Tekstovi sa tagom: slobodanka boba đuderija

Ona je tila parkirat vamo. On joj je reka da parkira tamo. Ona se zaintačila. On isto. Neće vamo nego tamo. I obrnuto. Ja se pripala šta jon on tuče kontru jer skoči li njoj živac nako tenperamentnoj, parkiraće se usrid Peristila samo da ne bude po njegovom. Onda se parkirala, a on je grinta da je parkirala predaleko i da sad mora puno odat do grada. A parkirala se iznad Prime. Bliže ne može, ako se mene pita. Ali mene narafski niko nije ništa pita. Onda mu je ona rekla da ne more bliže. On je reka da bi se on bija parkira bliže. Ona njemu da joj pokaže di. On ode petnajst metara dalje i nađe jedno prazno misto. Onda su se svađali da je li petnajst metri igra neku ulogu u životu ili ne igra

Pisaće mašine su neobična stvar. Čak i onda dok su još bile itekako potrebne i kada su svi koji pišu pisali lupkajući po pisaćoj mašini, dakle čak i onda kada su još bile tu, gledajući ih, čovjek je bio prožet osjećajem da gleda neku rijetku, preživjelu ostavštinu davne prošlosti. Pisaća mašina je predmet koji je tjerao moje srce da brže zakuca. Pisaća mašina je bila ono što sam željela sama sebi kad-tad kupiti, pokloniti. Ma i da je nikada ne upotrijebim, mislila sam. Samo neka je imam negdje u nekom kutku, jer je volim gledati, kao što neke žene vole vidjeti na stolu vazu sa cvijećem

E sad, zašto se judi uozbiju prije seksa, to će mi ostat vječna misterija. Dobro, znan da u filmovima to obično ide uz dramatične zvukove violina i sve to, ali u stvarnom životu, di najčešće, ako i imaš s kim, nemaš di, a ako imaš di, ne znaš zašto - rijetko kome sviraju violine. Najviše šta moš očekivat je lokalna limena glazba za vinčanja i sprovode, a ima li išta smišnije od toga, aj recite?

U današnje vrijeme, kad ljudi gaze jedni preko drugih jer više nitko nikoga ne vidi, ne postoji čovjek koji će se brinuti kako će netko njemu posve nepoznat preći preko lokve, što dakle znači da dotični možda nije nevjerojatno ljubazan i plemenit ljudski stvor, nego najvjerojatnije neki odbjegli masovni ubojica ili još bolje, pardon, još gore, seksualni manijak, i da ću skončati svoj život kao njegova žrtva

Bio je sve samo ne moj tip muškarca, krhke građe, više mršav nego vitak, a, činilo mi se, i niži od mene. Nisam nikad obraćala pažnju na muškarce koji me nisu bar za glavu nadvisivali. Ne podnosim kad na muškarce gledam „odozgo“. Osim... no, dobro. A gledao me je kao da je upravo, po prvi put u svom životu, vidio žensko stvorenje. Tako je, predmnijevam, Adam onomad gledao Evu kad mu ju je Bog tresnuo posred Rajskog vrta onako, s neba pa u rebra. Ili u ono rebro. Djelovao je kao da će zapitati: “Pa dobro, bogamu, gdje si cijeli moj život?“

Zapekla me savjest. Kvragu, sad se osjećam krivom šta mi se ne da trpiti njegove opsesivno-kompulzivne radnje. Što mi je tribalo rastužiti jedno takvo, u svojoj biti, potpuno čisto i dobroćudno stvorenje? I, što ako je ova čudna žena u pravu? Možda je malac zaista anđeo? Ti ljudi sa druge strane sigurno znaju o onostranim stvarima puno više nego mi koji smo...sa ove strane. Nije u redu rastuživati anđele, prođe mi kroz umornu glavu

Kako svaki razgovor između žena na kraju uvik završi na jubavi, seksu i muškima, tako san na zadnjoj kavi doznala da se u današnja vrimena više niko snikin ne seksa zapravo nego se i to počelo činit priko konpjutora. Taki seks, kažu, ima već i službeno ime, zovu ga “sajber sex”. Mare iz mog portuna govori da je ona probala ti seks i da joj je baš gušt. Kaže, lipo sidiš ti s ove strane konpjutora, a muški s one druge, i pravite se da se jubite i grlite

Je l' se savršeni ljubavnik rodi ili stvori? Uvik se posvadin sa prijatejicama kad se potegne ova tema. Jer ja tvrdin da se pravi, fetivi majstor rodi, a one meni da svaki muški kad namakne malo iskustva, more postat savršeni jubavnik. Ma e. Tako mislu i oni muški šta nisu rođeni jubavnici. A rođeni jubavnici ne mislu okolo tih stvari. Oni zatvoru oči, i bog te veselija

Promatrajući ih tako u njihovim trenucima ukradenog mira, na pamet bi mi pale prepiske koje sam održavala s prijateljima iz bivših država upokojene Juge. Svako pismo završavalo je sa "pozdravi mi more". Te pozdrave shvaćala sam ozbiljno, kao neki uzvišeni zadatak; kao da će me, ako ne prenesem te pozdrave moru, sustići najmanje deset godina nesreće

Pomolimo se, svaka za svog bivšeg muža, ka šta Bog zapovida: "Dragi Bože, daj mi snage i strpjenja da oprostin i razumin onoga nesritnjaka od moga bivšeg. Daj mu sriće i da nađe kaki posal jebaga pas linoga i nesposobnoga dagajeba". Tu se ostatak grupice malo trzne, ali pomislu, neka se malo zanila, oli joj je lako ono troje dičurlije sama podizat

U srpnju, more je šareni patchwork, pa i čovjeku dođe da se veselo praćaka, da pršti. Krajem kolovoza i rujnu, more je, na trenutke, svila. Šumski zelena, nježna, neopisiva, omotana oko lebdećih tijela. Sve je u takvom stanju mora jako blizu savršenstva

Naši sinovi slušaju svakodnevno "kako su prije djeca bila bolja". Naši sinovi nikada neće znati kako je to kad je zemlja dobra prema svojim sinovima. Oni nikada neće ispisivati svijetle trenutke svoga odrastanja u dnevnicima svojih života. Oni umjesto toga ispisuju vrišteće grafite. A njihova zemlja im, kako i treba, otvara policijske dosjee

Ne radi se o tome da stvarno mušku dicu volimo više nego žensku. Volimo ih podjednako. Samo ispadne da su muška dica pinku jednakija. Najporaznije od svega je to šta smo za tu nejednaku jednakost najzaslužnije mi žene, matere. Ja svoga sina nisam svjesno poštedila poslova kojih moja ćer sasvim sigurno ne bi bila pošteđena. To i je ono šta me plaši

Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni

Čovjek koji joj je postao muž vrlo brzo počeo je pokazivati drugu stranu svoga zagrljaja. Druga strana njegovog zagrljaja bila je identična žalobnoj praznini njenoga djetinjstva. Na drugoj strani njegovog zagrljaja, čekao ju je njen stari, dobro poznati dom. Zajedno sa ružnim riječima, grubostima, nepostojanjem. I, jednako brzo, čovjek kojeg je izabrala za muža, počeo ju je, baš kao njen otac nekada njenu majku, grliti isključivo u prisustvu gostiju. Kada bi ovi otišli, cipelario ju je riječima kao ružnu, prljavu, kontejnersku, uličnu mačku. Tada bi joj srce lupalo baš kao i mački kada ju obijesni prolaznik iz čiste zabave udari nogom. I stiskalo bi joj se grlo, baš kao što joj se stiskalo onda kada je slušala glas svog oca dok bi riječima, kao sjekirom, njenoj majci otkidao iz duše i tijela svaku ljudskost