Tekstovi sa tagom: roman

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Zаpisi iz podzemljа (2)

Moždа normаlаn čovek i morа biti glup

Dа nаstаvim o ljudimа sа jаkim nervimа. koji ne shvаtаju izvesnu utаnčаnost nаslаdа. Iаko tа gospodа, u izvesnim prilikаmа, nа primer, riču iz sve snаge kаo bikovi, i mаdа im to, recimo, služi i nа čаst, аli, kаo što sаm već rekаo, pred nemogućim se odmаh umiruju. A nemoguće je — kаmeni zid. Kаkаv kаmeni zid? Pа, rаzume se, prirodni zаkoni, zаključci prirodnih nаukа, mаtemаtikа. Čim ti, nа primer, dokаžu dа si postаo od mаjmunа, nemа štа dа se mrštiš, već primi činjenicu onаkvа kаkvа je. Ili, kаd ti dokаžu dа tebi jednа kаp tvog rođenog sаlа u stvаri morа biti drаžа od sto hiljаdа tebi sličnih bićа i dа u tom zаključku, nаjzаd, nаlаze rešenje sve tаkozvаne vrline i obаveze i ostаlа buncаnjа i predrаsude — ondа i to primi kаo fаkаt, jer štа se tu može drugo kаd su dvа putа dvа četiri
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Zаpisi iz podzemlja (1)

Zаšto nisаm umeo dа postаnem čаk ni insekt

Autor „Zаpisа” i sаmi „Zаpisi” su, prirodno, izmišljeni. Pа ipаk, tikvа licа kаo što je pisаc ovih beležаkа ne sаmo dа mogu već i morаju postojаti u nаšem društvu kаd se uzmu u obzir okolnosti u kojimа se formirаlo nаše društvo. Hteo sаm dа prikаžem publici, jаsnije nego što se to obično rаdi, jedаn od kаrаkterа nedаvne prošlosti. To je jedаn od predstаvnikа pokolenjа koje još živi. U ovom odlomku nаzvаnom „Podzemlje” tа ličnost se prodstаvljа čitаocimа, izlаže svojа shvаtаnjа i kаo dа želi dа pokаže uzroke zbog kojih je nаstаlа i morаlа nаstаti u nаšoj sredini. Sа nаrednim odlomkom počeće prаvi „Zаpisi” te ličnosti o nekim dogаđаjimа iz njenog životа (Fjodor Dostojevski)
Detj 01 S

Odlomak iz romana “Odlazak”

Čopor odgurne sve koji su slabi i drugačiji

Andrej Nikolaidis objavio je novi roman “Odlazak (epitaphios logos ) u sarajevskom Buybooku. “Odlazak, novi roman Andreja Nikolaidisa možemo zamisliti, a siguran sam i doživjeti, i kao posljednji roman, ne samo autora, nego epohe i civilizacije na odlasku. Naime, njegov junak će, ni iz kakvog herojskog ni tragičnog razloga, nego iz čiste ljubavi učiniti ono što nitko ne želi ni pomisliti. Ali da bi se to dogodilo situacija mora biti strašna i bezizlazna što pripovjedač, ne tajeći pri tom svoju uvjerljivu mizantropiju, prikazuje u izravnom prijenosu koji se događa u jednom danu od 5:07 do 15:04 sati, dok pripovijeda finale obiteljske drame i krimi priče, a razornim esejističkim pasusima i pokojom retrospektivom, svemu daje kontekst i razlog. (…) Epitaphios logos, posmrtni govor je podnaslov ovog romana, i on to jest, jer s korona epidemijom smo već zagazili u novo doba, a ovaj roman pokazuje odakle smo došli, možda čak i zašto smo došli tu gdje jesmo“, veli o romanu urednik Kruno Lokotar. Prenosimo odlomak iz Nikolaidisovog romana
Đuna Barns

Šuma noći

Noćna straža

Službeni glasnik objavio je “Šumu noći”, najznačajniji roman znamenite američke autorke Đune Barns, koji je T. S. Eliot slavio kao svedočanstvo muzike u prozi, Vilijam Barouz kao jednu od najznačajnijih knjiga 20. veka, a Dilan Tomas kao jednu od tri velike prozne knjige koje su napisale žene. Kada je prvi put objavljen 1936. kritika i publika su hvalile vešto poigravanje tehnikama modernističke proze i osobeni jezik romana, da bi krajem 20. veka roman zadobio epitet najznačajnijeg prikaza ljubavi među ženama u zapadnoj književnosti nakon Sapfo. Prikazujući antologijski ljubav Robin i Nore, kao i ostale nesvakidašnje junake koji dvadesetih godina 20. veka u Parizu, Berlinu i Beču ostvaruju svoje sudbine, Barnsova postavlja smela pitanja u vezi s religijom, klasom i seksualnošću i donosi nam jednu od najživopisnijih slika međuratne dekadencije. Roman je preveo Aleksandar Stević
Majstor i Margarita

Majstor i Margarita

Nikada ne razgovarajte sa nepoznatima

— Čovek sam upravlja! — pohita ljutito da odgovori Bezdomni na ovo, mora se priznati, ne baš sasvim jasno pitanje. — Izvinite — blago odgovori neznanac da bi se upravljalo, treba ipak imati tačan plan za izvestan, koliko-toliko pristojan period vremena. Dopustite mi da vas upitam kako čovek može da upravlja, ako je ne samo lišen mogućnosti da napravi neki plan, makar i za tako smešno kratak rok od, recimo, jedno hiljadu godina, već ne može zajamčiti da će dočekati i sutrašnji dan? I odista — tu se neznanac okrenuo Berliozu — zamislite da, na primer, počnete da upravljate, da odlučujete i o drugima i o sebi, i uopšte, taman se unesete u posao, kad najednom dobijete... hm, hm... sarkom pluća... Tu se stranac slatko osmehnuo, kao da mu je misao o sarkomu pluća pričinila zadovoljstvo — da, sarkom — žmirkajući kao mačak, ponovio je ovu zvučnu reč — i eto, sa vašim upravljanjem je gotovo! Ničija vas sudbina, osim vaše sopstvene, više ne zanima. Rođaci počinju da vas lažu, a vi, osećajući da nešto nije u redu, jurite učenim lekarima, pa šarlatanima, a možda i gatarama. I jedno i drugo, a i treće — potpuno je besmisleno, to i sami shvatate. I sve se to završava tragično; onaj koji je do nedavno smatrao da upravlja nečim, najednom se obreo nepokretan u drvenom kovčegu, i oni oko njega, shvatajući da od njega više nema nikakve vajde, spaljuju ga u peći. A dešava se i gore: čovek se upravo spremio da krene u Kislovodsk — tu je stranac zažmirivši pogledao Berlioza — tričarija na prvi pogled, ali ni to ne može da učini, jer će se iz nepoznatih razloga iznenada okliznuti i nasti pod tramvaj! Nećete mi valjda reći da je sam sobom tako upravljao? Nije li ispravnije pomisliti da je to s njim učinio neko drugi? — i tu se stranac nekako čudnovato zasmejao
miljenko jergović

Miljenko Jergović: Herkul (Fraktura 2019)

Odigrano će se tek dogoditi

Sve i da se želi, sadržaj romana nije moguće prepričati, zato što je u njemu zbijeno toliko puno događaja kojima međusobnu poveznicu nalazimo ponekad odmah, često kasnije, a najčešće unapred, dok to još i ne znamo; a sve teče kao mirna rijeka, tek tu i tamo poneki vir ili prepreka u obliku srušenog stabla a koju su napravili dabrovi sebi za dom
Aabra 01 S

Nemoj me buditi: Prvi roman Marka Tomaša

Hemijski sastav bola

Čovek “slobodne” profesije (novinar sudske hronike), okrutno nezainteresovan za gotovo sve što se dešava u vezi sa njegovim poslom, vlasnik miliona grčeva u stomaku i srodnih probavnih tegoba, na pragu četrdesetih, u starosnoj dobi kada ga progoni osećaj da se “upravo očešao o smrt”. Dok iskazuje znake života, oslanjajući se na neke davno usvojene rituale kojima ne vidi smisao
Mesečina

Na rubu pameti

I mjesečina može biti pogled na svijet

Meni su oduvijek neobično imponirali ljudi kojima je sve jasno po liniji njihovog uvjerenja koje se opet podudara s istinom, za te pojedince - "nepogrešivom"! Tome istome banditu Domaćinskome, zbog koga sam i dospio ovamo, i njemu je sve uvijek bilo jasno i sve se je podudaralo s iskustvom. On je ubio četiri čovjeka, jasno, on je spreman da pobije za svoje plehnate lavore četrdeset milijuna čovječanstva, jasno, i sve će to njemu biti jasno i nikada se u takvom jednom banditu ne će pojaviti ni jedna, pa ni najneznatija traka sumnje. A vama je isto tako jasno da se ovaj društveni uređaj bezuvjetno mora zamijeniti novim, suvremenijim, boljim društvenim uređajem, i to odmah, u dvadeset i četiri sata, to je za vas ovjerovljena istina u koju vjerujete, kao što drugi vjeruju u bezgrešno začeće. To je vaš "pogled na svijet" koji vi imate za razliku od mene, a za volju toga svog "pogleda na svijet" vi ste spremni isto tako ubiti kao i Domaćinski. Tu ubija Domaćinski zbog svoga "pogleda na svijet", tu se prijetite po crti svoga "pogleda na svijet", a mene opet moja ovjerovljena istina uči da to klanje traje već od stvaranja svijeta. Ja nisam nikakav stručnjak za društvene uređaje, kad biste mene pitali kako da uredim jedan društveni uređaj po svome ukusu, ja bih iz njega - načelno - izbacio sve nerazumne, prije svega, glupe i banditske "poglede na svijet"
Lift

O Crvenom soliteru perspektive i propadanja

Kad radnici postanu ratnici

Rat, stradanje, smrt sa imenom i prezimenom. Menjale se vojske, preuzimale grad. „Neka su se komšijska djeca nesretno odazivala na vojne pozive, ne razumijevajući da idu ravno u klaonice – mali Bakić, Cvijetić. Puača, Panić... Prijedor je postao bezgradan, suh, isprepadan. Komšije krivog imena počele su dobijati otkaze (Karmela, Supha, Meho, Kata...) i radnici su postajali ratnici, a da to nisu ni znali“
Igor Marojević

Tuđine: Konačna fiesta

Paravojne književne snage

Književna reč je s jedne strane sve slabija a s druge, ima je sve više, književnost je na svu sreću najjeftinija umetnost, za pisanje je dovoljan jeftin laptop ili desktop. Na primer, ja sam prošle godine snimio album, a u publici je i producent kojem se nešto moralo platiti, mada mi je štagod i oprostio. Naprosto, za muziku morate imati instrumente kao što ako biste se bavili slikarstvom morate kupiti štafelaj, platno i boje, dočim jeftinoća književnosti na svu sreću uvlači u pisanje sve one dokonjake, kreativne ali i nekreativne te književna reč treba da nastavi ovako
Džojs

Džejmsu Džojsu u čast

Bloomsday, praznik romana koji je spaljivan na lomači

Zaslugu za povratak “Ulisa” među građane Dublina imaju Flann O’Brien i Patrick Kavanagh. Oni su 16. juna 1954. na obali Dublinskog zaliva, u podnožju Martellove kule gde počinje radnja “Ulisa”, prvi u Irskoj javno poskidali kape pred Joyceom i njegovim delom. Kažu da je O’Brien došao već pijan, pa je, u pokušaju da se popne na vrh, pao Kavanaghu na glavu. Posle su nastavili da piju u kočiji, a kad su stigli do prvog paba, tu su i ostali, sve dok ih uveče nisu odneli kućama. Od tada poštovaoci svake godine obilaze Martellovu kulu, napušteno vojno utvrđenje u kojem je pisac „Ulisa“ boemski živeo u mladosti, a danas Joyceov muzej. Oni hrabriji ponavljaju ritualno kupanje Bucka Mulligana u hladnoj vodi obližnjeg kupališta, a manje hrabri penju se na vrh i čitaju odlomke iz romana
Aasara 07 S

Darko Cvijetić: Schindlerov lift (Buybook, 2018)

Krik životinje moje ljudskosti

Darko Cvijetić ovom je proznom knjigom na dojmljiv i umjetnički relevantan način ispričao jednu razornu priču o nama danas i ovdje. Iako puna nemira i mraka, ona je iznimno važno suočenje koje pokazuje da je budućnost ovdje moguća
Jurica Pavičić

“Crvena voda”, najbolja knjiga neprevedene fikcijske proze

Jurica Pavičić dobitnik nagrade “Fric”

Jurica Pavičić dobio je za roman “Crvena voda” prestižnu književnu nagradu “Fric”. Nagradu dodeljuje tjednik Express za najbolju neprevedenu knjigu fikcijske proze, a ime je dobila po nadimku Miroslava Krleže
Štrpci

Aleksandar Tutuš: 671, (Bernar, Beograd, 2018)

Kako knjigom do oprosta?

Aleksandar Tutuš skromno i smireno, ali glasno, želi reći ono što mnogi u srpskom narodu misle, ali ne nalaze način kako iskazati: Štrpci nisu željeznička stanica kroz koju smo prolazili ili na kojoj smo se željeli iskrcati; neki nas nasilu uvlače u vagone bezumlja, oni koji su znali šta rade kad su legitimisali, upisivali imena putnika na vozne karte, te im naređivali da izađu iz tobože sigurnih kupea. Oni koji su to učinili, i drugi koji bi jednako postupili da su bili na mjestu tih službenih lica, i autoru romana i svima koji osjećaju sram zbog zlodjela nameću se kao stalna tiha pratnja, zato što sad gledaju kako bi zločin prebacili na naciju, na imaginarne zakletve koje nikoga ne obavezuju a njih djelomično oslobađaju
Igor Marojević

Intervju: Igor Marojević, pisac

Svuda sam se osećao kao tuđin

U romanu se ne bavim samom Crnom Gorom koliko severozapadnim delom Boke Kotorske, i izvesnom koliko realnom toliko i fiktivnom lokalnom političkom podelom. Opisani došljaci su mahom takođe iz Zaliva, ali mislim da je neuporedivo manje bitno odakle su poreklom, od toga što su dođoši, odakle god da su. „Tuđine“ svakako nisu prvenstveno crnogorsko štivo