Tekstovi sa tagom: sećanje

Kada bi u međunarodnom pravu postojao zakon koji bi zabranjivao uklanjanje spomenika i mijenjanje naziva, ljudi bi, kao i čitave zajednice, bolje promislili prije nego što bi donosili pravorijek o tome što im je veliko, vječno i nezaboravno. Ovako, ništa nam nije privremenije od vječnosti. Mijenja se sa svakim prevratom, pa i svakom promjenom vlasti

Koje su svrhe i ciljevi negacionizma? Prvenstveno sljedeći: negiranje realnosti, odbijanje činjenica, poricanje istine, nepriznavanje krivice za počinjena zlodjela, osporavanje odgovornosti. Radi se o sastavnim i neodvojivim elementima genocida, unaprijed planiranog i svjesnog poduhvata istrebljivanja jednog naroda ili uništenja jednog njegovog dijela. Zamisao o istrebljenju je iracionalna, stalna, uvijek tinja i živi

Pune četiri godine je trajalo to zamiranje, bez i jednog sigurnog dinara, bez posla, bez snage da radim. Počeo sam da radim ono što najmanja znam, filmske scenarije, zapuštajući rad na onome što mi je bila vokacija, na literaturi. Uskoro sam vidio da na tom poslu ne mogu ništa učiniti, i pristao sam da budem lektor u Vorkapićevom filmu »Hanka«. Za to vrijeme Darka je, bez gunđanja i bez mrštenja, isprodavala sve što se moglo iz kuće. Moja djeca nisu znala šta je čokolada, mlijeko, voće, čak ni cipele — išle su u poderanim i zakrpljenim. To je bila surova ali perfektna škola života

Tačno pre 28 godina, u nedelju, 24. novembra 1991. godine u svojoj 45 godini života planetu Zemlju je napustio Freddie Mercury, jedan od najboljih pevača u istoriji rock and roll muzike. Mercury je umro od posledica HIV virusa, od bolesti koju je od javnosti krio 24 sata pred smrt, pokušavajući tako da od medija, koji su ga retko štedeli duž čitave karijere, zaštiti najbliže oko sebe. Jednu od najboljih knjiga o frontmenu legendarne grupe Queen napisao je Peter Freestone, Freddijev lični asistent koji ga je poslednjih 13 godina pratio kroz život. U dilemi koji deo iz tog perioda da prenesemo, opredelili smo se za epizodu sa čuvenom operskom divom Montserrat Caballe i projekat Barcelona iz 1988. godine, koji po mnogima predstavlja vrhunac Mercuryjeve karijere. Spoj opere i rocka predstavljen na ovom albumu do dan-danas ostaje neponovljiv. Četrdeset godina nakon izlaska prvog albuma Queen, muzika i duh ovog genija i dalje sijaju punim sjajem

Uzori vas ispunjavaju poštovanjem, divljenjem, privrženošću i, naravno, velikom zavišću. Cortazar je pobuđivao sve ove stvari kao malo koji pisac, ali je također pobuđivao jednu manje učestalu: posvećenost. On je bio, možda nenamjerno, Argentinac koji je omilio sebe svakome

Doktor Stevan Boroš rođen je 1928. godine u Titelu, završio je Mušku gimnaziju u Novom Sadu i zatim otišao na studije medicine u Zagrebu. Tu je upoznao i studenta Željka Štengera, potonjeg doktora, radiologa, pjesnika, političkog radnika. Nekoliko godina po završteku studija, dva prijatelja iz studentskih dana naći će se u Doboju i zajedno raditi nepune dvije decenije. Obrazovani i odani medicini, prijatelji su dopunjavali svoje znanje i u svakom trenutku bili spremni da pomognu svojim pacijentima. Kada je doktor Boroš bio u pripravnosti, dakle u danima kada je imao obavezu da i poslije radnog vremena dođe u ordinaciju zbog nekog hitnog slučaja, često je dežurnima u Medicinskom centru ostavljao broj mog kućnog telefona jer smo popodneva i večeri provodili zajedno. Savjetovao mi je da čitam djela Miroslava Krleže, a roman ''Zastave'' ovog jugoslovenskog i evropskog pisca pročitao je dva-tri puta

Nakon tatine smrti, našla sam i nekoliko pisama Ive Andrića. Stavila sam ih na tako sigurno mjesto da ih ovih dana, kad sam imala namjeru da pišem ovaj tekst, uopšte više nisam bila u stanju da nađem. A ne tako davno, kad smo pravili u Muzeju književnosti u Sarajevu, izložbu posvećenu mom ocu, izložili smo bili i ta Andrićeva pisma, upućena mom ocu. U prvom pismu koje je stiglo na našu sarajevsku adresu, dok je moj otac još spremao svoj francuski doktorat i skupljao materijal za njega – to je bilo očito po sadržaju Andrićevog pisma - Ivo Andrić se obraća mom ocu (ili mojoj majci?, kao tatinoj „sekretarici“, koja mu je i pisala u tatino ime, pa je njoj i odgovarao?) u ženskom rodu. Andrićevo pismo počinjalo od prilike ovim riječima: „Poštovana drugarice”!

Vera i Ratko su znali da su njezini protiv njihove veze i dogovorili su se da Vera odglumi da je prekinula z Ratkom i da ide z nekim drugim. Zajedno su odabrali Lea jer je bil balav i jer je bil očigledno zatreskan u nju, a bil je i najbliži. Plan je štimal i sve je klapalo kak treba do prije tjedan dana kad je Vera priznala Ratku da se fakat zaljubila u Leona i da ne želi više biti z njim, nek s Leom. Možete si vi to zamisliti?

Hašak je inače po profesiji bio geometar i radio je privatno. U neko doba njegov brend ili njegov zaštitni znak je bila uvijek ”pozlaćena” muštikla i nošenje ispod pazuha knjige ”Zakon o udruženom radu” koju je k’o fol često otvarao i čitao. Pitali ga ljudi što nosa tu knjigu stalno i šta to čita, a Hašak bi rekao da traži rupe u zakonu. Inače, kao privatni geometar je bio vrlo nagodan i poznat kao ”geometar kod kojeg svi dobijaju”. Bio je vrlo nagodan i htjeo je svima da ugodi, pa kada on mjeri i premjerava onda su svi u prvom mjerenju dobitnici. On je bio toliko nagodan, da je znao dodijeliti istu parcelu objema spornim stranama u sporu

Ujedinjeni narodi su 27. siječnja proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta. U sjećanje na žrtve stravičnog nacističkog zločina i s namjerom da se o njemu educiraju novije generacije, u pristojno uređenim državama se vodi računa da se taj dan dostojno obilježi. No ne i u državama u kojima dijelom vladaju političari koji, unatoč navodnom zdravom razumu, danas favoriziraju fašiste, naciste i njihove saveznike, te negiraju vlastitu časnu antifašističku povijest. Naš suradnik, povjesničar Diego Han, prije dvije godine je napisao tekst (Ne)obilježavanje Holokausta: Sretan vam Dan zaborava! u vezi (ne)obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust. Javio nam se ponovno s drugim dijelom, ‘s obzirom da se stvari nisu baš promijenile’, kako smatra…

Todor Vujasinović je umro u Beogradu 1988. godine i sahranjen u Aleji velikana. U Doboju je po dolasku nacionalista na vlast nekoliko godina bio zaboravljen; izbrisana je ulica sa njegovim imenom. Ipak, zalaganjem nekolicine učesnika NOR-a, Doboj sada čuva uspomenu na čovjeka koji je mnogo doprinio njegovom razvoju. U Parku narodnih heroja postavljena je bista Todora Vujasinovića

Bajka o ljubavi Muhameda Kopića prema Jugoslaviji prekinuta je već početkom rata u Bosni i Hercegovini. Bio je protjeran iz svog Teslića, a, kako kaže, nisu ga protjerali domaći Srbi, nego neki neznanci koje do tada nikada nije vidio. Stigao je u Njemačku, u Minhen

Profesor Mirko Skakić je napisao magistarski rad o književnom djelu Meše Selimovića i bio čest gost u njegovom domu u Sarajevu i Beogradu i objavio pet knjiga o piscu romana ''Derviš i smrt'' i ''Tvrđava''. Nekoliko puta posjetili smo i Novaka Simića u Zagrebu o kome je teslićki, dobojski, tuzlanski, osječki i banjalučki profesor napisao tri knjige. Svojim esejima ovaj istrajni i svuda uvažavani književni istoričar i kritičar približio je poeziju Desanke Maksimović, romane Meše Selimovića i prozu Novaka Simića brojnim studentima i čitaocima i učinio da ova neprolazna djela uzvišenog duha i na taj način uđu u naše duše gdje će i zauvijek ostati

Suočeni smo sa novom stvarnošću. Naravno, i kada bi sva filozofska pitanja bila riješena, u svijetu se ne bi mnogo promijenilo. Ništa zato. Filozofija i nije nekakav organon za mijenjanje stvarnosti, već je oduvijek bila i jest “u mediju pojma”: njena realnost je unutar realnosti mišljenja. Ako su neki zbog toga s njom raščistili, samo su dokazali da je nikada nisu ni shvaćali. Filozofija nije nikakav intelektualni mimesis svijeta. Ona je posebna građevina. Danas je često na pola puta između umjetnosti i nauke: po stvaralačkom principu umjetnost, po dokaznom postupku i želji za izvjesnošću znanost. Filozofija se pretvorila u filozofsku bajku, u kojoj je junak ideja sama

Mi, Jugoslaveni, smo bili sportska nacija. Nenadmašni u ekipnim sportovima, gdje smo najveće bitke vodili sa Sovjetskim savezom, i nerijetko ih pobjeđivali u košarci, rukometu, vaterpolu, i nogometu. Svugdje smo bili uspješni osim u fudbalu. Posjedovali smo prokletstvo "jugoslavenskog psihičkog sindroma", a on se sastojao u tome da nismo imali disciplinu ni upornost kakva je krasila Nijemce ili Engleze