Tekstovi sa tagom: savo petrović

Sanjali smo da jednog dana pređemo državnu granicu Sovjetskog Saveza i vidimo kako živi svijet izvan ruskog socijalizma. A priče o Jugoslaviji su nas osvajale i naša srca su bila sa Jugoslovenima, kazuju dalje Golovko i Vorik. U tome su nam najbliži bili Srbi i Hrvati, jer u Ukrajini postoje oblasti koje su zovu Bela Horvatia i Stara Srbija. I čudili smo se kako to da Jugoslavija, koja je po našoj istoriji u školama bila članica Varšavskog pakta, nije imala nijednog ruskog vojnika na svojoj teritoriji

S početka 1992. godine crni oblaci prekrili su Jugoslaviju i počele su kiše muka i suza i stradanja nevinih ljudi. U aprilu srpske paravojne snage preuzimaju Bosanski Šamac i Ešref Zaimbegović je uhapšen 9. maja pod optužbom da je, između ostalog, i njemački špijun! ''Uhapšen si'', saopštio mu je tadašnji šef policije Stevo Todorović Stiv (kasnije osuđeni ratni zločinac) u prisustvu dvojice Kragujevčana, pripadnika ''Belih orlova''

Roman ''Posljednji metak čuvam za komšiju'' štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama drugih čitalaca

Omerović je bio humorista i šeret i vragolan – narodni čovjek, takoreći, napisao je Jovo Nikolić. Govorio je da je narodu teško odrediti dijagnozu, jer mu nije ništa, a sve ga boli, da političari s pravom ubjeđuju pisce da je bolje pričati nego pisati bajke, potkrepivši to iskustvom da je na promociji jednog poznatog pjesnika biblioteka bila puna – knjiga. ''Kad je kritika na mjestu, mjesto promijeni onaj koji kritikuje'' – govorio je Omerović

Kada su srpski jurišnici zauzeli njeno rodno mjesto i Plehan i minirali i srušili jedan od najljepših samostana u Bosni napisala je pjesmu ''Dan kada je samostan s Plehana letio u nebesa''. Samo nekoliko kilometara dalje, u Derventi, hrvatske i muslimanske snage hapsile su i mučile pripadnike srpskog naroda. Tako su u svom luđačkom bratstvu Srbi, Hrvati i Muslimani uništavali jedni druge ne misleći na to da uništavaju i sami sebe

Inostrane brigade dale su veliki doprinos širenju istine o Jugoslaviji i nezapamćenom poletu i želji jugoslovenskih naroda da što prije obnove svoju otadžbinu i obezbijede uslove za bolji život svih ljudi. Omladina iz Engleske, Kanade, Čehoslovačke, Istočne Njemačke, Bugarske, Grčke, Rumunije, Mađarske, Francuske, Danske, Švedske… učestvovala je u brzom preobražaju Bosne i Jugoslavije

Moja najdraža uloga je bila Ifigenija i to je ukras moje duše, ispovijedala se poslije jedne pozorišne predstave Branka Alićehajić i citirala Geteove riječi da je ljepota krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti; smatrala je da je primarni zadatak stvaralaštva da svijet mijenja nabolje. U svakoj ulozi nosila je u sebi igru i dobrotu i bila jedan od kreatora čarolije u pozorišnom životu ne samo Doboja nego i Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Sa svih festivala vraćala se ovjenčana nagradama za najbolju žensku ulogu

Da, da, proljeća su minirana evo već pune tri decenije i munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne, nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Ipak, u vrtlogu zlog i opasnog vremena u kome se nalazimo i ljudi sa kojima živimo priče i stihovi Pavla Stanišića ponekad prosjaje tračkom nade da na ovoj planeti žive i dobri ljudi

Prohujale su bezmalo tri i po decenije od nastanka pjesme ''Probudi se…'', protekla je decenija i po od smrti Duška Trifunovića, možda najplodnijeg pjesnika u Jugoslaviji, a omladina novih državica na Balkanu nije se mogla ''probuditi''. Nacionalisti, vlastodršci i religijske vođe učinili su sve što su mogli da mržnjom zatruju mlade ljude i ugrade bolnu ravnodušnost i letargiju u njihove duše. Ali, Duško Trifunović i njegove pjesme i dalje žive u narodu

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života

Vjerovatno bi doktoru Peri Slijepčeviću srce prepuklo od tuge da je doživio sve ono ružno što se dogodilo u njegovoj tako lijepo zamišljenoj Jugoslaviji. Nije se smirila ta nesrećna krv jugoslovenskih naroda. Ta krv postala je zla i opaka. Razuzdanost i primitivizam jugoslovenskih naroda i raspuštanost i pohlepa vlastodržaca s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka traje i ne vidi joj se kraj. Rođena je tako višeglava hidra, mitološka neman otrovnog zadaha, koja kroz svoje čeljusti, dakle kroz djelovanje nacionalista i sve većeg broja fašista guta sve što je bilo dobro, plemenito, lijepo, učeno, pošteno i opšteljudsko u Titovoj Jugoslaviji

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”