvati ne mogu da mu oproste Banske dvore. I smeje se: “"Pa, čujte, ima i gorih stvari koje su se dešavale. A i nama su se dešavale, pa niko ne odgovara”

Hamida je uspjela uganjati Hadžu koji će se popeti na krov da pogleda šta je sa odžakom. Međutim, komšija Seno nije bio kod kuće, pa se Hamida slobodno poslužila njegovim merdevinama koje su bile prislonjene uz desni zid kuće i koje su Seni uglavnom služile za branje trešanja koje smo u ratu kupovali. Sjećam se odlično – dvije marke po kili ako nam ih on nabere, a marku ako ćemo ih sami brati sa tih čarobnih i dugih merdevina

Upravo preživljavamo, ko je te sreće ili nesreće da je još živ, žalosni "jubilej" - 1000 dana zatočeništva građana i njihovog grada. To što smo odavna "prevalili" najduže svjetske blokade, ne znači da je s ovom našom gotovo. Nažalost, u ovom morbidnom postavljanju rekorda ne postoji svjetski sudija koji bi digao zastavicu s riječima: "Dosta!" Tako Sarajlije idu dalje, ne bi li posljednji preživjeli ipak ispričali svijetu koliko opsade, uopšte, mogu da traju

Nacija - to je permanentni rat koji jugoslovenska ideja (zbog političkih izopačenja naci¬onalnih tagova unutar nje same) nikada nije mogla smiriti. Taj je rat kod nas bio samo lažno discipliniran komunističkim mirom (što je, ipak, po Eugenu Finku, "zabrana smrti"), ali su upravo u njemu maskirani tagovi dogurali do najviših hijerarhijskih mjesta, i u trenutku istorijske šanse za novi zov Nacije, za fašizam (po Finku, "očitavanje smrti"), oni su izišli iz svojih zakletvenih pratmina - iz kojih izranja i boginja Kali, ne kao Primavera, već kao žderačica leševa - i udarili savremenom ratnom tehnikom, ipak, amuletno, još uvijek koristeći nož za kasapljenje, na sve što je bilo jugoslovensko, što se nije odazvalo zovu boginje Nacije

Ratko Mladić je upravo osuđen na doživotnu robiju u Haškom tribunalu. Ozloglašen po besprizornoj brutalnosti, ovaj monstrum kojeg još uvek mnogi smatraju “herojem”, ostaće upamćen po najstrašnijim zločinima nakon Drugog svetskog rata

Već je svitalo, a On i ja još smo bili budni. Ležali smo potpuno goli, pripijeni jedan uz drugog, kao Adam i Eva usred Edena prije nego što su ubrali jabuku. Nikada nisam mogao razumjeti kako se ljudi mogu odreći života, svijeta, svih onih sitnih užitaka koji čine život. Tog jutra shvatio sam: tek kad se odreknemo svega onog što omeđuje naš bitak, kad potpuno odbacimo sve nametnute norme, sva izučena pravila, znanja, običaje, instikte, reflekse... kad ostanemo potpuno ogoljeni od svih naslaga konvencionalnog ponašanja, onog svjesnog i onog podsvjesnog, kad postanemo čisti kao eter, tek tad možemo dotaknuti ono najintimnije, najbitnije, ono temeljno, elementarno u sebi.