Tekstovi sa tagom: roman

Za kritičara bi možda moglo biti bitno da neko djelo u kojem se osjeća autofikcionalna dominanta, ne vrednuje isključivo kao roman, jer umnogome lišen motivacije i individualizacije, opterećen često direktnim esejističkim ili društveno-političkim razmatranjima, to bi mogao biti slab roman, iako je možda sasvim pristojno izrađena autofikcija. Tamo pak gdje je autor samom sebi prije svega zadao romaneskne okvire, kritičar se pak ne bi trebao libiti da zapazi preveliko oslanjanje na autorsko ja, neizrađenost likova, plošnost ideje, kao i nemotivisanost angažovanih pasaža, ne libeći se da pravedno presudi

Nedavno se u klubu „Magistrala“ Doma kulture Studentski grad odvijao „susret dvojice pisaca koji, gle čuda, žele da govore o delu onog drugog!“, kako su organizatori najavili književno veče na kojem je Igor Marojević govorio o romanu „Pastorak“ Jurija Hudolina a slovenački autor o romanu „Prave Beograđanke“ svog srpskog kolege. Dobar deo promocije koordinatorka Tamara Mitrović je postavljala pitanja učesnicima da bi oni sami pitali jedan drugog o tehnikama pisanja koje primenjuju ali i o književnoj, kulturnoj i političkoj situaciji na Balkanu i šire. Na književnoj večeri pročitani su kritički tekstovi Jurija Hudolina o „Pravim Beograđankama“ i Igora Marojevića o „Pastorku“, koje objavljujemo u nastavku

Najveća vrijednost ovog djela je isijavanje prazninom slobode i njenom punoćom istodobno. Ironijsko-ispovijednim modelom naracije Stanković uspješno sintetizira matematičko-logičku i duhovno-nihilističku vojsku riječi. Istina i ironija Kiklopa se skoro mogu obljubiti, a između njih je toliko porozna granica jednaka uzmicanju pred čitateljem. Pripovijedno JA/narator isijava znanjem iz svjetske književnosti, psihologije i filozofije, držeći čitaoca ,na uzici' upravo traviranjem antidramskog u kulminacijama blagih moždanih udara, spoznajnih orgazama koji dobru percepciju života predstavljaju nezamjenjivim opijumom

Filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama

Posljednja tematska cjelina iz koje pripovjedač vuče korijene svog neodredivog identiteta, ona obiteljska, najbolji su momenti romana, a priče o djedu, zidaru iz Crnu Travu i ocu „kojeg nema“ (nema očevoga autoriteta) ispripovijedane su živo, lucidno i zanimljivo. U tom se dijelu ispisuje i osnovni stav pripovjedačeva odnosa sa svijetom. Još je Fernando Pessoa, prvak portugalskog modernizma, kroz svoje heteronime vikao: Drugi, to sam ja!, a Stankovićev pripovjedač govori kako mu se centar bića izmeštao u drugog

Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija

„Motivi za knjigu kajanja“ su roman-putovanje. To je knjiga koja se i sa slabijom čitalačkom kondicijom može pročitati, tokom vožnje Sarajevo – Villach. Rupe ili grbe na sižejnoj saobraćajnici ublažene su kvalitetom stilskih amortizera i oscilirajućih ramena s kojima pripovjedač raspolaže

Izdavačka kuća Partizanska knjiga objavila je pre par meseci prvi roman našeg saradnika Dragoljuba Stankovića "Beogradski kiklop". Ranije smo Stankovića znali kao odličnog pesnika, književnog kritičara i angažovanog komentatora parakulturnih događaja, a sad ga upoznajemo i kao vrsnog pripovedača. U "Beogradskom kiklopu" Stanković je zaronio u mračne devedesete, u olovne godine koje je književnom alhemijom pretvorio u zlato izbrušenog proznog stila. Iz romana “Beogradski kiklop” prenosimo poglavlje “Trag pod levom miškom”

“Zločin i kazna” Dostojevskog nije simbolično delo. Roman je istorija o studentu Raskoljnikovu koji zbog novca ubija staricu, i svoje ubistvo motiviše time što kaže da je on na to imao pravo zbog nepravednog uređenja društva. Roman ne upućuje ni na kakvo drugo značenje, pa ipak. I Dostojevski je, kao i drugi savremeni značajni ljudi, iz sredine prošlog veka suprotstavio misao društvene nepravde dvema vladajućim teorijama koje se odnose na ukidanje nepravde, u slučaju Rusa slovenofilstvu i socijalizmu

Roman “Proleće se na put sprema” Bojana Krivokapića nije nezanimljivo štivo. Autor je u nekoliko navrata pokazao uspjela rješenja, posebno u pasažima kada se vrati perspektivi dječaka Gregora, i sigurno je da će ova knjiga imati svoje čitaoce. Ostaje ipak da se radi na oslobađanju književnosti od nužnosti tematskog uopštavanja, te da se pokuša uhvatiti priču kao suštinska tačka književnosti

Htio sam opet osjetiti tu običnu sreću. Zato sam počeo pisati “Knjigu o Uni”. Namjera mi je bila da izgradim svijet koji je nestao. Da odam počast majki, njenoj kući, rijeci Uni, koja je svojim krakom prolazila kroz majkino dvorište, toliko blizu kuće, da je za većih poplava bilo moguće, s kuhinjskog prozora, oprati ruke u rijeci

Promocija romana “Prave Beograđanke” održaće se 16. novembra počev od 18h u SKC-u (Knjižara Delfi, Kralja Milana 48), uz učešće Milene Đorđijević (NBS), Filipa Davida i Miroljuba Stojanovića. Odlomke iz knjige čitaće doajen Beogradskog dramskog pozorišta Pavle Pekić. Povodom promocije objavljujemo odlomak iz romana

Izdavačka kuća Partizanska knjiga objavila je pre nekoliko nedelja prvi roman našeg saradnika Dragoljuba Stankovića "Beogradski kiklop". Ranije smo Stankovića znali kao odličnog pesnika, književnog kritičara i angažovanog komentatora parakulturnih događaja, a sad ga upoznajemo i kao vrsnog pripovedača. U "Beogradskom kiklopu" Stanković je zaronio u mračne devedesete, u olovne godine koje je književnom alhemijom pretvorio u zlato izbrušenog proznog stila. Prenosimo delove pogovora koji su pisali urednici Partizanske knjige Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, kao i uvodno poglavlje romana pod naslovom "Srce Kiklopa"

Ako sam dozvolio sebi da životnu građu nekih, pre svega devojaka, ali i konkretnih muškaraca, koristim i ponešto izvrćem, pri čemu im se u društvu koje se nezaustavljivo survava mora desiti ponešto loše, minimum korektnosti mi je bio da ubedljivo najgora sudbina iznenadi lika pod imenom i prezimenom Igor Marojević. Zato sam morao da brutalno kaznim tog Igora Marojevića

Nisam ja to tad konto, al sad kontam, rušio mu se svijet, nije lako bilo odrast, sin njemačkog vojnika, onda ono, partizanija, ko zna kako su ga vrijeđali i kroz šta je sve prošo, al nikad o tom nije govorio, ovo sam ja sve poslije skonto. I jebiga, znaš, on došao u neke godine, nešto u životu steko i zaokružio, kad valja u rat. Zna on da je rat jad, stari mu je sve mogo ispričat, a on ni tamo ni vamo, Nijemac u Sarajevu, kud i šta sad, jebo te svijet