Tekstovi sa tagom: socijalizam

Dugotrajna borba za prava LGBTIQ+ osoba zahvatala je razne historijske epohe i poprimila različite oblike u različitim političkim sistemima. Jedan od sistema koje često ne povezujemo sa ovom borbom je socijalizam. Temeljna ideja socijalizma je klasna i radnička borba za sistem gdje svi pojedinci imaju jednak pristup resursima i jednakost pred državom bez obzira na njihovu pozadinu. Međutim, kao i svaka ideologija, na papiru je bila savršena, dok se u praksi socijalizam drugačije manifestirao od države do države. No, nije zanemariv doprinos socijalizma modernim demokratskim sistemima, posebno u pogledu ljudskih prava, u kontekstu jednakosti svih u sistemu, bez obzira na pojedinačne razlike

Koncept rada kakvog trenutno poznajemo nije neizbježan i nužan, niti je ikakvo prirodno stanje. Rad je - kao što su i države i nacije - jednostavno izmišljen konstrukt, koji može i mora biti prevaziđen i ukinut. Ovim možda ne bi bili riješeni svi problemi čovječanstva i planete, ali ako je rad dio problema, onda ukidanje rada sigurno može biti dio rješenja. Niko ne može predvidjeti šta će biti rezultat oslobađanja kreativne moći sputane radom. Sve je moguće, čak i velika socijalna kriza, ali zar nam socijalna kriza nije permanentno stanje?

Vjerujem da Orwellov opis demokratskog socijalizma i njegovo priznanje da postoje različiti oblici socijalizma mogu biti važni i danas, s obzirom na to da američki politički dijalog o socijalizmu često zanemaruje mnogo nijansi koje Orwell unosi u tu temu. Na primjer, Amerikanci često brkaju socijalizam s komunizmom. Orwell pomaže razjasniti razliku između ovih pojmova

Zdravlje naše ekonomije ne ovisi o ishodu sukoba između “gastrotainera” i lijenog birokrata. To ne znači da one kojima je djelatnost zabranjena ne treba obeštetiti, ali također i ne znači da moramo svakodnevno podnositi njihove besmislice o funkcioniranju ekonomije

Mladen Arnautović je rođen 1940. godine u Gnionici kod Modriče. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a radni vek je proveo u novinarstvu. Bio je urednik nedeljnika Naši dani i Oslobođenja, direktor NIP Mladost, glavni i odgovorni urednik Tanjuga od 1984. do 1991, kada je podneo ostavku. U Havani je kao dopisnik Tanjuga proveo sedam godina. Tokom novinarske karijere imao je intervjue sa Titom, Kastrom, Torihosom, Honekerom, Husakom, Jaruzelskim… Autor je knjige „Kuba, crveni vulkan Kariba“. Iz nove knjige Mladena Arnautovića “Sjećanja umjesto zaborava - Autobiografske i novinarske bilješke” koja je objavljena pre dve godine, XXZ magazin ekskluzivno donosi nekoliko delova

Mladen Arnautović je rođen 1940. godine u Gnionici kod Modriče. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a radni vek je proveo u novinarstvu. Bio je urednik nedeljnika Naši dani i Oslobođenja, direktor NIP Mladost, glavni i odgovorni urednik Tanjuga od 1984. do 1991, kada je podneo ostavku. U Havani je kao dopisnik Tanjuga proveo sedam godina. Tokom novinarske karijere imao je intervjue sa Titom, Kastrom, Torihosom, Honekerom, Husakom, Jaruzelskim… Autor je knjige „Kuba, crveni vulkan Kariba“. Iz nove knjige Mladena Arnautovića “Sjećanja umjesto zaborava - Autobiografske i novinarske bilješke” koja je objavljena pre dve godine, XXZ magazin ekskluzivno donosi nekoliko delova

Tri godine i četiri mjeseca provela je Rosa Luxemburg, za vijeme prvoga svjetskog rata, u zatvoru. Godinu dana, od veljače 1915. do veljače 1916., ležala je u ženskom zatvoru u Berlinu, a poslije toga dve godine i četiri mjeseca, sve do 10. studenog 1918., u kaznionici u Berlinu, Wronkeu i Breslauu. Zatvorski režim bio je usmjeren na to, da opasnu zatvorenicu potpuno odsiječe od vanjskog svijeta. Jedan put mjesečno bilo joj je dopušteno da primi posjet, ali pod strogim nadzorom. Pisma, što ih je mogla legalno slati i primati, bila su podvrgnuta temeljitoj cenzuri. Ovdje objavljena pisma bila su upućena mladoj ženi Karla Liebknechta, suborca i prijatelja Rose Luxemburg, koji je bio 1916. osuđeni na dvije godine robije, zbog „veleizdaje“

Kad su već čvrsto rešili da se posmrtno obračunaju s Titom, bilo bi pošteno da zajedno s njim izmeste i ono malo što je u Srbiji stvoreno za njegovog vakta. Pošto je očigledno da je reč o ovejanom zlikovcu i neprijatelju srpskog naroda i Srbije, to što je napravljeno u njegovoj komunističkoj tamnici ne može da bude ništa značajno ni veliko, u svakom slučaju je reč o nekim sitnicama bez kojih ćemo moći da živimo. I da udišemo srpski vazduh punim srpskim plućima

Otkako sveštenici brinu o njihovih dušama, ljudi su, prosto, postali gori i još gori. Da li zaista postoji neko ko misli da smo svi mi bolji ljudi danas, kada se gotovo sto posto stanovništva izjašnjava kao religiozno, nego onda kada smo bili ateisti? Misli li neko, doista, da je ovo društvo, ovaj ekskrement negdašnjeg našeg društva, po bilo čemu bolje, moralnije, ako volite tu riječ – humanističkije od onoga koje je ovdje postojalo za ateističkog zemana? Kako to da sad, kad smo ,,vjerujući“, ne smijemo pustiti dijete na ulicu, a bogami ni u bogomolju, a djeca su nam se slobodna, sigurna i sama igrala za vrijeme ,,bezbožništva“?

Onaj ko ima živinu i radi na njivi, obično kasni na posao, a preko leta zaborave kad se pojavio u fabrici - uglavnom je na izmišljenom bolovanju, zbog bolova u krstima, ili anksiozno-depresivnog stanja, odaberimo sami. SRK pođe kod kolege u selo, da vidi koristi li bolovanje namenski. Znajući za mesto i ulogu SRK u sistemu društvenog samoupravljanja, poljoprivredno-industrijski poslenik potrudi se da ih, za predanost poslu, nagradi bogatom trpezom. A bude i nekog zeleniša, možda i sušenice, za poneti. Koju će oni, oduševljeni kolegijalnošću domaćina, pretvoriti u pozitivnu ocenu namenjenu organima upravljanja

Za vlasnike običnih bonova postojala je linija, na njoj i tri vrste jela dnevno, pasulj gotovo uvek, kao i pecivo, za one što su izbegavali rani jutarnji obračun sa teškom zaprškom, uglavnom administrativce. U skromnijim je firmama, jedan jelovnik variran godinama, delila se sa šaltera jedna vrsta jela, sevnula bi u menzi po koja glasnija dosetka, bilo je primetno - o, tog nezaboravnog vokabulara - sektaštvo, a težaci su, blago toksirani “vinjakom” pred doručak, saupljali iz tanjira kalorije za postizanje norme. Hrana beše ukusna, ali masna do bola. Gulaš, pasulj, promicahu i škembići (tripice). Ako baš i niste njima skloni, prigodna zamena bili su burek ili “Zdenka” sir. Sve uz krčanje zvučnika koji je Vesnom Zmijanac pozivao u nove radne pobede

Borosane za rad ostaju legenda, podsećaju na vreme u kojem se mogla dočekati/zaraditi penzija, na humani pristup radu i podrazumevajuće poštovanje radnica. Od njih je bilo itekakve koristi, za razliku od karanfila na Osmi mart, datum za maštovito, naško, timbildingsko veselje do besvesti

Zupčanici nacija i zupčanici društvenih konstelacija čvrsto zadiru jedni u druge, te im je ritam okretanja međusobno povezan i podređen jedinstvenom kontinuitetu. Razlika nema, a ne može ih ni biti, jer se čitavo čovečanstvo obrće sred vakuuma u krug. S tog kovitlanja krune se opiljci u vidu leševa i fekalija, a iznad lomota ne lebde heruvimi, i harfe ne sviraju nebesku muziku koju su nekada slušali nišči duhom, dok su spaljivali veštice. Danas mase veruju u nacionalizam, fasizam ili komunizam, i život je u svemu sličan među svim rasama na svim kontinentima

Nadomak spomeniku Ivanu Pavlu II., vatikanskom globetrotteru koji nije zaobišao ni Gruž, na pročelju Tvornice ugljenografitnih proizvoda ističe se firma Muzeja crvene povijesti. Osnovala ga je nekolicina mladih Dubrovčana koji su, prema vlastitom iskazu, željeli na kvalitetnim znanstvenim temeljima podsjetiti na socijalističku prošlost društva u kojem žive

Biti radnik u socijalističkoj Jugoslaviji, značilo je biti slobodan i ponosan. Posao nije bio lak, naročito ne rudarski, ali kad pogledate sva ta lica iz Borskog rudnika, primećujete onu vrstu životnog optimizma koji danas, baš kao ni radnička klasa, gotovo da ne postoji. Socijalistička vlast nekad se sistemski bavila potrebama radnika; u jednoj borskoj studiji iz 1978. godine, tadašnji ispitanik, po zanimanju vozač, dao je svoje utiske o Boru: “Bor je industrijsko mesto, a do skora je bilo selo. Ja volim Bor, iako ima toliko dima, jer mi je lep. Ovde ima ljudi sa svih strana. Ja od nekada pamtim da se govorilo ‘koga je majka izgubila u Bor da ga traži’. Iz malog rudnika je iznikao ovoliki grad”. Upravo su ti radnici junaci izložbe „Portret kao industrijski pejsaž“; bogata kolekcija fotografija Zavičajnog odeljenja Narodne biblioteke Bor, može se pogledati do 30. juna 2019. godine u Radničkom muzeju „Trudbenik”, u Beogradu. Kustos izložbe i bibliotekar Narodne biblioteke Bor, Dragan Stojmenović navodi da se predstavljena kolekcija fotografskih negativa i fotografija Zavičajnog odeljenja može posmatrati kao primer društvenog proizvoda, te kolektivnog napora i želje da se očuva ono kulturno nasleđe koje ima karakter javnog kulturnog dobra. Istraživanje predstavljeno na izložbi govori i o usmerenju promatranja portreta ka industrijskom pejzažu, kroz hipotezu o „portretisanoj ličnosti kao ‘društvenom proizvodu’“, radništvu kao „najbližoj i najširoj panorami, horizontu, liniji spajanja koju načešće prepoznajemo u ljudima, koja u izvesnom smislu predstavlja i tačku spajanja u perspektivi. Blisku daljinu i umornu nadu.“ Fotografije pripadaju institucionalnim i privatnim kolekcijama koje čine fotografije nastale u periodu od 1947. do 2004. Najobimnija i najvrednija, kontinuirano vođena kolekcija u pomenutom periodu bila je fotodokumentacija RTB-a Bor, ali su za ovu priliku odabrani i portreti iz privatnih kolekcija: Radmile Brežančić, Radmile Ležaić, Ljubomira Markova, Bajrama Salijevića, Miroslava Radulovića. Autori fotografija su Đura Kolovratar, Dragoljub Mitić, Bajram Salijević, Ljubomir Markov i jedan, za sada, nepoznati autor koji je fotografisao prve poznate kolor fotografije Bora i rudara, sačuvane u privatnoj kolekciji Radmile Ležaić.