Tekstovi sa tagom: savo petrović

Da, da, proljeća su minirana evo već pune tri decenije i munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne, nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Ipak, u vrtlogu zlog i opasnog vremena u kome se nalazimo i ljudi sa kojima živimo priče i stihovi Pavla Stanišića ponekad prosjaje tračkom nade da na ovoj planeti žive i dobri ljudi

Prohujale su bezmalo tri i po decenije od nastanka pjesme ''Probudi se…'', protekla je decenija i po od smrti Duška Trifunovića, možda najplodnijeg pjesnika u Jugoslaviji, a omladina novih državica na Balkanu nije se mogla ''probuditi''. Nacionalisti, vlastodršci i religijske vođe učinili su sve što su mogli da mržnjom zatruju mlade ljude i ugrade bolnu ravnodušnost i letargiju u njihove duše. Ali, Duško Trifunović i njegove pjesme i dalje žive u narodu

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života

Vjerovatno bi doktoru Peri Slijepčeviću srce prepuklo od tuge da je doživio sve ono ružno što se dogodilo u njegovoj tako lijepo zamišljenoj Jugoslaviji. Nije se smirila ta nesrećna krv jugoslovenskih naroda. Ta krv postala je zla i opaka. Razuzdanost i primitivizam jugoslovenskih naroda i raspuštanost i pohlepa vlastodržaca s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka traje i ne vidi joj se kraj. Rođena je tako višeglava hidra, mitološka neman otrovnog zadaha, koja kroz svoje čeljusti, dakle kroz djelovanje nacionalista i sve većeg broja fašista guta sve što je bilo dobro, plemenito, lijepo, učeno, pošteno i opšteljudsko u Titovoj Jugoslaviji

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”

Doktor Stevan Boroš rođen je 1928. godine u Titelu, završio je Mušku gimnaziju u Novom Sadu i zatim otišao na studije medicine u Zagrebu. Tu je upoznao i studenta Željka Štengera, potonjeg doktora, radiologa, pjesnika, političkog radnika. Nekoliko godina po završteku studija, dva prijatelja iz studentskih dana naći će se u Doboju i zajedno raditi nepune dvije decenije. Obrazovani i odani medicini, prijatelji su dopunjavali svoje znanje i u svakom trenutku bili spremni da pomognu svojim pacijentima. Kada je doktor Boroš bio u pripravnosti, dakle u danima kada je imao obavezu da i poslije radnog vremena dođe u ordinaciju zbog nekog hitnog slučaja, često je dežurnima u Medicinskom centru ostavljao broj mog kućnog telefona jer smo popodneva i večeri provodili zajedno. Savjetovao mi je da čitam djela Miroslava Krleže, a roman ''Zastave'' ovog jugoslovenskog i evropskog pisca pročitao je dva-tri puta

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama

U knjigama Fadila Ademovića obrađene su i strahote minulog rata za koji veliku krivicu snosi i nekadašnja Jugoslovenska narodna armija. O toj Armiji i njenom sunovratu napisana je knjiga sa simboličnim naslovom ''JNA –beznađe zla'' . Neshvatljivo je da je JNA, čiji je zadatak bio da čuva teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije, države koja je za vojsku, prvenstveno za oružje, generale i oficire izdvajala milijarde dolara, upravo prva krenula u rušenje i ubijanje svoje zemlje. Nekada je ta Armija bila ''odbrana tvoja'', kako je pjevao Branko Ćopić, a onda, za vrijeme ministara Nikole Ljubičića, Branka Mumule i Veljka Kadijevića i bukvalno postajala – beznađe

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću

U ovo vrijeme nacionalističkog ludila, iznevjernih nada, klonuća, posrtanja i duhovne pustoši, snovi na Balkanu su pokošeni i spaljeni. Bila je u pravu Isidora Sekulić kada se još 1922. godine zapitala: ''Zašto i dokle ćemo isterivati na površinu krvave nacionalizme krvavim nacionalizmima? Dokle će patriotizam u svima nam biti nemoral i ubica''?

To što je Novak Simić isključen iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti samo nanosi štetu literaturi ovih naroda. Simićeva djela doživjela su udarac pakosnih i zlobnih ministarstava kulture i prosvjete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali će pripovijetke, romani i pjesme ovog pisca to preživjeti i jednom opet biti sastavni dio i školske lektire i ljubitelja lijepe književne riječi