Tekstovi sa tagom: slobodanka boba đuderija

Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni

Čovjek koji joj je postao muž vrlo brzo počeo je pokazivati drugu stranu svoga zagrljaja. Druga strana njegovog zagrljaja bila je identična žalobnoj praznini njenoga djetinjstva. Na drugoj strani njegovog zagrljaja, čekao ju je njen stari, dobro poznati dom. Zajedno sa ružnim riječima, grubostima, nepostojanjem. I, jednako brzo, čovjek kojeg je izabrala za muža, počeo ju je, baš kao njen otac nekada njenu majku, grliti isključivo u prisustvu gostiju. Kada bi ovi otišli, cipelario ju je riječima kao ružnu, prljavu, kontejnersku, uličnu mačku. Tada bi joj srce lupalo baš kao i mački kada ju obijesni prolaznik iz čiste zabave udari nogom. I stiskalo bi joj se grlo, baš kao što joj se stiskalo onda kada je slušala glas svog oca dok bi riječima, kao sjekirom, njenoj majci otkidao iz duše i tijela svaku ljudskost

Jugo u ušima zvuči kao da si obraz prislonio uz preglasnu, mrzovoljnu morsku školjku. I more. Kako je samo živo. Kako je samoživo. Živo i punokrvno kao biće. Modrokrvno. Punoplavno. Punovalno. Ima svoju ćud, prevrtljivu kao tisuću veljača. Pjena na valovima bijeli se kao raščupani komadići oblaka pali u more. To nije pjena, to oblaci nastavljaju putovanje morskim putem

Muški su mi oduvik bili misterija. Iman osjećaj da se neke žene rode sa svime šta o njima triba znat, a one koje se ne rode takve, ciloga života ostanu zbunjene. E, taki san ja tip.

Gledala sam žene koje su sposobne biti sve to, voljeti i boriti se, zarađivati i preživljavati, patiti zbog muževa koji ih više ne vide, mrziti ih kad su tu, a plakati za njima kad su na službenom putu, kuhati svečane obiteljske ručkove, unijeti svu svoju ljubav u takve ručkove koje će možda upropastiti nečija nehajna izjava o pretvrdim krumpirima, zavidjeti fikusima, kaktusima, Amerima i Rusima, gledati serije i sanjariti o vječnoj ljubavi, biti poduzetne, ali i potpuno infantilne, blesave i izgubljene, jednom riječju – žene. Zbog te večeri, zbog života i radosti koja mi je prokolala venama tu večer, napisala sam ovo žensko pismo. Da bih poručila ženama da si, nekako, same ukradu vrijeme za sebe i otplešu svoje karaoke.

Voljela sam ono tvoje čisto, dobro i blago srce zahvaljujući kojem sam od tebe krenula u svijet uvjerena da je taj svijet pun dobrih ljudi. Uvjerena da postoje muškarci koji zaslužuju da im se pišu pjesme. Trideset godina, i više, poslije tebe, poslije svega, još uvijek vjerujem u to. Hvala ti. Hvala ti za Beograd, u koji još nisam smogla snage ponovo otići, bojeći se, valjda, da ću po Knez Mihajlovoj bezuspješno pratiti stope ljudi, tragove snova, kojih više nema, kao što nema ni tebe.

Kurva. Kako zahvalna riječ. Ona liječi naše vlastite propuštene svjetlosne trenutke. Umiruje našu vlastitu očajničku, vrišteću, ali brižljivo sakrivenu, nepomirenost sa titulom koju smo si sami nakačili. Onom koja se sviđa svijetu. Onom: "Ja sam poštena žena, majka, radnica, svetica"

On onda predloži: „Aj zamisli naprimjer da nas dvoje nismo sad udvoje nego... utroje”. Ona odma, ka i svaka praktična domaćica, pomisli kako bi joj to sigurno satralo ovi bračni krevet šta su ga jedva uspili uzest, na deset čekova, i još uvik ga otplaćuju. Ali opet primuči i spontano zamašta jednoga viskog, zgodnog, pridruženog člana. Pita je muž: „Jesi li?” „Jesan.” On se užga automatski. „Pričaj, pričaj!!” Ona, sanjivog pogleda, spremno počne opisivat trećeg aktera. „Vako: Visok je, viši od tebe bar za glavu...stasit, nako ki pravo muško, skroz drukčiji tip od tebe... crne kose, lipih očiju, na stomaku pločica do pločice... a zubi... mmm...”

Sutradan kad san došla sa posla sin me dočeka cili ponosan i reka da je sam sebi pofriga šnicel, ali da mu salata nikako nije uspila ijako je pokuša na sto načina. Kaže da je skroz samostalno uzeja krastavac iz frižidera, izriza ga na kolutiće ka šta je vidija da i ja radin, posolija i zalija uljem i kvasinom ali da je ispalo fuj.

Ja sam mislila na momka koji nam je reka Helouu, how can I help you. Nije ni čudo da nam se obratija na engleskom. Ako nemoš u svom vlastitom gradu više nać slastu iz prvog puta, onda si u tom gradu i službeno stranac

Ja sa posebnon pažnjon pratin razvoj tih sredstava za pranje suđa, jerbo mi je to sa suđiman najteže od svega kad su kućanski poslovi u pitanju. Mislin da oni Sizif malo pretjeruje kad misli da je baš on radija najteži posal na svitu gurajuć oni kamen uzbrdo i trčeć za njim nizbrdo. Vidi se odma da taj u životu nije suđe opra. Jer da je, zna bi da je guranje one stinčuge, u odnosu na pranje suđa, imalo kakvi takvi smisao. Ako ništa, cili svit danas zna za njega i za ti njegov bovan.

Ima nas iz svih, božemiprosti, bivših država Jugoslavije. Jednom mi je jedan politički, blago rečeno neistomišljenik, spočitnuo: "Nije ni čudo kakve stavove imaš, čovjeku je sve jasno kad vidi odakle su ti sve prijatelji sa Facebooka". Paf. Paf? Nisam shvatila što mu je točno kod tih mojih smetalo. I tko? Ovi iz Srbije? Ili Makedonci? Crnogorci, možebitno? Sarajevo, Ljubljana? Što mu točno smeta? Plaše li to njega naša sjećanja? Da li to što mi imamo svoje uspomene vrijeđa njegovo domoljublje? Ako da, nek' mi savjetuje. Da zaboravim, ili da se pravim da nije ni bilo, kao oni prilagodljivi i pragmatični?

Putem, tila ne tila, uočavam Splićane, one starije dobi. Djeluju tako smireno. Obukli su najbolja odijela. Sredili se. Idu mi na živce. Kako mogu bit tako vedri dok neko po gradu očajnički traži otvoreni dućan za kupit kruv. I duvan. Kako mogu bit tako ravnodušni na tuđu nesriću? I to su mi neki vjernici?? Bisna sam ka pas.

Ja mislin da svakoj normalnoj ženi to čačkanje u određenon momentu počne ić na živce i na sve ostale točke po tilu. Šta fali uostalon staroj dobroj točki D i točki C? Žena tila ne tila poželi da se lipo držu starih običaja i ostanu sebični kurbini sinovi. Ali kako čoviku koji ti se trudi ugodit reć da je brate dopilija? Kako mu reć „jebenti slovkanje i točkanje, aj se ti lipo ostavi geometrije i uvati se tradicijonalnih teknika, đavlu i ti i Ge ti točka!“ Nikako!

Eno je, sjedi na stepenicama bolnice. Njena mama ne haje, nema “Diži se, isprljat ćeš se!”. Rukice drži na koljenima, podbočila se i gleda u stepenice ispod sebe.