Tekstovi sa tagom: rat

Ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, i k tomu još ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i drugi zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima. Tko je, nakon svega, uopće toliko samodopadan, đavolski ohol, da se uopće usudi nazvati kršćaninom?

Glavni štab agresije bio je u Beogradu, odakle je pružana logistika ratnim pohodima i odakle su stizala naređenja za mobilisanje oficira JNA i kriminalaca na privremenom patriotsko-pljačkaškom angažmanu. Rat je finansiran novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju i na svaki drugi način podstiču ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Nisu - ogromna većina - rekli da im je žao

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni

“Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti”, piše na spomen-obeležju u Prijepolju. Samo se još porodice i malobrojni ljudi sa savešću sećaju otetih i ubijenih građana Srbije, putnika iz voza 671 koji neće stići na odredište. Savest je otputovala vozom i otplovila Drinom.Tuga je ostala

Onaj ko je u stanju da u travki vidi Gandijevu dušu, samo nastoji da svetu, uprkos svom njegovom zlu i užasu, kaže “da” i da proslavi njegovu lepotu. Lav Šestov piše da je u mnogim Puškinovim pesmama prepoznao nešto slično, da pesnik blagosilja svet i da ga vidi onako kako ga je Bog video nakon stvaranja, kada “sve beše dobro veoma”. Ponekad slični tonovi zazvuče u poeziji i prozi Faruka Šehića, kada do reči dođe onaj smireni čovek od pre rata

Nalazimo se u okruženju obnovljenog negiranja genocida u BiH. Prije nekoliko mjeseci, Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeljena je austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije knjige su u BiH naišle na opsežne kritike zbog angažmana u negiranju genocida. Ipak, osjećam olakšanje bar zbog jednog aspekta rada Jessice Stern: ona iskreno priznaje da je njen pristup subjektivan. U tom smislu, ne pokušava nikoga obmanuti. Otvoreno je fascinirana Karadžićem zato što je on ratni zločinac, a razumni čitatelji – čak i ako su neinformirani o genocidu u BiH i prvi put se upuštaju u neugodan poduhvat čitanja o njemu – vjerovatno neće pogriješiti i njene stavove smatrati objektivnim

Srbija se danas protiv istine o teškom, sumanutom ratnom zločinu bori gnusnim lažima i falsifikatima; zvanična verzija službenog Beograda je priča da su Bošnjaci pobili sami sebe, ne bi li optužili Srbe. Matrica koja će kasnije biti mnogo puta korišćena i ući u jezik svake režimske propagande kao “model Markale”, nešto dokazano netačno na štetu Srba

Sveopšta relativizacija dovela je do nestanka svih orijentira koji nam mogu pomoći da shvatimo svet oko sebe i sebe u tom svetu, da se pronađemo u koordinatnom sistemu, da odredimo svoj položaj, pa da onda vidimo šta nam je činiti. U tako kreiranom svetu, koji su stvorili zločinci i njihovi pokrovitelji među intelektualcima, više ništa nije stvarno. Kad ovako predstavimo tu novostvorenu realnost, izgleda kao da je većina građana omađijana činima zlih čarobnjaka koji u svojim rukama drže poluge političke, finansijske i medijske moći. A zapravo se radi o dobrovoljnom pristanku masa na sve ono što im rade moćnici, koji je nastao kao rezultat želje da se skine odgovornost sa sebe za sopstveni život

Nisu svi pesnici podlegli nacionalističkoj histeriji, ima i onih koji nisu zatvarali oči pred užasom koji je nasrnuo sa svih strana. Oni su hrabro pisali o onome što su videli, rukom “časnih ljudi i pouzdanih svedoka”, suprotstavljajući se zlu i spasavajući čast srpske književnosti. Bilo je ljudi što su pisali knjige koje, kako to veli Krleža, “neće da se pokore zakonima sveopće ropske uslovljenosti, jer djeluju protiv stvarnosti svojih životnih prilika junačkom snagom volje i uma koji hoće da prevlada otpor mraka i da se kao sjaj svjetiljke probije kroz tminu”

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka

Za negatore i relativizatore zločina su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju

Izabravši na minulim izborima Slobodana Miloševića ponovo za predsednika Srbije, čoveka bahatog i tvrdoglavog, u svakom trenutku spremnog na samoubilačke političke poteze čije su posledice po pravilu katastrofalne, srpski je narod, podudarno sa svojom "duhovnom elitom", učinio sve da se Jugoslavija, kao država, raspadne. Očigledno se radi o mentalitetu čija osnovna osobina nisu stvaralaštvo i ljubav prema životu, već destrukcija i težnja ka smrti

Dobra poezija je uvek iskaz nekakvog bunta. U to se možemo uveriti čitajući pesnikinju Mirjanu Stefanović koja svojom zbirkom "Pomračenje" samo dostiže još jedan vrhunac u nepristajanju na sliku sveta koja joj se nasilno nameće. U ranijim knjigama taj otpor video se i u pevanju o sreći i životnoj punoći, u otvorenosti jednog bića koje se raduje i voli. Već sama otvorenost uma i nalaženje pravih reči za svoja osećanja i misli opasna je igra na rubu i izazov za palanački duh sivila i rutine, za njegove propovednike smrti

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu