Tekstovi sa tagom: slobodanka boba đuderija

Stisnutog grla, na rubu suza, moja prijateljica isteturala je iz kancelarije, ne znajuć' ni sama ni gdje će, ni šta će. Pa se sjeti svoje drage rodice u Zagrebu, kojoj se čovjek uvijek može izjadat' u teškim momentima. Odluči da će je nazvati i bar si malo olakšati dušu

Nitko sretniji od moje nećakinje Ane! Bacila se gladno na čitanje, zatvorila u svoju sobu, isključila mobitel, zaronila. Kako je gutala stranice, tako ju je počela hvatati tuga, naime, nije mogla podnijeti pomisao da knjiga ima KRAJ, i da bi ga što više odgodila, usporila je čitanje, prisiljavala se ostaviti knjigu nakon svake stranice, ali eto, takve su vam knjige, koliko god sporo i ekonomično ih mi čitali, na kraju ipak i uvijek bivaju pročitane

Tako sam se jednog dana zatekla kako na punjače za baterije spajam četri gladna mobitela od kojih sam, naravno, aktivno koristila samo jedan, a ona ostala tri su služila da sa njih nazivam samu sebe kad izgubim onaj jedini kojim se stvarno služim. Kako su me oduvik sve nove tehnologije poprilično zbunjivale, a uz to još i nisam sposobna zapamtit nijedan svoj broj, ni pin, ni lozinku, ni šifru, ni puk ni bogtepitaj šta još sve triba pamtit u ovim čudnim vrimenima, uskoro je zbrka međusobnog nazivanja same sebe postala traumatična i izazivala mi ozbiljne stresove i poremećaje u ponašanju

Ajme eno nam plješću u Beogradu i Sarajevu i Talijani pivaju na balkonima i proljeće je i suze i sve će bit u redu...

Shit. Sitila se da mi je jaketa prije spaljivanja bila naslonjena na stolicu. Stolica je ravna površina na kojoj se virus može zadržat i do 7 dana. Uzela stolicu, stavila je u kadu i tuširala je 20 minuta špricajući je domestosom

I tako, dok san prisustvovala mom pogrebu, skroz san zaboravila na sve probleme i na činjenicu da se nalazin u bezizlaznoj situaciji iz koje me samo smrt more spasit. Digla san se sa kreveta i hrabro krenila u suočavanje sa svim nevoljama, a koja god nevolja da me sustigla, ja bi samo pomislila: Neš ti, ijonako ću se ubit, pa se ne triban živcirat ni brinit

Onda ih ja pošajen ukurac oboje, a oni "Boba nas je poslala ukurac, jubavi?", i cmoknu se

Di je ono/ kad bi se jubili/ bez zavita/ znajući valjda/ iz ovakvih se/ jubavi/ nikada/ u brak ne upliva/ Di je ono/ kad si onu jednu u lipoj vešti/ pogleda/ a ja poludila...

Uvik kad me spopadnu tuga, čemer i jad, svjesno usmjerim misli na moga didu.. Neko se u teškim momentima dobro napije, neko se nakljuka tableta, neko se odluči uništit do kraja pa autistično bulji u televiziju i prati dnevno-politička zbivanja, ili, ako je baš terminalni stupanj depresije, odluči pratit sjednice sabora, a ja, ja se jednostavno iz stvarnosti primistim u djetinjstvo...

Dan prije nego što sam trebala s tobom napustiti rodilište, razgovarali smo preko prozora jer tatama nije bilo dopušteno posjećivati mame u bolnici. Bio je sav u panici, jer nije znao „kako se dočekuju mame i bebe“ kad izlaze iz rodilišta. Nisam ni ja bila baš sigurna, pa sam mu naložila da mi kupi veliki buket cvijeća, jer, kad smo mi žene u pitanju, sa cvijećem teško možeš pogriješiti

Vidiš, zato ja volin Facebook. Jer san tamo, nakon šta je nestalo sve šta san znala i volila, našla ljude kojima je nestalo isto. Pa san, zbližavajući se s tim ljudima, ponovo našla djeliće vrimena kad nije bilo važno kako se zoveš. Našla sam ljude kojima neke stvari nisu bile važne onda, a nisu im važne ni danas. Sarajevo, Beograd, Split, Mostar, Ljubuški, Tuzla, Podgorica, Ljubljana, Novi Sad, Skoplje, Maribor, Široki Brijeg, Herceg Novi, Subotica, Zagreb... Nama granice nikada nisu bile ucrtane. Svi smo se našli, nanjušili, prepoznali na toj mreži. Tako mi je Facebook posta virtualna, izgubljena domovina za koju vizu imaju samo oni koji ne znaju mrzit

Radnička prava, ljudi moji, to nam nije dao Bog. Za ta prava neke žene i muškarci u povijesti su ginuli. Gubili su živote za one tri osmice, nisu čekali Boga da im ih podari. I onda, odakle pravo nama, današnjima, bili vjernici ili ne, ta prava tako olako prepustiti, odakle nam pravo izgubiti sve ono za što su se neki krvavo izborili? Nije nam ta prava i to dostojanstvo uzeo Bog, sami smo digli ruke od njih. Bog nam je, koliko se ja u Boga razumijem, dao srce, dušu i mozak da s njima raspolažemo na najbolji mogući način. Dakle, on nema ništa s našim kukavičlukom. On, također, sasvim sigurno nema ništa sa onim svećenikom koji je ispod šatora rigao vatru mržnje. Nisam ja s Bogom na "ti", ali mogla bih staviti ruku u badnjačku vatru da je Boga tu noć bilo sram kakve sve spodobe govore "u njegovo ime". Mislim, bilo ga je sram, ako postoji, naravno. Ma, mislim da ga je bilo sram i ako ne postoji

Ona je tila parkirat vamo. On joj je reka da parkira tamo. Ona se zaintačila. On isto. Neće vamo nego tamo. I obrnuto. Ja se pripala šta jon on tuče kontru jer skoči li njoj živac nako tenperamentnoj, parkiraće se usrid Peristila samo da ne bude po njegovom. Onda se parkirala, a on je grinta da je parkirala predaleko i da sad mora puno odat do grada. A parkirala se iznad Prime. Bliže ne može, ako se mene pita. Ali mene narafski niko nije ništa pita. Onda mu je ona rekla da ne more bliže. On je reka da bi se on bija parkira bliže. Ona njemu da joj pokaže di. On ode petnajst metara dalje i nađe jedno prazno misto. Onda su se svađali da je li petnajst metri igra neku ulogu u životu ili ne igra

Pisaće mašine su neobična stvar. Čak i onda dok su još bile itekako potrebne i kada su svi koji pišu pisali lupkajući po pisaćoj mašini, dakle čak i onda kada su još bile tu, gledajući ih, čovjek je bio prožet osjećajem da gleda neku rijetku, preživjelu ostavštinu davne prošlosti. Pisaća mašina je predmet koji je tjerao moje srce da brže zakuca. Pisaća mašina je bila ono što sam željela sama sebi kad-tad kupiti, pokloniti. Ma i da je nikada ne upotrijebim, mislila sam. Samo neka je imam negdje u nekom kutku, jer je volim gledati, kao što neke žene vole vidjeti na stolu vazu sa cvijećem

E sad, zašto se judi uozbiju prije seksa, to će mi ostat vječna misterija. Dobro, znan da u filmovima to obično ide uz dramatične zvukove violina i sve to, ali u stvarnom životu, di najčešće, ako i imaš s kim, nemaš di, a ako imaš di, ne znaš zašto - rijetko kome sviraju violine. Najviše šta moš očekivat je lokalna limena glazba za vinčanja i sprovode, a ima li išta smišnije od toga, aj recite?