To nije jedna klupa, to je jedan ministar prosvete
Politički razgovori po Olendorfovoj metodi
Mi znamo naravno, da se konkretni stvor, čovek, ne menja ni tako lako, ni po komandi, ni po proizvoljnome tempu. Utopisti u našem intelektualnom životu, - da ne navodim nikakve druge sredine - smatrali su kao sasvim prirodno da se patrijarhalni čovek ima pretvoriti željenom brzinom u pozitivnoga čoveka koji je njima izgledao poželjan. Naravno taj pozitivan čovek trebao je još pride da ponese i iznese i zgodne osobine iz patrijarhalnoga vremena - dok bi druge proste odbacio kao škodljive. Te zgodne osobine bile bi junaštvo, izdržljivost i požrtvovanje za ideje pravih pozitivnih vođa. Radoje Domanović udarajući na režim onoga vremena, polazi najpre od takvoga jednoga stava. Narod je, onaj široki seljački narod, sasvim pasivan, kod njega i prema njemu. O tome narodu malo se govori ili nimalo. Ali pojam inteligencije, pojam odgovornih vođa postepeno se proteže na gotovo ceo viši građanski stalež, na sve ono što je u srži važno. Tako krivi su u prvom redu naravno kod Domanovića ministri vođi načelnici, jer, ne misle na stvarno narodno blagostanje nego samo isključivo na svoje uske lične interese, protekcije, veze, familijarne odnose. Kao vođi oni su potpuno nesposobni, nekompetentni, šta više i glupi. Baš zbog te njihove praznine i gluposti satira gubi svoje najvažnije strele i otrove. Jer o gluposti se nema mnogo šta da kaže i njoj ipak nedostaje onaj makiavelizam, ona rešenost, ono nešto drsko i zainaćeno, ono uistini tiransko protiv koga je Njegošu izgledalo da je borba najsvetija. To su obični frazeri, lenjivci i glupaci kao u narodnoj priči. U njima nema ničega demonskoga, hoću da kažem Domanović u njima nije video ničega demonskog. Oni su naivni (Stanislav Vinaver)