Tekstovi sa tagom: rat

Ne mogu nas kriviti. Samo smo željeli da se uklopimo. Da dosegnemo istorijske uzore o kojima smo slušali od najranijeg djetinjstva. Nekako se smatralo za normalno da se dječaci igraju oružjem od malih nogu – stariji su nam u suštini kupovali i pravili autiće i oružje, dok su djevojčice dobijale lutke i komplete za mala domaćinstva

Za proteklih četrdeset ili pedeset godina, gospodin H.G.Wells i drugi upozoravali su nas da je čovjek u opasnosti da sam sebe uništi vlastitim oružjem, ostavljajući iza sebe mrave, ili neke druge vrste koje žive u zajednici, da preuzmu vlast. Svatko tko je vidio razorene njemačke gradove smatrat će da o toj ideji treba bar razmisliti. Pa ipak, ako promatramo svijet u cjelini, razvoj već decenijima nije bio usmjeren prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva. Mi vjerojatno ne idemo prema općoj propasti, već prema stravično stabilnoj epohi, kao što su bila robovlasnička carstva antike

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled

“Preko 100 ljudi koji danas imaju svoje porodice i od kojih mnogi i sada žive u Srebrenici ili okolini iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom. Ovaj projekt rezultirao je sa 70 sati video materijala, te blizu 100 dokumentovanih uspomena, među kojima su dominirala pisma i fotografije, ali i nekoliko rijetkih sačuvanih ličnih predmeta poput džempera, jakne, ruksaka i slično”, pojasnio je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica

Bakira Hasečić: Kada legnu u hotel Vilina vlas, oni koji nisu znali, neka sada znaju, da spavaju u sobama u kojima su žene silovane i mučene, gdje su ljudi ubijani, klani, premlaćivani. Neka se svako na svoj način pomoli tamo za mir duša nedužnih osoba koje su tu izgubile svoje živote

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže "...all in all, you are just another brick in the wall..." - i plakali. Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici

Naš saradnik Mirnes Sokolović objavio je novu knjigu eseja pod naslovom “Izokrenuti durbin”. Knjiga sa podnaslovom “Eseji o ratu i miru” objavljena je u elektronskoj formi kao četvrto izdanje u ediciji (sic!). Iz Sokolovićeve knjige prenosimo završni esej. “Izokrenuti durbin” možete pronaći na sajtu časopisa Sic!, a link za skidanje knjige u pdf formatu nalazi se na kraju ovog teksta

Maksimirski obračun danas? Podsećanje na to da su nacionalističke elite već konstruisale nove klaonice iz kojih su glasovi tame prizivali nove sukobe i podsećali na stare, one iz Drugog svetskog rata. Biće ih kad-tad, snevali su nacionalisti, naslućivalo se, ali i uveliko priželjkivalo u Beogradu i drugim nacionalnim centrima, nacionalna homogenizacija oficirski najmoćnijih i najbrojnijih Srba aktiviraće se u suicidnom hegemonističkom pohodu kao tandžara sa čehovljevskog zida. I pokazati da se, eto, može i drugačije

Mudrost o svetu uvek je neotstupno služila svojoj visokoj nameni: skidanju vela sa životne zagonetke, u granicama moći čovekovoga saznanja, oplemenjavanju života i prečišćavanju i rasterećenju njegove duše. Svi veliki filozofi, od Sokrata i Platona, preko Sv. Avgustina, Paskala, Dekarta i Spinoze, do Kanta i Šopenhauera, jednoglasno od ljudi traže da žive u uzajamnoj ljubavi i samilosti, i proglašavaju mržnju, razdor i otimanje o vlast za jezovite moralne prestupe. U odnosu na ovo pitanje, oni stoje na istovetnoj liniji sa Krišnom, Budom i Hristim – tim najsvetlijim i najobasjanijim od svih propovednika praštanja, samilosti i sveljubavi

Ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, i k tomu još ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i drugi zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima. Tko je, nakon svega, uopće toliko samodopadan, đavolski ohol, da se uopće usudi nazvati kršćaninom?

Glavni štab agresije bio je u Beogradu, odakle je pružana logistika ratnim pohodima i odakle su stizala naređenja za mobilisanje oficira JNA i kriminalaca na privremenom patriotsko-pljačkaškom angažmanu. Rat je finansiran novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju i na svaki drugi način podstiču ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Nisu - ogromna većina - rekli da im je žao

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni

“Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti”, piše na spomen-obeležju u Prijepolju. Samo se još porodice i malobrojni ljudi sa savešću sećaju otetih i ubijenih građana Srbije, putnika iz voza 671 koji neće stići na odredište. Savest je otputovala vozom i otplovila Drinom.Tuga je ostala

Onaj ko je u stanju da u travki vidi Gandijevu dušu, samo nastoji da svetu, uprkos svom njegovom zlu i užasu, kaže “da” i da proslavi njegovu lepotu. Lav Šestov piše da je u mnogim Puškinovim pesmama prepoznao nešto slično, da pesnik blagosilja svet i da ga vidi onako kako ga je Bog video nakon stvaranja, kada “sve beše dobro veoma”. Ponekad slični tonovi zazvuče u poeziji i prozi Faruka Šehića, kada do reči dođe onaj smireni čovek od pre rata