Timur ima petnaest godina i osniva punk rock band. Njegov školski drug je kupio bubanj. Ne znaju da sviraju, ali žele da prva pjesma koju će naučiti bude “I Wanna Be Sedated” od Ramonesa. Mislim da je to vrhunac mog dosadašnjeg vaspitanja...
Tog dana Jasko je uzalud dozivao Vejsila i mahao flašom po zraku. Majmun se sunčao na haubi parkiranog automobila i drijemao. Prolazio je jedan od lokalnih policijskih šefova i pokušao ga uhvatiti, ali životinja se podigla na noge, ogrebala ga po nosu i zbrisala...
Prije 100 godina rođen je Zuko Džumhur. Na granicama koje je pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti
Obućari i slične zanatlije ne pripadaju ovome svijetu. Konzumerizam prezire vezanje za predmete, zato što takva sentimentalnost šteti bjesomučnoj potrošnji. Kakvu budućnost imaju tržni centri tamo gdje malo ljepila i komad konca mogu od starih cipela učiniti nove? Šta u tom slučaju da rade sa akcijskim prodajama, sezonskim popustima, blek frajdejima i promotivnim cijenama?
Vlasti malog, šarmantnog švicarskog gradića ušuškanog u romantičnu kotlinu, napravile su plan interventnih mjera. Odlučeno je da se izgrade dodatni parkovi i zelene površine na svakom slobodnom pedlju grada, pošumljena je okolina grada a naročito brda oko kotline, izgrađena su izletišta i rekreativni objekti kao i saobraćajnice koje lakše povezuju grad s njima. Također, pojačano je pranje ulica i objekata u gradu. Ovaj plan je trebao da bude na snazi sve dok zagađivači ne pronađu tehnička rješenja kojima bi zagađenje sveli u prihvatljive okvire. Do tada, puniće Fond novcem namijenjenim poboljšanju života građana – gradiće se hoteli, đačka odmarališta, zimovališta
Ako je patriotizam ljubav prema domovini, parapatriotizam je ljubav prema vlastitoj poziciji u toj domovini. Patriotizam može biti koristan u doba društvenih kriza, kada može postati pokretačka snaga svih građana, da budu odgovorniji i vrijedniji. Parapatriotizam buja u doba društvenih kriza, uglavnom u vidu parazita koji se kače na budžet
Nikada nisam upoznao nesretnijeg čovjeka od Muhameda K. U životu je imao dovoljno patnji za dvogodišnji scenario meksičke serije - bilo je u njemu umiranja od tuge, samoubistava, robije, progona, izolacija, života u ruševinama i šahtovima, velikih knjiga, priznanja, nagrada, novih padova...
Kada se Stole dočepa dobre priče onda je lako ne pušta da ode. Priča polako, sa uživanjem, pažljivo žvaće svaku riječ kao da joj procjenjuje aromu. Pravi česte pauze, tokom kojih slušaoce gleda u oči, traži u njima odgovarajuću reakciju, pa nastavlja. Reakcije rijetko izostaju jer Stole ima stroge kriterije za dobru priču
Dok žvaću kifle oni smišljaju kako će nam uzeti sve što nemamo, poslove koje nemamo, socijalnu pomoć koju ne dobijamo, zdravstveno osiguranje koje ne vrijedi i penzije od kojih se ne može živjeti
Intimna je stvar, ali moj je najjači strah od usamljenosti. Svakog dana. Sa čitaocima i ostalim građanima delim strah, najjači na ovim prostorima, a to je strah od budućnosti. Ovde se ljudi toliko plaše budućnosti, da bi voljeli da ostanu u ovom momentu - kakav god on bio - zauvijek. A naše vlasti su svjesne te važnosti strahova. Kao što znamo, oni stalno manipulišu strahovima. Strahom od drugog, strahom od drugačijeg, od susjeda, komšija. I samo zahvaljujući tim strahovima održavaju vlast
Izgleda da se, kad se svijet raspadne, on ponovno još nakaradnije sastavi, četnici, ustaše i slični fašisti stupaju bodrije nego ikada. U ovom momentu situacija u BiH je gora nego 1991. godine. Radovan Karadžićnikad nije izgovarao stvari koje danas izgovara Milorad Dodik. Otvoreno se prijeti, crtaju nove karte, zvecka se oružjem, kostima… Mi apsolutno ništa nismo naučili iz ratnog iskustva. Jedan moj prijatelj o tome kaže: “Naučio sam samo da u mraku kad mokrim, ne profulam šolju.” I meni se čini da nam je to jedino korisno ratno iskustvo.
Filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama