Tekstovi sa tagom: rusija

Današnji gost XXZ magazina je ruski fotograf Gosha Bergal, koji živi i fotografiše u Moskvi. Fotografijom je počeo da se bavi pre više od jedne decenije, a za analognu fotografiju se interesuje od 2009. Njegovi subjekti su svuda – žive i preživljavaju na ulici, na kućnim žurkama, traže utehu u piću, tetovažama i bogu. Tako nastaje dokument o jednom vremenu, te društvu koje pokušava da opstane u određenom prostoru. Bergal je pristao da sa čitaocima XXZ magazina podeli deo svojih fotografija, a oni koji budu poželeli da saznaju više mogu to da učine na njegovom Instagram profilu.

"Solženicin još uvijek u takvu pravdu i požrtvovanost vjeruje, on je sigurno drugačiji, ali treba imati u vidu i da je njegovo iskustvo, u odnosu na Šalamova, drugačije. Glavni junak Gleb Neržin, u romanu "U prvom krugu", unosi nemir u specijalizovani zatvor, dopisuje se sa upravom, protestvuje, jer su mu oduzeli jednu knjigu. Kad njegovom sapatniku, Gerasimoviču, uprava te Šaraške, u kojoj drže zatvorenike inženjere da služe svojoj državi, kao u prvom krugu pakla, predlože da izradi mikrofone koji će se postavljati u klupe po parkovima, on će to odbiti, iako su obećali da će ga pustiti na slobodu, gdje ga čeka žena da provede s njim nekoliko mjeseci jer umire od raka. Solženicin tu nategnutu, iskonstruisanu, namještenu situaciju zaključuje Gerasimovičevom rezolutnom izjavom da mikrofone neće izraditi, jer to nije njegovo područje. I još će se neki likovi etički izjasniti pred izazovima, kao intelektualci, prije nego ih sve zguraju u jedan kombi, na kome piše Meso, i pošalju iz te Saraške, iz prvog kruga, dalje prema Gulagu, neke i prema posljednjim krugovima okovanim ledom, na Kolimi." (Iz teksta Smrt nije bila nimalo gora od života)

Ruska feministička umjetnica i LGBT aktivistkinja Yulia Tsvetkova krajem prošle godine uhićena je zbog objave crteža vagine na profilu “Vaginini monolozi” na ruskoj društvenoj mreži VK. Bila je u kućnom pritvoru od studenog 2019. do ožujka 2020., kada je puštena jer još nije bila podignuta optužnica

Njegov život se okončao krvavim apsurdom, poput onog kojim su živeli mnogi junaci njegovih tragikomičnih dela, besmislom kojem je posvetio svoj genijalni umetnički rad i život. „Nestao“ je, sklonjen „logikom“ vladara bezdušnog sveta, tzv. ljudi operisanih od „humora“ ili bilo kakvih emocija koje ne podrazumevaju vlast, korist, rigidnu ozbiljnost i život praznih, suvoparnih mrtvaca

Dok se granice otvaraju, zatvaraju, pa ponovo otvaraju, kontrolišu i nadgledaju, dok se donose uredbe i popunjavaju formulari, mi mazohistički odlučujemo da se prisetimo omiljenih gradova koje smo posetili ili za kojima žudimo. Spisak je, kao i uvek, nepotpun. Neka oproste svi naši bliski gradovi, ex Yu, region, Balkan... Ovoga puta idemo malo dalje, obrnuto proporcionalno mogućnostima i realnosti

Rektor Moskovske duhovne akademije i vikar (zamjenik) Patrijarha Moskovskoga i cijele Rusije, episkop zvenigorodski Pitirim Tvorogov (53), koji je obolio od korone – obratio se javnosti potresnim svjedočenjem. Članak objavljen na njegovome blogu napisao je iz bolničke sobe za intezivnu njegu, dok oko sebe posmatra agonije umiurćih i teško oboljelih od korone… Kako smo ranije pisali, preosvešteni Pitirim jedan je od svijetlih primjera dogmatski i eklisiološki obrazovanih, mudrih i odgovornih arhijereja Istočno-pravoslavne crkve koji nijesu pričali anticrkvene, sulude, opake i možda kriminalne gluposti i vjernike navodili na iskušenje smrti pozivima da dolaze na bogosluženja. Prije nego će oboljeti, Preosvećeni je objavio kategorički apel vjernicima da ne odlaze u hramove, nazivajući svakoga ko pokuša suprotno – „zločincem"! A mora se uzeti u obzir da Preosvećeni bira riječi, jer je bogoslovski specijalista za omilitiku – hrišćansku propovijed. Pitirim je prvi pravoslavni arhijerej koji je saopštio: „Zarazio sam se u hramu na bogosluženju!" Članak preosvećenoga Episkopa Zvenigorodskoga i Glavnoga vikara Patrijarha Moskovskoga i cijele Rusije, objavljujemo u cjelini

Dudin film je skinuo masku ruskog sistema i ogolio tužan prizor svakidašnjice običnog ruskog čoveka, koji pati pod reakcionarnom čizmom oligarha i svemoćnika u Kremlju. I kao kad smo pisali o epidemiji AIDS-a u SAD tokom 80-tih godina XX veka, četrdeset godina posle, u Rusiji, opet možemo da kažemo, nažalost, da se HIV ne događa Rusiji, već se dopušta da se desi, svesnim nepreduzimanjem adekvatnih mera od strane nadležnih institucija

Koliku važnost je država pridavala novim odnosima u društvu, svedoči i činjenica da je seksualno obrazovanje ušlo u osnovne i srednje škole. Aleksandra Kolontaj piše: „Seksualno obrazovanje treba u školama da počne u uzrastu od 12 do 13 godina. U protivnom, suočićemo se sa takvim ekscesima, kao što je rana trudnoća. Nisu redak slučaj danas trudnoće sa 14 godina.“

Putin, koji je predsjednik od 2012, a obnašao je tu funkciju i od 2000. do 2008., je izjavio: “Što se tiče ‘roditelja broj jedan’ i ‘roditelja broj dva’, već sam javno govorio o tome i ponovit ću još jednom: Sve dok ja budem predsjednik to se neće dogoditi. Bit će tata i mama.”

Moskovljani imaju neke geopolitičke interese, to je zaista velika država, bivša supersila koja pokušava da povrati svoj izgubljeni ugled... I, kako je vaskolika Vaseljena sada shvatila: Moskva koristi religiju kao oružje i sredstvo da širi politički uticaj. Ali vi? Šta vi očekujete u maloj Srbiji od oko 7.000.000 stanovnika da postignete pridruživanjem jeretičkoj eklesiologiji Moskve? Kako će vam ovo teološko odstupanje i duhovni pad biti od koristi?

Kada je aktivistkinja Yulja Tsvetkova čula da je jedan LGBTIQ par morao da napusti Rusiju, a nakon što su im vlasti zapretile oduzimanjem dece, napravila je crtež koji prikazuje istopolnu porodicu, a uz tekst „Porodica je tamo gde je ljubav. Podržite LGBTIQ+ porodice“. Na taj način je pokazala svoju solidarnost, a bila je svesna da bi zbog toga mogla da snosi posledice

U Jugoslaviji, i to gotovo u pravilu – u Hrvatskoj, Solženjicin je redovito i sustavno objavljivan, bez obzira na povremene, i vrlo oštre, diplomatske note što su stizale iz Moskve. Ali ipak, njegovo opsegom najveće, najambicioznije i najmračnije djelo, trotomni “Arhipelag Gulag” (oko dvije tisuće kartica teksta) dugo nakon 1973.-75., i svoje svjetske premijere, nije objavljivan

Današnji gost XXZ magazina je ruski fotograf Vladimir Troyan, koji živi i fotografiše u Sankt Peterburgu. Fotografisanjem se bavi od 2007. godine, a najviše ga zanima dokumentarna, ulična i reportažna fotografija. Da bi postigao željene rezultate, i pronašao subjekte koji zavređuju pažnju, Troyan je stalno u pokretu, te uporno fotografiše i analizira situacije. Između upornosti i talenta radije bira upornost, budući da veruje da je naporan rad ono što vodi ka uspehu. Tako sebe opisuje kao „izdržljivog posmatrača“ koji je u potrazi za istinom, i koji priču nudi iz ugla koji je karakterističan samo za njega, i upravo zbog toga dragocen, jer su njegove fotografije sve samo ne stock prizori. Troyan je pristao da sa čitaocima XXZ magazina podeli deo svojih fotografija, a oni koji budu poželeli da saznaju više mogu to da učine na njegovom Instagram profilu.

U siromašnim zemljama poput Nepala i Ugande praktikuju selektivne abortuse i ubistva novorođenčadi sa dvostrukim spolnim naznakama. Ali, i u razvijenim zemljama interspolne osobe se ne mogu osjećati bezopasno. Ljekari koji često nemaju nikakvo znanje o varijacijama spolnog razvoja, savjetuju roditeljima novorođenčadi sa netipičnim genitalijama da što brže sprovedu „korektivne“ operacije, da bi dijete postalo „normalno“, a bebama također propisuju hormonalnu terapiju, koja nije bezopasna čak ni za odrasle osobe

U školskim udžbenicima anatomije ne piše se o tome da se skup hromosoma ne ograničava na “ženske” XX i “muške” XY. Ljudi mogu imati genotipe XXY, XXXY, XO, XYY, XXYY i druge, pri čemu nijedna od ovih kombinacija ne garantuje da će osoba imati “tipično žensku” ili “tipično mušku” tjelesnu građu