Tekstovi sa tagom: slobodanka boba đuderija

Je l' se savršeni ljubavnik rodi ili stvori? Uvik se posvadin sa prijatejicama kad se potegne ova tema. Jer ja tvrdin da se pravi, fetivi majstor rodi, a one meni da svaki muški kad namakne malo iskustva, more postat savršeni jubavnik. Ma e. Tako mislu i oni muški šta nisu rođeni jubavnici. A rođeni jubavnici ne mislu okolo tih stvari. Oni zatvoru oči, i bog te veselija

Promatrajući ih tako u njihovim trenucima ukradenog mira, na pamet bi mi pale prepiske koje sam održavala s prijateljima iz bivših država upokojene Juge. Svako pismo završavalo je sa "pozdravi mi more". Te pozdrave shvaćala sam ozbiljno, kao neki uzvišeni zadatak; kao da će me, ako ne prenesem te pozdrave moru, sustići najmanje deset godina nesreće

Pomolimo se, svaka za svog bivšeg muža, ka šta Bog zapovida: "Dragi Bože, daj mi snage i strpjenja da oprostin i razumin onoga nesritnjaka od moga bivšeg. Daj mu sriće i da nađe kaki posal jebaga pas linoga i nesposobnoga dagajeba". Tu se ostatak grupice malo trzne, ali pomislu, neka se malo zanila, oli joj je lako ono troje dičurlije sama podizat

U srpnju, more je šareni patchwork, pa i čovjeku dođe da se veselo praćaka, da pršti. Krajem kolovoza i rujnu, more je, na trenutke, svila. Šumski zelena, nježna, neopisiva, omotana oko lebdećih tijela. Sve je u takvom stanju mora jako blizu savršenstva

Naši sinovi slušaju svakodnevno "kako su prije djeca bila bolja". Naši sinovi nikada neće znati kako je to kad je zemlja dobra prema svojim sinovima. Oni nikada neće ispisivati svijetle trenutke svoga odrastanja u dnevnicima svojih života. Oni umjesto toga ispisuju vrišteće grafite. A njihova zemlja im, kako i treba, otvara policijske dosjee

Ne radi se o tome da stvarno mušku dicu volimo više nego žensku. Volimo ih podjednako. Samo ispadne da su muška dica pinku jednakija. Najporaznije od svega je to šta smo za tu nejednaku jednakost najzaslužnije mi žene, matere. Ja svoga sina nisam svjesno poštedila poslova kojih moja ćer sasvim sigurno ne bi bila pošteđena. To i je ono šta me plaši

Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni

Čovjek koji joj je postao muž vrlo brzo počeo je pokazivati drugu stranu svoga zagrljaja. Druga strana njegovog zagrljaja bila je identična žalobnoj praznini njenoga djetinjstva. Na drugoj strani njegovog zagrljaja, čekao ju je njen stari, dobro poznati dom. Zajedno sa ružnim riječima, grubostima, nepostojanjem. I, jednako brzo, čovjek kojeg je izabrala za muža, počeo ju je, baš kao njen otac nekada njenu majku, grliti isključivo u prisustvu gostiju. Kada bi ovi otišli, cipelario ju je riječima kao ružnu, prljavu, kontejnersku, uličnu mačku. Tada bi joj srce lupalo baš kao i mački kada ju obijesni prolaznik iz čiste zabave udari nogom. I stiskalo bi joj se grlo, baš kao što joj se stiskalo onda kada je slušala glas svog oca dok bi riječima, kao sjekirom, njenoj majci otkidao iz duše i tijela svaku ljudskost

Jugo u ušima zvuči kao da si obraz prislonio uz preglasnu, mrzovoljnu morsku školjku. I more. Kako je samo živo. Kako je samoživo. Živo i punokrvno kao biće. Modrokrvno. Punoplavno. Punovalno. Ima svoju ćud, prevrtljivu kao tisuću veljača. Pjena na valovima bijeli se kao raščupani komadići oblaka pali u more. To nije pjena, to oblaci nastavljaju putovanje morskim putem

Muški su mi oduvik bili misterija. Iman osjećaj da se neke žene rode sa svime šta o njima triba znat, a one koje se ne rode takve, ciloga života ostanu zbunjene. E, taki san ja tip.

Gledala sam žene koje su sposobne biti sve to, voljeti i boriti se, zarađivati i preživljavati, patiti zbog muževa koji ih više ne vide, mrziti ih kad su tu, a plakati za njima kad su na službenom putu, kuhati svečane obiteljske ručkove, unijeti svu svoju ljubav u takve ručkove koje će možda upropastiti nečija nehajna izjava o pretvrdim krumpirima, zavidjeti fikusima, kaktusima, Amerima i Rusima, gledati serije i sanjariti o vječnoj ljubavi, biti poduzetne, ali i potpuno infantilne, blesave i izgubljene, jednom riječju – žene. Zbog te večeri, zbog života i radosti koja mi je prokolala venama tu večer, napisala sam ovo žensko pismo. Da bih poručila ženama da si, nekako, same ukradu vrijeme za sebe i otplešu svoje karaoke.

Voljela sam ono tvoje čisto, dobro i blago srce zahvaljujući kojem sam od tebe krenula u svijet uvjerena da je taj svijet pun dobrih ljudi. Uvjerena da postoje muškarci koji zaslužuju da im se pišu pjesme. Trideset godina, i više, poslije tebe, poslije svega, još uvijek vjerujem u to. Hvala ti. Hvala ti za Beograd, u koji još nisam smogla snage ponovo otići, bojeći se, valjda, da ću po Knez Mihajlovoj bezuspješno pratiti stope ljudi, tragove snova, kojih više nema, kao što nema ni tebe.

Kurva. Kako zahvalna riječ. Ona liječi naše vlastite propuštene svjetlosne trenutke. Umiruje našu vlastitu očajničku, vrišteću, ali brižljivo sakrivenu, nepomirenost sa titulom koju smo si sami nakačili. Onom koja se sviđa svijetu. Onom: "Ja sam poštena žena, majka, radnica, svetica"

On onda predloži: „Aj zamisli naprimjer da nas dvoje nismo sad udvoje nego... utroje”. Ona odma, ka i svaka praktična domaćica, pomisli kako bi joj to sigurno satralo ovi bračni krevet šta su ga jedva uspili uzest, na deset čekova, i još uvik ga otplaćuju. Ali opet primuči i spontano zamašta jednoga viskog, zgodnog, pridruženog člana. Pita je muž: „Jesi li?” „Jesan.” On se užga automatski. „Pričaj, pričaj!!” Ona, sanjivog pogleda, spremno počne opisivat trećeg aktera. „Vako: Visok je, viši od tebe bar za glavu...stasit, nako ki pravo muško, skroz drukčiji tip od tebe... crne kose, lipih očiju, na stomaku pločica do pločice... a zubi... mmm...”

Sutradan kad san došla sa posla sin me dočeka cili ponosan i reka da je sam sebi pofriga šnicel, ali da mu salata nikako nije uspila ijako je pokuša na sto načina. Kaže da je skroz samostalno uzeja krastavac iz frižidera, izriza ga na kolutiće ka šta je vidija da i ja radin, posolija i zalija uljem i kvasinom ali da je ispalo fuj.