Tekstovi sa tagom: socijalizam

Tito

Kroz Dveri srpske

Humano preseljenje Josipa Broza Tita iz Kuće cveća

Kad su već čvrsto rešili da se posmrtno obračunaju s Titom, bilo bi pošteno da zajedno s njim izmeste i ono malo što je u Srbiji stvoreno za njegovog vakta. Pošto je očigledno da je reč o ovejanom zlikovcu i neprijatelju srpskog naroda i Srbije, to što je napravljeno u njegovoj komunističkoj tamnici ne može da bude ništa značajno ni veliko, u svakom slučaju je reč o nekim sitnicama bez kojih ćemo moći da živimo. I da udišemo srpski vazduh punim srpskim plućima
Akrist 02 S

San, košmar, java

Kad ste postali religiozni, bližnje ste poklali i raselili

Otkako sveštenici brinu o njihovih dušama, ljudi su, prosto, postali gori i još gori. Da li zaista postoji neko ko misli da smo svi mi bolji ljudi danas, kada se gotovo sto posto stanovništva izjašnjava kao religiozno, nego onda kada smo bili ateisti? Misli li neko, doista, da je ovo društvo, ovaj ekskrement negdašnjeg našeg društva, po bilo čemu bolje, moralnije, ako volite tu riječ – humanističkije od onoga koje je ovdje postojalo za ateističkog zemana? Kako to da sad, kad smo ,,vjerujući“, ne smijemo pustiti dijete na ulicu, a bogami ni u bogomolju, a djeca su nam se slobodna, sigurna i sama igrala za vrijeme ,,bezbožništva“?
Radnici SFRJ

Samoupravna radnička kontrola, naša specifičnost

Kako smo se kontrolisali

Onaj ko ima živinu i radi na njivi, obično kasni na posao, a preko leta zaborave kad se pojavio u fabrici - uglavnom je na izmišljenom bolovanju, zbog bolova u krstima, ili anksiozno-depresivnog stanja, odaberimo sami. SRK pođe kod kolege u selo, da vidi koristi li bolovanje namenski. Znajući za mesto i ulogu SRK u sistemu društvenog samoupravljanja, poljoprivredno-industrijski poslenik potrudi se da ih, za predanost poslu, nagradi bogatom trpezom. A bude i nekog zeleniša, možda i sušenice, za poneti. Koju će oni, oduševljeni kolegijalnošću domaćina, pretvoriti u pozitivnu ocenu namenjenu organima upravljanja
Topli obrok

Ex Yu hedonizam i varenje: Menza ili restoran društvene ishrane

Topli obrok kao ljudsko pravo

Za vlasnike običnih bonova postojala je linija, na njoj i tri vrste jela dnevno, pasulj gotovo uvek, kao i pecivo, za one što su izbegavali rani jutarnji obračun sa teškom zaprškom, uglavnom administrativce. U skromnijim je firmama, jedan jelovnik variran godinama, delila se sa šaltera jedna vrsta jela, sevnula bi u menzi po koja glasnija dosetka, bilo je primetno - o, tog nezaboravnog vokabulara - sektaštvo, a težaci su, blago toksirani “vinjakom” pred doručak, saupljali iz tanjira kalorije za postizanje norme. Hrana beše ukusna, ali masna do bola. Gulaš, pasulj, promicahu i škembići (tripice). Ako baš i niste njima skloni, prigodna zamena bili su burek ili “Zdenka” sir. Sve uz krčanje zvučnika koji je Vesnom Zmijanac pozivao u nove radne pobede
Borosane

Obuća koja je obeležila stotine hiljada radnih vekova

Borosane, raj za ženska stopala

Borosane za rad ostaju legenda, podsećaju na vreme u kojem se mogla dočekati/zaraditi penzija, na humani pristup radu i podrazumevajuće poštovanje radnica. Od njih je bilo itekakve koristi, za razliku od karanfila na Osmi mart, datum za maštovito, naško, timbildingsko veselje do besvesti
Pavll 02 S

Dnevnički zapisi: Umetnost i sloboda (1)

Danas mase veruju u nacionalizam, fašizam ili komunizam

Zupčanici nacija i zupčanici društvenih konstelacija čvrsto zadiru jedni u druge, te im je ritam okretanja međusobno povezan i podređen jedinstvenom kontinuitetu. Razlika nema, a ne može ih ni biti, jer se čitavo čovečanstvo obrće sred vakuuma u krug. S tog kovitlanja krune se opiljci u vidu leševa i fekalija, a iznad lomota ne lebde heruvimi, i harfe ne sviraju nebesku muziku koju su nekada slušali nišči duhom, dok su spaljivali veštice. Danas mase veruju u nacionalizam, fasizam ili komunizam, i život je u svemu sličan među svim rasama na svim kontinentima
Dbrv 01 S

Dubrovačka atrakcija

SFRJ pouka: Muzej crvene povijesti

Nadomak spomeniku Ivanu Pavlu II., vatikanskom globetrotteru koji nije zaobišao ni Gruž, na pročelju Tvornice ugljenografitnih proizvoda ističe se firma Muzeja crvene povijesti. Osnovala ga je nekolicina mladih Dubrovčana koji su, prema vlastitom iskazu, željeli na kvalitetnim znanstvenim temeljima podsjetiti na socijalističku prošlost društva u kojem žive

Radnici Borskog rudnika, junaci izložbe „Portret kao industrijski pejsaž“

Heroji radničke klase i socijalizma

Biti radnik u socijalističkoj Jugoslaviji, značilo je biti slobodan i ponosan. Posao nije bio lak, naročito ne rudarski, ali kad pogledate sva ta lica iz Borskog rudnika, primećujete onu vrstu životnog optimizma koji danas, baš kao ni radnička klasa, gotovo da ne postoji. Socijalistička vlast nekad se sistemski bavila potrebama radnika; u jednoj borskoj studiji iz 1978. godine, tadašnji ispitanik, po zanimanju vozač, dao je svoje utiske o Boru: “Bor je industrijsko mesto, a do skora je bilo selo. Ja volim Bor, iako ima toliko dima, jer mi je lep. Ovde ima ljudi sa svih strana. Ja od nekada pamtim da se govorilo ‘koga je majka izgubila u Bor da ga traži’. Iz malog rudnika je iznikao ovoliki grad”. Upravo su ti radnici junaci izložbe „Portret kao industrijski pejsaž“; bogata kolekcija fotografija Zavičajnog odeljenja Narodne biblioteke Bor, može se pogledati do 30. juna 2019. godine u Radničkom muzeju „Trudbenik”, u Beogradu. Kustos izložbe i bibliotekar Narodne biblioteke Bor, Dragan Stojmenović navodi da se predstavljena kolekcija fotografskih negativa i fotografija Zavičajnog odeljenja može posmatrati kao primer društvenog proizvoda, te kolektivnog napora i želje da se očuva ono kulturno nasleđe koje ima karakter javnog kulturnog dobra. Istraživanje predstavljeno na izložbi govori i o usmerenju promatranja portreta ka industrijskom pejzažu, kroz hipotezu o „portretisanoj ličnosti kao ‘društvenom proizvodu’“, radništvu kao „najbližoj i najširoj panorami, horizontu, liniji spajanja koju načešće prepoznajemo u ljudima, koja u izvesnom smislu predstavlja i tačku spajanja u perspektivi. Blisku daljinu i umornu nadu.“ Fotografije pripadaju institucionalnim i privatnim kolekcijama koje čine fotografije nastale u periodu od 1947. do 2004. Najobimnija i najvrednija, kontinuirano vođena kolekcija u pomenutom periodu bila je fotodokumentacija RTB-a Bor, ali su za ovu priliku odabrani i portreti iz privatnih kolekcija: Radmile Brežančić, Radmile Ležaić, Ljubomira Markova, Bajrama Salijevića, Miroslava Radulovića. Autori fotografija su Đura Kolovratar, Dragoljub Mitić, Bajram Salijević, Ljubomir Markov i jedan, za sada, nepoznati autor koji je fotografisao prve poznate kolor fotografije Bora i rudara, sačuvane u privatnoj kolekciji Radmile Ležaić.
Jugoslavija

Partizanski sinovi i kćeri postaju pijani domobrani

Pljuvanje po socijalizmu

Evo bivše profesorke marksizma učlanjene u rasističku partiju... Evo sudije koji sudi ne po babi i ne po stričevima jer mu i babo i stričevi bejahu komunisti, već po komšijama novokomponovanim četničkim vojvodama
Njegoo1

Bog našeg nacionalizma (2)

Crveni Njegoš: Socrealista, marksista, simbol otpora Staljinu

Crnogorski istoričar Boban Batrićević objavio je kapitalnu studiju “Bog našeg nacionalizma” u izdanju Nove Pobjede i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Studija se bavi recepcijom, reinterpretiranjem i upotrebom lika i dela Petra Petrovića Njegoša u političkoj propagandi i diskursu vlasti od njegove smrti 1851. do 2013. godine u rodnoj njegovoj državi Crnoj Gori. U predgovoru za ovu knjigu dr František Šistek sa Instituta za istoriju Češke akademije nauka napisao je: “Monografija Bobana Batrićevića Bog našeg nacionalizma obuhvata jedan relativno dug vremenski period, počevši od Njegoševe smrti sve do dvjestogodišnjice njegovog rođenja. Knjiga se tematski svrstava u sve bogatiju stručnu literaturu, posvećenu „posmrtnom životu“ nacionalnih junaka, problematici kolektivnog pamćenja i političkoj instrumentalizaciji istorijskih ličnosti. U centru autorove pažnje nalazi se diskurs crnogorske vlasti o Njegošu, njegovo korišćenje, kontinuitet i promjene. Fenomen vlasti autor shvata u širem smislu riječi: ne fokusira se samo na politički diskurs nego i na sferu kulture i društvenog života”. Uz dozvolu Bobana Batrićevića na našem portalu prenosimo delove iz njegove studije. U ovom nastavku prenosimo deo poglavlja “Crveni Njegoš” koje se bavi reinterpretacijom dela Petra II Petrovića u periodu nakon Drugog svetskog rata. Batrićević u zaključku svoje studije veli: “Poslije Drugoga svjetskog rata komunisti će od Njegoša, slično kao Karađorđevići u međuratnome periodu, načiniti nacionalnoga pjesnika Jugoslavije, ali na drugačijim osnovama. Komunističke vlasti istinski su se trudile da Njegošev lik i njegovo djelo u potpunosti prilagode svojim ideološkim potrebama, iako je približavanje Njegoša i komunizma izgledalo nemoguće, budući da je Petar II bio predstavnik jedne dinastije, a ne radničke klase, pravoslavni vladika, pjesnik romantizma bez izraženih stremljena ka socijalnoj misli, i prije svega arhetip oca nacije u velikodržavnim tumačenjima prethodnih vlasti. Crnogorski komunisti posebno će isticati Njegoševo crnogorstvo i jugoslovenstvo braneći njegovo nasljeđe od velikosrpskih nasrtaja”. Pa da pogledamo kako je Njegoš u interpretacijama komunista postajao socrealista, marksista i simbol otpora Sovjetskom Savezu
Grmn 02 S

Osnovna ekonomska prava i pitanje orgazma

Ljubav u doba socijalizma

Ghodsee navodi da su žene u Istočnoj Evropi po nekim pitanjima bile u lošijem položaju od žena na Zapadu – od represija u Bugarskoj, do stroge porođajne politike u Rumuniji, gde su žene prisiljavane da rađaju decu koju nisu mogle da izdržavaju, pa su ih na kraju ostavljale u domovima za nezbrinutu decu, te ističe da se ne zalaže za povratak represivnih politika Komunističkog bloka, već samo za pojedine aspekte, poput plaćenog porodiljskog odsustva i besplatnog obrazovanja. Naglašava da ovakvih praksi nema u mnogim liberalnim zemljama, čime su građanke najviše ugrožene, budući da niko ne može da im garantuje osnovne tačke koje su neophodne za egzistenciju.
Studenti

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua

Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Milan Kangrga

Deset godina od odlaska filozofa Milana Kangrge

Radio je što je govorio, govorio je kako je mislio, a mislio je filozofski

Deset godina od odlaska filozofa Milana Kangrge (1923 – 2008) decenij je tek malobrojnih osvrta na ostavštinu jednog od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca poslijeratne Jugoslavije koji je s nekoliko kapitalnih djela trajno obogatio hrvatsku filozofsku baštinu i svjetsku marksističku misao
Spmnn 05 S

Između nestanka i emancipatorskog potencijala

Šta je nama kultura Jugoslavije?

Povampirenjem pobornika fašizma, njihovim ustoličenjem kao nosilaca novih društvenih vrijednosti, revizionističkim prekodiranjem antifašističkih spomenika (i njihovim svođenjem na mononacionalni koncept), ovdašnje društvo ustoličeno u navodni višestranački demokratizam zapravo je regresiralo i izabralo najcrnji revizionizam kao svoje osnovno obilježje
Krag 01 S

Retro intervju iz 1989. godine: Milovan Đilas

Kako je nastalo samoupravljanje i kako je nestao komunizam

Komunizam ne postoji bez prakse, bez partije, čim se odvojite od prakse i od partije, vi postajete ništa. Odvajanje od “apsolutnog” ideala, od “ideala” prakse – to je praznina totala, u kojoj sam i ja postajao ništa. Najviše me ipak pogodio sukob sa mojim drugovima od kojih sam očekivao više razumevanje. Tada, na tom Plenumu, kod sebe sam otkrio i crtu mazohizma – kad je sve loše, bar nek bude najgore, kad liči na moskovski proces nek tako i bude. Tada sam osećao i strah, ali ne onaj fizički, već strah od ništavila, od nemogućnosti da bilo šta kažete u vreme kad imate još mnogo toga da kažete. Svejedno, u momentu kad je Plenum završen, dok sam izlazio iz sale, shvatio sam da sam tim “pokajanjem” počinio, možda, najveću životnu grešku