Tekstovi sa tagom: rat

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Ima li čega logičnijeg u apsurdnom ratu, proglašen je ustašom i četnikom, zavisno od toga koja mu je strana izricala presudu; u svojoj Banjaluci, gradu u kojem je nekada važio i za simbol ljudskosti i dobročinstva, brutalno je pretučen ispred svog kafića. I to nije najgore što se dogodilo njemu i njegovoj porodici. Sada zgažena Banjaluka ima jednu brigu manje

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Na tim „liberalnim univerzitetima" u Beogradu odga¬jan je najgori književni kadar koji se upetljao u politiku bezglavo i po uzoru na svoje učitelje tipa Ćosića. Oni su vaspitavani na lažnoj historiografiji jednog Ekmečića ili Krestića. Oni su kavanske brbljarije i izmišljotine Brane Crnčevića uzimali ozbiljno. Ti su loši đaci i mali pjesnici poput Karadžića ili Koljevića ušli u veliku politiku i od¬mah zaratili

“Dobrodošli u pakao: Sarajevo za početnike”, djelo Ozrena Kebe, nastalo tokom opsade Sarajeva, prvi put je objavljeno na francuskom jeziku 1997. godine u izdanju kuće La Nuée Bleue. Od kako je napisao ovo djelo, koje na nas i danas djeluje potresno, Kebo nije nikada prestao sa pisanjem. Dvadeset godina nakon izbijanja rata u BiH, zamolili smo ga da za časopis “Pariz – Sarajevo” kaže šta se desilo s paklom. Danas se on zove “Tranzicija “. Tu se ništa nije promijenilo. Ili sve ? Ne zna se tačno. Slijede odlomci

Službeni glasnik objavio je knjigu Roja Medvedeva “Boris Jeljcin: Rusija na kraju XX veka”. Pred nama je još jedna izuzetna knjiga vodećeg ruskog političkog biografa i istoričara, Roja Aleksandroviča Medvedeva, ovoga puta posvećena krajnje interesantnoj temi „prvom ruskom predsedniku“ Borisu Nikolajeviču Jeljcinu i Rusiji pod njegovom vlašću. Pisana upečatljivim stilom poznatog i priznatog autora u svetu, knjiga je namenjena najširem krugu čitalaca – svima koji se interesuju za devedesete godine prošlog veka, za bivši Sovjetski Savez i današnju Rusiju, kao i za međunarodnu i spoljnu politiku i kontinuitet srpsko-ruskih odnosa u novije doba. Prenosimo jedno poglavlje iz knjige, u dva nastavka

Premda je to paušalna procjena, računam da otprilike 99 posto indivudua od kojih se traži odobrenje Bajaginog koncerta, ili koncerta filharmonijskog orkestra, ima poprilično mutnu biografiju. Ratnu, ili poratnu. Često je u pitanju potpuni ološ, koji jaše na mitu enormnih društvenih zasluga

Svoje usluge pružala je samo i jedino vojnicima iz kasarne prekoputa ulice, odbijajući sve druge, financijski i higijenski mnogo povoljnije ponude zainteresiranih civilnih mušterija. Cijena njene usluge bila je jedinstvena za sva uniformisana vojna lica, od regruta i pitomca do majora, pukovnika, komandanta garnizona i njegovog pomoćnika za moral

Počelo je, da se podsetimo ili saznamo, 1991, kada je Milošević, preko Državne bezbednosti, i najeksponiranijih sledbenika stvorio na teritoriji Hrvatske takozvane srpske autonomne oblasti Krajina, SAO Zapadna Slavonija i SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, koje su se 1992. ujedinile u Republiku Srpsku Krajinu (RSK)

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići

Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata

Splitski novinar i pisac Damir Pilić objavio je roman "Kao da je sve normalno". Njegovi glavni likovi su novinar i fotoreporter, zbiva se u Bosni i Hercegovini, s referencijama na Poljsku, Mađarsku, današnju Europu i svijet. Preklapaju se i vremena, predratna socijalistička BiH osamdesetih, ratna zbivanja i zločini od Ahmića preko Sarajeva do Srebrenice, ubojstvo navijača Sarajeva i aktualna stvarnost toga grada, koji je prema pripovjedaču bio srce bivše države

Pre 32 godine Predrag Čudić je u “Književnim novinama” objavio “Našu pesmu”, koja je po mnogo čemu predvidela buduće krvave događaje. Pišući o međunacionalnom nadgornjavanju u broju žrtava, o takmičenju u patnjama, naslutio je i mogućnost novog rata, a nadležni organi su reagovali tako što su zaplenili tiraž novina. O tom slučaju Čudić u jednom intervjuu kaže: Pišući svoju varijantu poezije "Bunta i otpora", istinski potresen istorijskim lovom na mrtve duše, jedini odgovor "dežurnim patriotama" bio je odgovor njihovim jezikom, nedorečenošću koja ništa ne izriče, ali mnogo nagoveštava. To, taj uvod u rat, polovinom osamdesetih, još za Stambolićeve vladavine, dakle, počeo je sve glasnijom medijskom pripremom, bezočnim licitacijama žrtvama prošlog rata, otvaranjem starih jama i grobnica, kao nekakvim testiranjem javnog mnjenja Srbije koje su sprovodili Miloševićevci. Tako je počelo, završilo se stravičnim ratnim poljima i pokoljima. Međutim, svedoci smo danas da do konačnog obračuna nije došlo, a i kako bi. U slučaju koji ste pomenuli, tužilac uvek budan, ime mu beše Nenad Ukropina (dolazi iz nenada i uk(r)opava) pročitao je moju, Našu pesmu kao poziv na obračun te je tražio hitnu zabranu iste kako ne bi uznemiravala javnost. Dakle, onaj koji upozorava na pogubnu tendenciju državnih medija, taj, jedino taj koji je pročitaonjihove namere i na vreme ih pokušao prijaviti, i javno ofirao njihovu ostavštinu za budućnost, taj je kriv, jer taj sve Srbe proglašava za četnike, a sve Hrvate za ustaše, te samim tim, što je to obznanio, poziva na obračun dveju strana. Laka, ali providna zamena teza. Nadao sam se kao svaki Don Kihot iliti idiot poput kneza Miškina (F.M. Dostojevski) da će taj skandal, zabrana Književnih novina, bar u tim istim novinama, koje su okupljale ondašnji trust mozgova (Miodrag Perišić, Milorad Vučelić, Mihajlo Pantić & comp.), izazvati nekakvu reakciju, da će to biti dobar povod za okupljanje vitezova okruglog stola srpske liberalne društvene misli, ali avaj, ćutanje mrtvog mora. Uskoro potom su u toj zgradi u Francuskoj 7 počeli skupovi, sramni skupovi podrške Miloševićevoj politici, bila je to neka vrsta regrutnog centra rodoljublja i herojstva. Kao, neko je tu ugrožen, a neko je spreman da gine za nešto, neko je nedopustivo ravnodušan, neko je peta kolona i sve tako. Dakle, plebiscitarna podrška Ćosićevoj politici, čiji je eksponent bio Milošević, tekla je po planu. I evo, posle trideset godina opet se vraćamo na početak, posao patriotski nije završen. Kako će izgledati kraj ovog novog početka to niko ne zna, a sirota Naša pesma još čeka, čami negde nepročitana, zaboravljena u budžaku naše književne istorije, istorije beščašća"