Tekstovi sa tagom: slobodanka boba đuderija

Ajme eno nam plješću u Beogradu i Sarajevu i Talijani pivaju na balkonima i proljeće je i suze i sve će bit u redu...

Shit. Sitila se da mi je jaketa prije spaljivanja bila naslonjena na stolicu. Stolica je ravna površina na kojoj se virus može zadržat i do 7 dana. Uzela stolicu, stavila je u kadu i tuširala je 20 minuta špricajući je domestosom

I tako, dok san prisustvovala mom pogrebu, skroz san zaboravila na sve probleme i na činjenicu da se nalazin u bezizlaznoj situaciji iz koje me samo smrt more spasit. Digla san se sa kreveta i hrabro krenila u suočavanje sa svim nevoljama, a koja god nevolja da me sustigla, ja bi samo pomislila: Neš ti, ijonako ću se ubit, pa se ne triban živcirat ni brinit

Onda ih ja pošajen ukurac oboje, a oni "Boba nas je poslala ukurac, jubavi?", i cmoknu se

Di je ono/ kad bi se jubili/ bez zavita/ znajući valjda/ iz ovakvih se/ jubavi/ nikada/ u brak ne upliva/ Di je ono/ kad si onu jednu u lipoj vešti/ pogleda/ a ja poludila...

Uvik kad me spopadnu tuga, čemer i jad, svjesno usmjerim misli na moga didu.. Neko se u teškim momentima dobro napije, neko se nakljuka tableta, neko se odluči uništit do kraja pa autistično bulji u televiziju i prati dnevno-politička zbivanja, ili, ako je baš terminalni stupanj depresije, odluči pratit sjednice sabora, a ja, ja se jednostavno iz stvarnosti primistim u djetinjstvo...

Dan prije nego što sam trebala s tobom napustiti rodilište, razgovarali smo preko prozora jer tatama nije bilo dopušteno posjećivati mame u bolnici. Bio je sav u panici, jer nije znao „kako se dočekuju mame i bebe“ kad izlaze iz rodilišta. Nisam ni ja bila baš sigurna, pa sam mu naložila da mi kupi veliki buket cvijeća, jer, kad smo mi žene u pitanju, sa cvijećem teško možeš pogriješiti

Vidiš, zato ja volin Facebook. Jer san tamo, nakon šta je nestalo sve šta san znala i volila, našla ljude kojima je nestalo isto. Pa san, zbližavajući se s tim ljudima, ponovo našla djeliće vrimena kad nije bilo važno kako se zoveš. Našla sam ljude kojima neke stvari nisu bile važne onda, a nisu im važne ni danas. Sarajevo, Beograd, Split, Mostar, Ljubuški, Tuzla, Podgorica, Ljubljana, Novi Sad, Skoplje, Maribor, Široki Brijeg, Herceg Novi, Subotica, Zagreb... Nama granice nikada nisu bile ucrtane. Svi smo se našli, nanjušili, prepoznali na toj mreži. Tako mi je Facebook posta virtualna, izgubljena domovina za koju vizu imaju samo oni koji ne znaju mrzit

Radnička prava, ljudi moji, to nam nije dao Bog. Za ta prava neke žene i muškarci u povijesti su ginuli. Gubili su živote za one tri osmice, nisu čekali Boga da im ih podari. I onda, odakle pravo nama, današnjima, bili vjernici ili ne, ta prava tako olako prepustiti, odakle nam pravo izgubiti sve ono za što su se neki krvavo izborili? Nije nam ta prava i to dostojanstvo uzeo Bog, sami smo digli ruke od njih. Bog nam je, koliko se ja u Boga razumijem, dao srce, dušu i mozak da s njima raspolažemo na najbolji mogući način. Dakle, on nema ništa s našim kukavičlukom. On, također, sasvim sigurno nema ništa sa onim svećenikom koji je ispod šatora rigao vatru mržnje. Nisam ja s Bogom na "ti", ali mogla bih staviti ruku u badnjačku vatru da je Boga tu noć bilo sram kakve sve spodobe govore "u njegovo ime". Mislim, bilo ga je sram, ako postoji, naravno. Ma, mislim da ga je bilo sram i ako ne postoji

Ona je tila parkirat vamo. On joj je reka da parkira tamo. Ona se zaintačila. On isto. Neće vamo nego tamo. I obrnuto. Ja se pripala šta jon on tuče kontru jer skoči li njoj živac nako tenperamentnoj, parkiraće se usrid Peristila samo da ne bude po njegovom. Onda se parkirala, a on je grinta da je parkirala predaleko i da sad mora puno odat do grada. A parkirala se iznad Prime. Bliže ne može, ako se mene pita. Ali mene narafski niko nije ništa pita. Onda mu je ona rekla da ne more bliže. On je reka da bi se on bija parkira bliže. Ona njemu da joj pokaže di. On ode petnajst metara dalje i nađe jedno prazno misto. Onda su se svađali da je li petnajst metri igra neku ulogu u životu ili ne igra

Pisaće mašine su neobična stvar. Čak i onda dok su još bile itekako potrebne i kada su svi koji pišu pisali lupkajući po pisaćoj mašini, dakle čak i onda kada su još bile tu, gledajući ih, čovjek je bio prožet osjećajem da gleda neku rijetku, preživjelu ostavštinu davne prošlosti. Pisaća mašina je predmet koji je tjerao moje srce da brže zakuca. Pisaća mašina je bila ono što sam željela sama sebi kad-tad kupiti, pokloniti. Ma i da je nikada ne upotrijebim, mislila sam. Samo neka je imam negdje u nekom kutku, jer je volim gledati, kao što neke žene vole vidjeti na stolu vazu sa cvijećem

E sad, zašto se judi uozbiju prije seksa, to će mi ostat vječna misterija. Dobro, znan da u filmovima to obično ide uz dramatične zvukove violina i sve to, ali u stvarnom životu, di najčešće, ako i imaš s kim, nemaš di, a ako imaš di, ne znaš zašto - rijetko kome sviraju violine. Najviše šta moš očekivat je lokalna limena glazba za vinčanja i sprovode, a ima li išta smišnije od toga, aj recite?

U današnje vrijeme, kad ljudi gaze jedni preko drugih jer više nitko nikoga ne vidi, ne postoji čovjek koji će se brinuti kako će netko njemu posve nepoznat preći preko lokve, što dakle znači da dotični možda nije nevjerojatno ljubazan i plemenit ljudski stvor, nego najvjerojatnije neki odbjegli masovni ubojica ili još bolje, pardon, još gore, seksualni manijak, i da ću skončati svoj život kao njegova žrtva

Bio je sve samo ne moj tip muškarca, krhke građe, više mršav nego vitak, a, činilo mi se, i niži od mene. Nisam nikad obraćala pažnju na muškarce koji me nisu bar za glavu nadvisivali. Ne podnosim kad na muškarce gledam „odozgo“. Osim... no, dobro. A gledao me je kao da je upravo, po prvi put u svom životu, vidio žensko stvorenje. Tako je, predmnijevam, Adam onomad gledao Evu kad mu ju je Bog tresnuo posred Rajskog vrta onako, s neba pa u rebra. Ili u ono rebro. Djelovao je kao da će zapitati: “Pa dobro, bogamu, gdje si cijeli moj život?“

Zapekla me savjest. Kvragu, sad se osjećam krivom šta mi se ne da trpiti njegove opsesivno-kompulzivne radnje. Što mi je tribalo rastužiti jedno takvo, u svojoj biti, potpuno čisto i dobroćudno stvorenje? I, što ako je ova čudna žena u pravu? Možda je malac zaista anđeo? Ti ljudi sa druge strane sigurno znaju o onostranim stvarima puno više nego mi koji smo...sa ove strane. Nije u redu rastuživati anđele, prođe mi kroz umornu glavu