Tekstovi sa tagom: romi

Voljela bih pronaći način da progovorim o Romkinjama lezbejkama, a da to ne bude perpetuiranje onih aspekata koji se isključivo odnose na naglašavanje potlačenosti, obespravljenosti, diskriminacije i stigmatizacije kroz koje svakodnevno prolaze svi/e Romi i Romkinje. Kao i uvijek – voljela bih da u mom tekstu postoji ona pukotina, kroz koju će zablistati snop ljubavi i sijevnuti vedrina i životnost. Čak ako mi to ne uspije, voljela bih bar progovoriti o ovoj temi na način da sam dio nje, da je sagledam iznutra, da se pozicioniram tako da jasno stavim do znanja da ja jesam dio te priče i da me ona itekako ranjava, dotiče i prožima

Mersud Selman je mladi slikar, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rođen je u Bihaću, gdje je proveo svoje djetinjstvo, i završio osnovnu i srednju školu. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Banja Luci, a 2015. godine je dobio stipendiju za jednogodišnje školovanje u Budimpešti. Danas živi i radi u Berlinu, gdje je pokrenuo projekat pod nazivom ”Ne pljunite u moje lice”, kojim želi vizualizirati život LGBTIQ Roma, ali i podijeliti svoje iskustvo u borbi za vlastito prihvatanje i ponosno življenje tih neodvojivih dijelova sebe

Pre 23 godine Dušanov otac, zaposlen u Gradskoj čistoći, kupio je televizor, da, kako je govorio, talentovani sin prati fudbal. Dušan je otišao po koka-kolu. Porodica Jovanović nije podnela Dušanovu smrt: nisu mogli da žive pored mesta zločina, i sele se u Mirijevo; majka iz četvrtog pokušaja uspeva da se ubije, otac, dijabetičar kome su bile amputirane obe noge, umro je od srčanog udara. Njihovo drugo dete, kći Kristina, nije upoznala brata

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu

“Bio je jako dug put i bilo je jako teško izaći iz svega toga, ali taj ekonomski trenutak je jako važan. Kada smo ekonomski osnažene možemo više da uradimo za sebe, izađemo iz svega, da se odupremo i tradiciji i diskriminaciji i svemu što preživljavamo svakog dana”

Nije mogao više zaspati. Mislio je probuditi Ženu, a ipak, nije mu se dalo slušati njen glas. Da joj kaže, poludjela bi. Umrla od straha. – Tko nam se to mota oko zemlje – pitala bi, onim svojim histeričnim tonom. – Ovih dana ima sumnjivih ljudi, svakakvih ljudi. Ili bi se zabrinula (što je još gore) – što ako je to stvarno dijete, ne možemo ga ostaviti tamo. Ispod cerade, po ovakvom vremenu. Misliš da mene nije strah, mislio bi on tada – a rekao bi – šta te briga, glupačo, šta stalno paničariš. Misliš da meni nije žao djeteta, mislio bi, a rekao bi – samo ćemo se uvaliti u sranje. To bi rekao

Liz je imala najlepše ljubičaste oči, a moja majka najlepše crne oči. Za Liz bi se reklo da je crnka, za moju majku da je smeđa, i upravo su joj ta svetla put i divna kosa pomogli da za vreme rata izlazi na ulicu bez žute trake. Iako je bila tek devojčica, morala je nekako da se provuče i da ode do pijace po hleb i namirnice, jer su njena majka, tri brata i sestra bili izrazito lepi, i izrazito crni - nisu mogli da promaknu bez žute trake. A kad je jednom na pijaci nastala pucnjava, umesto da pobegne, našla je veliki paket konzervi i mesa koji je ispao nekom Nemcu, i onako mala uspela da ga dovuče kući

U knjizi „Džuvljarke“ zabeležena su svedočanstva 15 Romkinja lezbejki koje progovaraju o svom svakodnevnom životu i problemima sa kojima se suočavaju u svojim zajednicama. U tom progovaranju jeste i vrednost ove knjige. Lezbejsko iskustvo kod Romkinja, kako možemo da vidimo iz njihovog govora, više je beg od sumorne stvarnosti i šansa za neku drugačiju stvarnost koje se plaše ali koju su prigrlile. Većina njih je prvi put u ovim intervjuima izgovorila reč lezbejka.

Pitanja socijalne integracije jednako su važna za obje kategorije, kako za LGBTI populaciju, tako i populaciju Roma/kinja. Historijski tokovi rasizma i homofobije prilično su slični. U oba slučaja se osobe iz ovih kategorija pokušavaju izmjestiti na periferiju ili vratiti u privatnu sferu, odakle ne mogu utjecati na kreiranje socijalnih politika. Romska naselja se u slučajevima projektiranih insfrastrukturnih rješenja uglavnom smještaju što dalje od urbanog jezgra. LGBTI osobe se također uvijek poziva da se u odnosu na svoju seksualnost vrate u svoja četiri zida.

Fotke iz Aušvica i sličnih prostora za „rekreaciju“ ili „preodgoj“ kako to vole reći kurvini sinovi revizionisti povijesti strašne su same po sebi, ali mene fascinira rječnik onih nazovi intelektualaca koji su odlučivali o ukidanju prava, označavanju te potom deportaciji i smaknuću Roma (i Židova i ostalih manje vrijednih naroda kako je to „lijepo“ sročio Goebbels ). Govorim o liječnicima, odvjetnicima, profesorima i drugim „stupovima društva“ koji su o Romima govorili kao o gamadi, uspoređivali ih sa štakorima, stjenicama i buhama i opravdavali zašto ih treba istrijebiti. I onda se pitaš kakvi su to intelektualci, kakve su to škole završili i kakav je to integritet ljudi, posebice liječnika jer ti su najgori, koji učlanjenjem u stranku i politiku zaborave na osnove ljudskosti