Tekstovi sa tagom: religija

AjaSofija

Vjerski zanos u prostoru čarobne i neobjašnjive ljepote

Sveta mudrost Aje Sofije

Tko je bar jednom, bar na kratko, nogom stupio u Aju, zasigurno je osjetio neobjašnjivu moć ovog prostora. Bogu je, možda, svejedno gdje čovjek izgovara molitvu kao vapaj pred tjeskobnom prolaznošću jer je svaka iskrena molitva ionako izgovorena u čovjekovom srcu, ali čovjeku nije svejedno. Zato i samo zato nema opravdanja koje bi bilo dovoljan razlog da vjernicima uskratimo priliku da iskuse autentičan vjerski zanos u prostoru čarobne i neobjašnjive ljepote, tim prije što time ni na koji način ne umanjujemo pravo svih nereligioznih ljudi kao i pripadnika drugih vjera da prostor koriste kao i do sada. I to je, čini se, sve što bi o ovoj temi trebalo reći. Svo naknadno politiziranje možda i pogađa namjere kontroverznog sultana Erdogana, ali je nedostojno same Aje
Terezija Avilska

Sveta Tereza iz Avile kao spisateljka

Svi ljudi su samo stabla suvog ruzmarina

Iz svega što je proosećala i stvorila vidi se da je Sveta Tereza iz Avile bila jedna viša žena, koja se od skučenosti i relativnosti svetskih veza spasla transcendentnom, kao jedinome utočištu, i koja je u sebi umela da pomiri najtoplije ushićenje sa mirnim opservacijama i sigurno pogođenim postupcima. Ali kako je okvir gde jedan individuum ima da se razvija vrlo važan faktor, a kako je, u doba kad je Sveta Tereza živela, taj faktor bio presudan, — jer je inicijativa jedne žene u to doba smela da dođe do izraza samo u oblasti porodice ili manastira, — prirodno je što je Tereza iz Avile postala sveticom
Akrist 02 S

San, košmar, java

Kad ste postali religiozni, bližnje ste poklali i raselili

Otkako sveštenici brinu o njihovih dušama, ljudi su, prosto, postali gori i još gori. Da li zaista postoji neko ko misli da smo svi mi bolji ljudi danas, kada se gotovo sto posto stanovništva izjašnjava kao religiozno, nego onda kada smo bili ateisti? Misli li neko, doista, da je ovo društvo, ovaj ekskrement negdašnjeg našeg društva, po bilo čemu bolje, moralnije, ako volite tu riječ – humanističkije od onoga koje je ovdje postojalo za ateističkog zemana? Kako to da sad, kad smo ,,vjerujući“, ne smijemo pustiti dijete na ulicu, a bogami ni u bogomolju, a djeca su nam se slobodna, sigurna i sama igrala za vrijeme ,,bezbožništva“?
Amila Buturović

Intervju: Amila Buturović, profesorka Univerziteta York u Torontu

Veza između svjetovnog i sakralnog domena treba biti dijaloška, ne antagonistička

Za vrijeme ove pandemije vidimo sličan raspon uloga koju vjerske ustanove igraju, od onih koje zanemaruju preporučene mjere distanciranja i predostrožnosti i nastavljaju sa obrednim okupljanjima do onih koje odbijaju fatalističke narative o božanskoj volji i ukazuju na važnost poštivanja nauke i medicine da nas zdravstveno zbrinu, ali i pozivaju na vjerska učenja o ljubavi prema bližnjem svom kroz podršku, savjesnost, humanističku etiku, itd. Osim toga, ove krizne situacije često dovode do onoga što su psiholozi Christina i Stanislaw Grof nazvali spiritual emergency, naime, nagon i potreba za nekom vrstom spasenja u kriznim momentima kada je ugrožen vlastiti život ili život najbližih, što plasira vjeru i sakralne ustanove na vrlo važno mjesto u trenutnoj situaciji. U Kanadi se od samog početka razgovara o važnosti uključivanja vjerskih zajednica i lidera u kolektivnoj borbi protiv pandemije. A s obzirom na to da je u Kanadi, po zadnjim procjenama, zastupljeno oko 15-20 različitih religija i denominacija, govorimo o angažovanoj suradnji vjerskih zajednica sa sekularnim zdravstvenim i drugim državnim institucijama oko brige za one koji nemaju mogućnost da se sami suoče sa krizom ovih razmjera
Religija

Bitka za pričešće: Pouzdano znanje o nesaznatljivom

Vernici i ateisti svih zemalja, opustite se

Ono što je Hristovim učenicima bilo teško za razumevanje, stručnjacima za Hrista je luk i voda. A tek ovi fanatični pričasnici što veruju u magijsku moć pričešća: ono što je Hristovim apostolima, ljudima koji su proveli godine života prateći svog učitelja, bilo zagonetno – našim vernicima je jasnije od toga da su dva i dva četiri. Zaista fascinantno, šteta što to samopouzdano i jasno znanje ugrožava živote i ljudima koji nisu baš sigurni kako stoje stvari sa preobražavanjem darova na liturgiji, kao i ljudima koje to uopšte ne interesuje. A da se malo ipak uzdržite od tog pouzdanog znanja o stvarima koje se saznati ne mogu, bar dok ne prođe epidemija? Ako ni zbog čega drugog, onda zato što Hrist nije izrekao samo onih nekoliko rečenica o telu i krvi, već je i štošta drugo govorio. Na primer: “Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe”. Nisam baš siguran da je ova zapovest manje važna od one o jedenju tela i pijenju krvi Gospodnje
Eggza 02 S

Veći katolik od pape

Iznad svih popova, na kraju je uvijek – pop

Teško je poreći da se, makar u usporedbi s drugim zemljama, hrvatska vlast dobro nosi s pandemijom koronavirusa – nije se povela ni za zapadnjačkim neoliberalnim "tko-preživi-preživi" modelom koji je kulminirao u Americi apelom zamjenika guvernera Teksasa Dana Patricka starijim osobama da se žrtvuju kako bi spasili njihovu nakaradnu ekonomiju utemeljenu na prekarijatu i ugovorima o radu na nula sati, a ni za istočnijim primjerima poput Rusije gdje je izbor ostajanje kod kuće ili zatvor
Juggo 01 S

Asketizam i ljubav

Zašto je erotizam postao sinonim za izopačenost?

Svojim dramatičnim govorom sv. Pavao govori pokadšto o mržnji prema samome sebi, obrazac koji će doslovce biti preuzet od svih duhovnjaka asketskog nagnuća, sa sve većim uživanjem. Znam dobro da je mržnja naličje ljubavi, ali kako ljubav što je željom zatravljena za onim koga ljubi može uistinu mrziti ono što njemu kao žrtvu prinosi? Nije li mazohizam moment ponovnog pada prikraćene duše, kad duh koji je poziva prestaje da je vodi u njenom uzletu k istinskom ja? Tražila je anđela. Ostala joj je nostalgija za bijegom izvan prirodnog ja. Odsada je starom čovjeku odzvonilo: ne mogavši ga ponijeti zajedno sa sobom k njegovu dobru i nadahnuti ga svojom ljubavlju, duša mu presuđuje i opružuje za zlovolju. Ali ona zna da su se zajedno uputili i da će i ona mrijeti ubije li ga
Dbojic 02 S

Drago Bojić: Kraljevstvo božje i nacionalizam

Sunovrat u ambis neljudskosti

Bojićeve analize retrogradnih društvenih pojava mogu se primeniti na Hrvatsku, Bosni i Hercegovinu i Srbiju gotovo jednako, pogotovu kada je reč o srastanju verskog i nacionalnog identiteta, te nacionalizmu i njegovim pojavnim ratnim i posleratnim obličjima
Aaffa 03 S

O religiji i njenim dogmama (3)

Mantijaška pokvarenost i fino udešene lažarije

Meni, kao bogoslovu, arhimandritu, profesoru i direktoru ”bosansko banjalučke” bogoslovije, zadugo bijaše teško da ovako javno priznam i svijetu na vidiku očitujem ovu vječitu istinu protiv nas mantijaša i našeg mantijaškog morala. Tim teže što mi je patrijarh carigradski, na zahtijev opštine, vać telegrafski bio ukazao vladičansko zvanje i što sam u Banjaluci i celoj okolini živio ”kao mali car” kao i ostali krupni mantijaši i što me narod cijele Bosne poštovao kao svog ”svetitelja”, kao ”svetog Savu”, kao ”novog” Hrista. To će posvjedočiti svaki Krajišnik. Ali uvidjevši našu mantijašku duboku pokvarenost i fino udešene lažarije, koje smo mi pokrili lažnim sjajnim pokrovom, to jest velikom firmom boga, vjere, crkve i morala; saznavši uz to stvarne potrebe naroda i čovječanstva i njihove goleme nevolje, koje mu dolaze jedino stoga što ne umije da umuje i da se upravlja po umuzdravog razuma i osećanju čistog poštenja, bio sam prinuđen po nagonu naučnih razloga, a u hataristine i privlačnosti, da dam ostavku na to veliko zvanje i gospodovanje, da napišem ovu izjavu ”Umovanje zdravog razuma” i da se posvetim stvarnom unapređenju i usavršavanju sebe i svoga naroda i čovječanskog roda, ukoliko sam kadar da to učinim
Smbrr 01 S

Još me nisu ukinuli

Ateista

Onda su ukinuli Jugoslaviju, pa ukinuli Dvadesetdeveti novembar... A mene? Mene još nisu, ali i pored prilagođavanja sve više se osećam prevarenom. Ne zato što nisam vernik, već zato što me stalno ranjavaju, a onda ravnodušno, pomalo brišu. Kao i moju domovinu. (Misle, zacelila sam?) Sve više me spaljuju, nešto kradu, nešto naizgled dodaju, ali, u stvari, neprestano amputiraju. I stalno sam, kao i ovaj tekst, u nekim zagradama
Chrii 06 S

O religiji i njenim dogmama (2)

Hrist je pripadao taboru socijalista

Da je Hrist pripadao taboru socijalista vidi se otuda što se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, kao i iz toga što veli: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, a bližnji naš, veli, jeste svaki čovjek na svijetu”. Uz to je govorio da su mantijaši kao okrečeni grobovi koji se spolja bele a unutra su puni smrada i nečistoće to jest pokvarenosti i nepoštenja. Ove njegove riječi svako će naći u jevanđelju Matijevu
Akrist 02 S

O religiji i njenim dogmama (1)

Bog je suroviji od spahije

Zašto bog sam ne hrani svoje sluge i zašto sam sebi ne gradi ”božije domove”? Ta i najpokvarenija ćifta plaća svoga slugu i o svom trošku pravi sebi domove i dućane. Pa zar pravedni bog stoji čak ispod njih? Ta to je sultanski. – Samo nečovječna gospoština starog doba - plemići, spahije nagonili su narod na kuluk, begluk da im besplatno gradi dvorove i njih i njihove sluge hrani svojim znojem. To je užasno upoređenje, ali je tako
Marxx 07 S

Interpretirati ili promeniti svet

Teze o Fojerbahu

Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgajatelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti društvo na dva dijela - od kojih je jedan iznad društva. Podudarnost mijenjanja okolnosti i ljudske dijelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i racionalno razumeti samo kao revolucionarna praksa
Fra Mile Babić

Intervju: Fra Mile Babić

Pojedinac vjeruje u Boga, nema kolektivnog opštenja sa Bogom

Individualni identitet mora biti najvažniji. Ja mogu biti član stotina kolektivnih identiteta, participirati u njima, ali ja kao individualni identitet, ja kao ja sam nesvediv. To je individuum. Kod nas treba afirmirati individualni identitet. A mi danas svodimo sve identitete na jedan, a to je nacionalni. To je nasilje. Individuum znači da je čovjek nedjeljiva stvarnost, da je originalan, da se razlikuje od ostalih. Onda on, kao takav, može participirati u kojem hoće identitetu, a ne da se sve samo svodi na jedan kolektivni identitet i time se čini nasilje nad živim čovjekom
Bide

Uvod u bideologiju

Manifest bideizma

U filozofskoj tradiciji Zapada znamo da je Martin Bidejger napisao maestralno delo „Bidak i vreme“ u kome pokazuje da je bidak, naime, ono po čemu bide jeste, dok čovek „pesnički tubiduje“. Temeljno ontološko pitanje je: „Zašto Bide a ne Ništa?“ Helderlin je uzvikivao, polulud, u svom dvorcu: „Čemu bide kad nema vode?! “Kant je u bideu ugledao stvar po sebi. Hegel je sočinio„Fenomenologiju bidea“, što je teško za čitanje, ali ukratko, on je tu objasnio kako pojam bidea napreduje kroz istoriju, razvija se, osvešćava, i uporedio ga sa brodom ljudske potrage za smislom, sa savešću i samosvešću čovečanstva