Tekstovi sa tagom: ratni zločini

Da se razumemo do kraja: za mene, kao pripadnika mlade generacije koja se služi modernim tehnologijama, potpuno su isti ratni i mirovni profiteri. Dobro, u originalu stoji “antiratni profiteri”, ali meni se ovo mirovni više sviđa, valjda i moja generacija može da pruži neki doprinos uspostavljanju osnovnih pojmova i koordinata u kojima ćemo posmatrati realnost. Mi ćemo u toj realnosti živeti, a ne oni koji su već jednom nogom u grobu, pa zato i ne treba ni za šta da se pitaju, imenovaćemo stvarnost onako kako se nama ćefne

Sreten Lukić se, dakle, popravio, ranije je postignuta svrha njegovog kažnjavanja, nikada više neće naređivati i tolerisati zločine prema Albancima, sa ciljem da na Kosovu ostanu samo Srbi. Zaslužni laureat medalje Obilić koju mu je uručio Slobodan Milošević bio je savestan i dok je gulio robiju. Zaslužni je nacionalni heroj iza rešetaka bio pohvaljivan, od poljskih pravosudnih vlasti dobio je ono što se u JNA (završioje Vojnu akademiju) zove karakteristika „naročito se ističe“

Epilog zločinačkih pohoda 43. Motorizovane brigade: Građani Srbije nakon zlodela sestrinske vojske bosanskohercegovačkog entiteta RS, finansiraju i penzije zapovednika jedinica koje su ih počinile

Logor iz kojeg su, kako kaže Marić, svi mogli da odu kada su hteli i u koji su smešteni da ih neko ne bi ubio, bio je mesto zverstava i patnji. U jednom od svedočenja koje je koristilo Tužilaštvo Tribunala, piše: "Zlostavljanje u logoru neprekidna je i opšta pojava, a počinje dolaskom zatočenika. Zaista, od trenutka kada stignu, zatvorenike se najčešće tuče ili u svakom slučaju maltretira, kao da im se želi odmah pokazati da ih se više neće smatrati ljudskim bićima..."

Poštovani turisti, u ime naše agencije “Zločinac & sin” izvinjavamo se što nismo u mogućnosti da vam pokažemo sva slavna mesta moderne istorije srpskog sveta, ali vas molimo da imate razumevanja – toliko su naši junaci bili vredni, tako su udarnički radili na stvaranju etnički čiste oveće Srbije da za obilazak svih mesta gde su ostavili herojske tragove ne bi bilo dovoljno ni mesec dana. Kud god se čovek okrene, naleti na tekovine stvaranja srpskog sveta, mahom u obliku sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica, rasparčanih ljudskih tela, zgarišta, kuća sravnjenih sa zemljom i sveopšte nesreće

Te noći smo nas troje, majka otac i ja, u tuđim zimskim kaputima u tuđem stanu šutjeli: svako od nas imao je svoje misli, svoju molitvu za mrtve i za žive, svoju unutarnju tugu i saznanja o užasu života i smrti. I o ljepoti života i smrti

Odlika je pete kolone da je njeno delovanje, koje se u osnovi svodi uvek samo na najamničku službu okupatoru, vrlo raznoliko, takođe otvoreno, katkada prikriveno, a katkada čak prerušeno u svoju suprotnost, u tobožnju nacionalnu borbu protiv okupatora, i to je svakako najopasniji vid saradnje sa neprijateljem. U tom vidu javlja se petokolonaška akcija Draže Mihajlovića, njegovih komandanata i njegovih četnika. I zato je Dražino izdajstvo od Nedićevog ne samo još podlije i odvratnije, nego i opasnije. Ta naročita, podmukla i kamuflirana “šumska“ forma fašističkog izdajstva dražinovaca prema srpskom narodu, kao da je i njihovim zločinima dala onaj naročiti oblik podmukle i zverske, koljaške svireposti, tako jezovito slične, međutim, svireopsti ustaških zločina, mada su ustaše „legalni“ dželati „zvanični“ predstavnici domaćeg fašističkog izdajstva prema hrvatskom narodu

Nisu svi pesnici podlegli nacionalističkoj histeriji, ima i onih koji nisu zatvarali oči pred užasom koji je nasrnuo sa svih strana. Oni su hrabro pisali o onome što su videli, rukom “časnih ljudi i pouzdanih svedoka”, suprotstavljajući se zlu i spasavajući čast srpske književnosti. Bilo je ljudi što su pisali knjige koje, kako to veli Krleža, “neće da se pokore zakonima sveopće ropske uslovljenosti, jer djeluju protiv stvarnosti svojih životnih prilika junačkom snagom volje i uma koji hoće da prevlada otpor mraka i da se kao sjaj svjetiljke probije kroz tminu”

Sačinjen je gotovo savršeni zakonski mutant koji u isto vreme čuva državni budžet i nevinost državnih zlikovaca, danas uglednih ljudi na položajima, u partijskim forumima

Jedan od zapovednika JNA i krajiških pobunjenika na suđenjima bio je - kazaće presuditelj Slavko Lozina - vrlo korektan, a uz sve muke, verovatno i blagonaklonost cimera Dragana Vasiljkovića, uspeo je da pročita (nikad nije kasno), čak 500 do 600 knjiga

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Relativizacija ratnih zločina, negiranje genocida i sistematska heroizacija i popularizacija masovnih ubica, ostaviće teške i duboke posledice po srbijansko društvo narednih decenija. Posledice pogubnog delovanja trajaće, kao i svako zagađenje, još dugo. Verovatno decenijama

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona