Tekstovi sa tagom: roman

Marijj 105 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (10)

Konačni obračun braće i susjeda

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Kaffs 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (9)

Ludilo nikako da prestane

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Bracca14

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (8)

Titokamonova piramida

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Dostojevski

Ispovest samrtnika: Ipolit Terentjev

Zašto se traži od mene da hvalim ono što me je progutalo?

Religija! Večni život priznajem, i možda sam ga oduvek i priznavao. Neka je ljudska svest i zapaljena voljom najviše sile, nek je ta svest pogledala ovaj svet pa rekla: ,Ja postojim!' i nek je toj svesti najednom najviša sila naredila da se uništi, jer to tamo zbog nečega — a najzad i bez objašnjenja zbog čega — treba, dobro, neka — sve to dopuštam, ali ipak je tu još uvek večito pitanje: čemu je tu bila potrebna i moja smirenost? Zar ne mogu biti progutan onako jednostavno, a ne da se traži od mene da još hvalim ono što me je progutalo? Zar će se tamo zbilja neko naći uvređen što neću da pričekam još dve nedelje? Ja u to ne verujem; a i mnogo bi tačnije bilo kad bi se pretpostavilo da je tu prosto zatrebao moj ništavni život, život atoma, radi popunjavanja neke opšte harmonije i celine, radi nekog plusa ili minusa, radi nekog kontrasta i slično, isto onako kao što su svakodnevno potrebne žrtve nekoliko miliona bića, bez čije smrti ostali svet ne može opstati (mada moram da primetim da ova misao sama po sebi nije mnogo velikodušna)
Cevipi 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (7)

Svi ćevapi moraju biti ravnopravni

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Arive 05 S

Odlomak iz romana "Što na podu spavaš"

Otkud ovaj rat

Djed je, pred smrt, buncao: otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu
Sara Omar

Sara Omar: Kupačica mrtvih

O pounutrenju verskog totalitarizma ili – jedan oslobodilački roman

Ovo je oslobodilački roman s hepiendom utoliko što je autorka preživela, osvojila novi jezik i uspela da ispriča svoju priču. Ovo je i primer kako je to biti angažovan i posle, kako je to kada nastaviš da se boriš i za prava drugih i kako je to dirati u tabu teme, u nešto što će versko ludilo i samouverena dogma da proglase direktnom izdajom i razlogom za smaknuće
Pokris 15 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (6)

Mir je kratko trajao

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Aapo 33 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (5)

Kad srp otupi, a čekić zameni puška

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Ddaa 03 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (4)

Kako smo bratstvo i jedinstvo pretvorili u mržnju i neslogu

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Pioo 04 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (3)

Čekajući druga Tita da sa Briona dođe u naše selo

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Btrf 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (2)

Sretna vremena koja danas ljudi ismijavaju

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Unna 04 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (1)

Vječno pitanje bez odgovora: „Ko nas, bre, zavadi?“

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski/bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Zаpisi iz podzemljа (2)

Moždа normаlаn čovek i morа biti glup

Dа nаstаvim o ljudimа sа jаkim nervimа. koji ne shvаtаju izvesnu utаnčаnost nаslаdа. Iаko tа gospodа, u izvesnim prilikаmа, nа primer, riču iz sve snаge kаo bikovi, i mаdа im to, recimo, služi i nа čаst, аli, kаo što sаm već rekаo, pred nemogućim se odmаh umiruju. A nemoguće je — kаmeni zid. Kаkаv kаmeni zid? Pа, rаzume se, prirodni zаkoni, zаključci prirodnih nаukа, mаtemаtikа. Čim ti, nа primer, dokаžu dа si postаo od mаjmunа, nemа štа dа se mrštiš, već primi činjenicu onаkvа kаkvа je. Ili, kаd ti dokаžu dа tebi jednа kаp tvog rođenog sаlа u stvаri morа biti drаžа od sto hiljаdа tebi sličnih bićа i dа u tom zаključku, nаjzаd, nаlаze rešenje sve tаkozvаne vrline i obаveze i ostаlа buncаnjа i predrаsude — ondа i to primi kаo fаkаt, jer štа se tu može drugo kаd su dvа putа dvа četiri
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Zаpisi iz podzemlja (1)

Zаšto nisаm umeo dа postаnem čаk ni insekt

Autor „Zаpisа” i sаmi „Zаpisi” su, prirodno, izmišljeni. Pа ipаk, tikvа licа kаo što je pisаc ovih beležаkа ne sаmo dа mogu već i morаju postojаti u nаšem društvu kаd se uzmu u obzir okolnosti u kojimа se formirаlo nаše društvo. Hteo sаm dа prikаžem publici, jаsnije nego što se to obično rаdi, jedаn od kаrаkterа nedаvne prošlosti. To je jedаn od predstаvnikа pokolenjа koje još živi. U ovom odlomku nаzvаnom „Podzemlje” tа ličnost se prodstаvljа čitаocimа, izlаže svojа shvаtаnjа i kаo dа želi dа pokаže uzroke zbog kojih je nаstаlа i morаlа nаstаti u nаšoj sredini. Sа nаrednim odlomkom počeće prаvi „Zаpisi” te ličnosti o nekim dogаđаjimа iz njenog životа (Fjodor Dostojevski)